KOMENTAR Suočavanje sa sadašnjošću
Iz svega što se dogodilo i govorilo proteklih dana, može se steći dojam da je projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture veliki neuspjeh. No, ništa ne bi moglo biti dalje od istine.
Projekt Europske prijestolnice kulture, osim bogatog programa u 2020. godini, trebao je Rijeci ostaviti i trajno nasljeđe. Ne samo zgrade u obnovljenom kompleksu Benčić, već i etablirane kulturne programe i manifestacije koje bi se nastavile održavati i u narednim godinama. Sam program trebao je biti posvećen riječkoj burnoj prošlosti i na neki način, kroz programsku cjelinu Doba moći, omogućiti suočavanje s poviješću koju su obilježili ratovi, totalitarni režimi, ali i neki značajni uspjesi prisutni u svakoj od prethodnih era.
Vojko Obersnel
Na pripremu projekta utrošeno je strahovito puno novca, samo kroz tvrtku Rijeka2020 više od 65 milijuna kuna, a sada smo došli do situacije u kojoj će se čitav program odviti za više nego dvostruko manje sredstava. Štoviše, pokušava nas se uvjeriti da je EPK u Rijeci upravo ono što se godinama tvrdilo da nije: redovni program gradskih kulturnih ustanova, kazališta i muzeja te „staklo i žbuka“, odnosno izgradnja nove infrastrukture u Benčiću i drugim prostorima u gradu.
Krizno komuniciranje
No, možda bi to nekako i prošlo da se s tom pričom krenulo odmah. Da se još pred mjesec dana izašlo pred javnost i objasnilo da u novim uvjetima stara pravila više ne vrijede, ali da postoji jasan plan što i kako napraviti. Umjesto toga, komunicirana poruka glasila je: „Ne znamo kako dalje, možda nešto i bude od EPK, ali nemamo pojma što. Ali zato ćemo dati otkaz svima osim ljudima s najvećim plaćama“.
Ironično, gotovo pa neposredno prije ovog fijaska kriznog komuniciranja, Rijeka2020 platila je 220 tisuća kuna za plan kriznog komuniciranja. Još više ironično, posao je dobila agencija Madison koja godinama surađuje s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom. Čiji se se plan kriznog komuniciranja svodi na galamu s visoka i sipanje uvreda prema svima koji ne dijele „službeni stav“. A sličnu komunikacijsku strategiju usvojio je i njegov pročelnik za kulturu Ivan Šarar, jer jasno je da je bijes, agresija, arogancija i sipanje žuči koje je ponudio, recimo, Miljenku Jergoviću, najbolji odgovor na situaciju u kojoj ti se ruši kula od karata što si je godinama gradio.
Ivan Šarar
Iz svega toga, može se steći dojam da je projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture veliki neuspjeh. No, ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Usprkos planovima gradske vlasti, program je zahvaljujući virusnoj pandemiji spektakularno uspio. Možda baš na onaj način koji je Rijeci bio najpotrebniji.
Nasljeđe
Umjesto o nasljeđu D’Annunzija i Tita, razgovarat će se o nasljeđu struktura koje je izgradio Vojko Obersnel. Umjesto gledanja u povijest i maštanja o budućnosti, govorit ćemo o surovoj današnjoj realnosti u kojoj je Grad Rijeka financijski devastiran. Umjesto Luke različitosti, imamo bujicu jednoumlja. Umjesto radom kao temeljnim ljudskim pravom, što je fokus jedne od tri glavne teme EPK, bavimo se otkazima. Umjesto slobode, imamo cenzuru koju danas otvoreno prakticiraju mediji što su nekad bili hvaljeni zbog svoje hrabrosti i posvećenosti istini. Umjesto kulture posredovane „odozgo“, svojevrsnom prosvijećenom apsolutizmu, sada svjedočimo brojnim „grassroots“ kulturnim projektima i programima nastalim u zajednici.
Ovakav „pandemični“ EPK stoga Rijeci daje ono što ovaj grad nije dobio već dvadeset godina: konkretno propitivanje rezultata gradske vlasti, razotkrivanje godinama građenih klanova i upravljačkih poluga, urušavanje grandomanskih vizija satkanih na trulim financijskim temeljima, a možda i raspad interesnih klika priključenih na proračunsku slavinu „grada koji teče“. Ali, istovremeno i model za ulazak u 21. stoljeće, u kojem neće svaka odluka biti posredovana iz komiteta, već će se donositi u zajednici i na njenu dobrobit.
Ukratko, umjesto suočavanja s prošlošću, dobit ćemo – suočavanje sa sadašnjošću.
