[VIDEO] Kajakom od Savudrije do Prevlake

Bračni par Tena Vičević Dunaj i Bruno Dunaj i njemački ovčar Bubi kajakom su otplovili u avanturu života. U 39 dana veslajući su prešli 800 kilometara obale Jadrana.

Mnogi ljudi imaju snove, ali rijetki ih se trude ostvariti. Moglo bi se reći da bračni par Dunaj ništa ne prepušta sudbini nego intenzivno radi na realizaciji svojih snova. Parkovna arhitektica Tena Vičević Dunaj i informatičar Bruno Dunaj, inače stacionirani na Grobniku, usudili su se rekreativnim kajakom dvojcem prijeći Jadransku obalu od Savudrije do Prevlake. Prešli su 800 km u 39 dana. Iako prvi put na ozbiljnom putovanju kajakom s kojim nisu imali većih iskustava, sa sobom su poveli i psa Bubija, neizostavnog člana obitelji. Uložili su devet mjeseci pripreme u MAK, “Morsku avanturu kajakom”, projekt koji su počeli planirati lani, po povratku s godišnjeg odmora provedenog u Lumbardi na otoku Korčuli. Tena i Bruno, još uvijek puni dojmova, evociraju sjećanja na nedavno putovanje.

Što vas je potaknulo na ovakav pothvat?

TENA: Prošle godine na Korčuli smo iznajmili kajak da oplovimo okolne otočiće. Bubiju se to jako svidjelo pa smo od tog trenutka počeli planirati malo veće putovanje poput ovog koje smo prošli ovo ljeto. Mi nismo kajakaši niti aktivni sportaši. Nakon Korčule smo prvi put sjeli u kajak kad smo ga kupili ove godine u lipnju. Možemo reći da smo početnici u kajakarenju ali smo vrlo ozbiljno i staloženo ušli u ovaj projekt te dobro organizirali putovanje. Ovo je vrlo zahtjevna tura i za ljude koji su u sportu a kamo li za rekreativce, i k tome još u kombinaciji sa psom.

Kako su tekle pripreme?

BRUNO: Tena inače nije sportski tip. Za nju i ovo sjedenje je aktivnost. Ja sam se cijeli život bavio raznim sportovima no nikada profesionalno. Trenutno treniram hokej na ledu, ali to je sezonski sport. Kako se Tena baš ne kreće previše, bilo me je malostrah kako ćemo prijeći tako velik put; ipak, uspio sam ju nagovoriti da krene sa nekakvim vježbama prije putovanja. Bio je dogovor da će u dvanaestom mjesecu krenuti u teretanu, a to se dogodilo tek u ožujku. Pripremala se dva puta tjedno. Iako to po meni nije bilo dovoljno, Tena je na putovanju dala sve od sebe i uspjela. Što se veslačkog treninga tiče , počeo je tek kad smo u lipnju kupili kajak. Prije probne ture oko Krka samo smo dva puta sjeli u njega. Pripremnu turu od 130 kilometara oko Krka zacrtali smo si prvenstveno jer nam je blizu, a smatrali smo da nam je to dobar pokazatelj sa čime ćemo se sve nositi na dužem putovanju.

TENA: Naš je zaključak bio da smo na Krku u 6 dana prošli sve što se na našem putovanju moglo očekivati. Na “Morskoj avanturi kajakom” pokazalo se da to baš i nije točno, jer bilo je raznih novih iskustava na putu duž naše obale koja se pred našim očima mijenjala iz sata u sat. Zato se to i zove avantura, jer vrijeme je na moru nepredvidivo. Možda ujutro kreneš dalje, a možda ostaneš par dana zbog lošeg vremena.

BRUNO: Kroz devet mjeseci sve smo detaljno isplanirali. Na kraju su nas pažljivo planiranje i dobra organizacija doveli do cilja. Da nismo sve posložili do detalja vjerojatno bismo odustali, jer putovanje je bilo zahtjevnije psihički nego fizički.

Kako ste se nosili s lošim vremenom?

BRUNO: Treba pratiti prognozu. Mi smo konstantno bili u kontaktu s Državnim hidrometeorološkim zavodom. Međutim, ljudi iz zavoda rekli su nam da lokalno vrijeme ne mogu sa točnošću prognozirati te da bi najbolje bilo pitati lokalne ribare. Zaglavili smo na Preluku kad nas je ulovila nevera nakon sedam dana putovanja. Razvedrilo se nakon dva i pol dana pa smo krenuli prema Rijeci. Tamo smo sreli penzioniranog kapetana. Pokušao nas je odgovoriti od Velebita. Čovjek je prošao sva mora svijeta. Ljeti istrankom plovi iz Rijeke na Brač. “Što ne biste išli s vanjske strane Paga. Ne bih o vama volio čitati u novinama.” – govorio je. Mi smo se ipak usudili otići. Naravno, s velikim oprezom. Čim smo prošli Klenovicu počela je “derat” bura. Bura je jako nezgodna, puše u refulima. Čovjek to ne očekuje i kad počne dizati veslač s kajakom lako može završiti na otocima.

Brseč

TENA: Što se bure tiče, i Biokovo je dosta specifično područje. Tamo nam je bura došla nenadano i onda je krenula borba s veslima. More je prskalo u lice. Pazili smo na Bubija da ne padne u more. No on se dobro držao; ni jednom nije izgubio ravnotežu.

Kad ujutro u pet umoran ustaneš okružen prirodom u tišini, uđeš u hladnu vodu spremati kajak za dalje i kad zrake sunca naglase ljepotu prirode koja nas okružuje, zanemariš i što si umoran i mokar, što si slan, što je jučer bila jaka bura ili noćna nevera. Prevladaju samo lijepi osjećaji i postaneš svjestan zašto si tu.

Kakav je bio ritam putovanja?

BRUNO: Plan je bio prelaziti trideset kilometara dnevno. Nekad je bilo četrdeset kilometara a nekad i sedam. Kilometri su se nizali vrlo dinamično. Bilo je dosta nepredvidivih situacija, veslaš dva kilometra pa te bura vrati dva kilometra natrag. Puše jugo pa se boriš. Ne možeš pa se sakriješ. Naš je prosjek bio 23 kilometra dnevno čime smo izuzetno zadovoljni. Veslali smo ujutro od izlaska Sunca pa do deset ili jedanaest sati i poslijepodne od četiri pa do zalaska sunca.

Kako ste rješavali pitanje hrane i vode? Kako ste se snabdijevali?

BRUNO: Najvažnija je voda. O njoj smo razmišljali svakodnevno. Na početku putovanja u kajaku smo imali 12 litara vode, a od sredine putovanja 15 litara što nam je bilo dovoljno za jedan cijeli dan s kuhanjem i kavom. I naravno, za ujutro prije prve dionice do neke plaže ili restorana gdje bi napunili novu zalihu. Tih 15 litara bi nam bilo dovoljno za maksimalno tri dana i u slučaju da smo negdje ostali blokirani zbog lošeg vremena. U prednjem dijelu kajaka spremili smo sigurnosni paket od nekoliko konzervi i hrane koja se ne kvari. Imali smo i pribor za ribolov. Pošto smo imali dosta elektroničke opreme kao što je mobitel, eksterne baterije, Go Pro kamera, stali bi u naseljenim mjestima u neki restoran da sve to napunimo pa bi čim više vremena provodili tamo da napunimo što više uređaja.

TENA: Da, punjenje baterija je bila cjelodnevna aktivnost. Jutarnja tura kajakom, onda sjesti u restoran. Popričati s ljudima i napuniti baterije.

BRUNO: Nešto na što moraš računati je da tog dana kad puniš baterije nećeš preći puno kilometara.

Zalihe hrane

Odlično ste isplanirali putovanje. Što je po vama najvažnije za sigurnost jednog kajakaša na Jadranu?

BRUNO: Kad si na moru najbitnija je voda, hrana i pun mobitel da se možeš javiti kome treba. Osim toga, treba paziti na vremensku prognozu i koji vjetar će puhati, jer nije svaka uvala zaštićena od određenog vjetra.

TENA: I ne ići napamet. Dobro proučiti kartu, pronaći uvale u koje se možeš skloniti i krenuti samo ako je vremenska prognoza pogodna, a ne na “mi idemo”. Zato često kažemo da je ovakav način putovanja zahtjevan više psihički nego fizički. Treba paziti na sve te parametre.

BRUNO: Jadransko more je jako nepredvidivo. Iskusni pomorci kažu da je to težak teren. Ima jako puno raznih vjetrova. Znalo nam se u tri sata promijeniti tri vjetra.

Jeste li se kad precijenili što se tiče vremenskih uvjeta?

BRUNO: Na Elafitima, područje oko Dubrovnika. Tridesetčetvrtog dana putovanja. Išli smo sa Lopuda na Koločep. Bilo je najava za nevrijeme, ali tek poslijepodne. Ujutro su iz pravca Italije dolazili neki oblaci. Nije se čula ni grmljavina niti je sijevalo. Mi smo “sjekli” s Lopuda na Koločep oko kilometar i pol za što je obično potrebno tridesetak minuta veslanja. Nakolo je bilo puno ribara na barkama. Svi su ti ribari isplovili iz Koločepa i išli dalje dok smo mi napredovali u suprotnom pravcu. Veslali smo, vjetar nam je bio povoljan. Počeli su se dizati valovi što je normalno jer je otvoreno more. Puhao je maestral. Kažu da što ideš južnije to je maestral jači. Vjetar nam je bio u krmu, kao da smo surfali. U jednom trenutku počeo se miješati vjetar sa svih strana. Što se vjetra tiče još se nekako moglo, ali je bilo strašno što su počele sijevati munje ispred nas.

TENA: Više ti oblaci nisu bili sivi nego crni. Prije prelaska čekali smo tridesetak minuta. I u ovom slučaju potvrdilo se da treba slušati instinkt jer svaki put kad bi se dvoumili uvijek je bila bolja opreznija varijanta. Veslali smo sat vremena preko tih valova, ali smo ipak stigli do Koločepa. Bubi se strašno boji munje ali mislim da je u ovoj situaciji on bio najmanje preplašen. Na kajaku imamo i karbonski štap za ribolov koji je poznat po tome da privlači munje. Sreća nas je pratila i toga dana iako nismo dobro prosudili. Uskoro se nevera smirila i izašlo je Sunce. Vani je bila bonaca a mi smo bili spremni za Dubrovnik.

Svi se mi nečeg bojimo, uglavnom nepoznatog. Jeste li se i vi, s obzirom da ste se našli u nekom potpuno novom okruženju, suočavali s nekim od strahova?

TENA: Ja sam tip osobe koja se ne osjeća ugodno na dubokom moru. Kao mala zamalo sam se utopila u jednoj bari tako da mi to plivanje nikad nije sjelo baš najbolje. Samo planiranje putovanja je bio veliki izazov za mene. Kako svladati strahove i veslati nad velikim dubinama?

BRUNO: Svi mi imamo nekakve strahove i sve je to normalno, ali nije normalno kad ideš na ovakvu avanturu koja traje 39 dana i svaki se dan suočavaš sa svojim strahovima. Bojao sam se da će Tena u jednom trenutku odustati i da će naša avantura propasti zbog te paranoje.

TENA: Avanturistički duh i želja za svakodnevnim istraživanjem novih lokacija potisnuli su te strahove. Osjećala sam dozu nelagode prva dva tjedna. Međutim brzo bih ju zanemarila kad bi mi predivan pejzaž odvratio pažnju.

Pogled iz Sabunika prema Velebitu

BRUNO: Strahovi su dolazili na refule kao bura. Moji najveći strahovi bili su gliseri, katamarani, jet ski… sva plovila oko nas koja se kreću a mi ne znamo jesu li nas vidjeli, jesu li ljudi za kormilom pijani.

TENA: Tu su i velike luke. Mogli smo planirati i pratili smo vozni red trajekata, ali nešto što nismo mogli planirati bili su cruiseri, tankeri i kontejneraši. Strašan je osjećaj kada se u kajaku koji plovi brzinom od pet kilometara na sat nađete pored takve grdosije. Teško je iz naše perspektive procijeniti koji je kurs tako velikog broda. Imali smo bliski susret sa katamaranom za Veneciju u Poreču. To je bio naš propust. Nismo popratili vozni red jer nismo znali da taj katamaran plovi tom rutom za Veneciju. Bili smo dosta udaljeni od obale. Samo smo čuli taj zvuk i on se odjednom stvorio. Što ćemo? Ići naprijed, natrag ili stati. Odlučili smo stajati i mahali smo veslima. Prošao je pored nas, napravio nekoliko velikih valova i to je bilo to.

BRUNO: Tena je nekoliko puta imala napadaj panike. Pokušao sam ju utješiti, ali to je njena fobija i jedino što sam mogao učiniti bilo je čekati da prođe. Naravno, ne smijemo zaboraviti i strah od morskih pasa.

TENA: Imam i strah od velikih riba. Prva dva tjedna, dok sam veslala stalno sam razmišljala o dubini i morskim psima. Prekretnica je bio prvi veliki prelazak na Pag. Nakon toga sam se oslobodila i mogla potpuno predati ljepotama naše avanture.

BRUNO: Da, otada smo skoro cijelo putovanje uživali, puštajući strahove iza sebe, sve do trenutka kada je došao morski pas.

TENA: Epizoda s morskim psom je prošla dosta bezbolno. Bilo je to negdje blizu Ploča. Prošao je na 2 metra od nas. Presjekao nam je put. Nismo mu bili interesantni. Blizu nas se bacala neka riba koja mu je privukla pozornost.

BRUNO: Moj veliki strah su šumske životinje. Isti dan kad smo imali susret sa morskim psom došli smo do Pelješca. Utaborili smo se na obali nadomak mjesta Dube Stonske.

TENA: To je jedna predivna plaža. Svrstali bi je među top destinacije za posjetiti veslajući. Kad smo se smjestili naišli smo na mještane. Jedna gospođa upozorila nas je na čagljeve. Smatrali smo da to nije problem jer oni ne napadaju ljude. Pala je noć. Odmah nakon zalaska, onako umorni , utonuli smo u san. Nakon petnaest minuta, probudili su nas zvukovi iz šume. Čagljevi su se javili zavijanjem. Na to je Bubi odgovorio lajanjem što su oni prihvatili kao poziv na lak plijen.

BRUNO: Opkolili su nas sa svih strana. Bili su na oko pet metara oko nas u mrklom mraku. Kad smo upalili naglavne lampe imali smo što vidjeti. Iz šume su izlazile oči. Opkolili su nas u polukrugu. Jedva smo držali Bubija. Pomislio sam da je gotovo s Tenom, s Bubijem i sa mnom. Ne znam jesam li se ikad toliko prestrašio.

Duba Stonska – Pelješac – mjesto bliskog susreta sa čagljevima

TENA: U sekundi smo gurnuli kajak u more i popeli se na njega. Čekali smo da svane kako bismo se vratili na obalu po stvari. Imali smo sreće da je noć bila mirna.

BRUNO: Treba spomenuti i predzadnju dionicu puta o kojoj smo razmišljali duž cijelog putovanja. Obala od Cavtata prema Moluntu, 25 kilometara čistih konavoskih stijena. Radi se o visokim liticama koje dosežu i do tristo metara. Velika dubina na otvorenom moru. Uvijek ima valova imrtvog mora. Dan prije puhala je bura koje smo se bojali. Sa burom u leđa surfali smo brzinom od devet kilometara na sat. Takav ritam nikako nam nije odgovarao za područje u kojem je s jedne strane vertikalna stijena a s druge otvoreno more. Imali smo sreće. Vrijeme je bilo lijepo. Plan je bio zaustaviti se na plaži Pasjači petnaest kilometara od Cavtata. Odmoriti se, popiti vode, provjeriti prognozu i krenuti dalje. To nam je bila definitivno najteža dionica puta jer ako vrijeme promijeni mi nemamo kamo.

TENA: Stijene su toliko okomite da mi ne bi mogli ništa. To je jedina dionica koju više ne bih ponovila.

BRUNO: Izašli smo iz cavtatske luke. Iza punte otvoreno more. Nismo baš previše razgovarali. Svatko je u svojoj glavi skupljao hrabrost. Valovi visine metar i pol do dva Veslali smo na tristo metara od obale. Valjalo je, ali bez vjetra. Držali smo se podalje od stijena.

TENA: Teško je opisati taj osjećaj. Više te je strah prije nego kad kreneš jer tada više nema povratka. Riječ je više o oprezu, a manje ostrahu. Uvijek ideš naprijed. Inače, ako se sklanjaš onda se sklanjaš u uvali koja slijedi. Na ovoj dionici je prva uvala bila na tri sata veslanja bez stanke.

BRUNO: Po aplikaciji smo vidjeli da smo na pola sata od Pasjače, šljunčane plaže od oko stotinjak metara. Dolazimo na tu plažu i mislimo si sad ćemo se odmoriti, provjeriti prognozu pojesti i odraditi sve što moramo. Neki čovjek nam maše i vidimo da dole ima nekakvih stijena. Tena je ispred i uvijek tokom uplovljavanja gleda ako ima stijena. Taj čovjek nam maše i pokazuje nešto. Nama je to bio znak da ne idemo tamo nego na desnu stranu. Krenuli smo desno. Približavamo se obali. On nam je skočio pred kajak i vikao “No dog! No dog!”, i ne odustaje. Pokazuje nam prema stijenama, kao da idemo tamo. Na to sam ja , iscrpljen od veslanja, poludio. To je za mene bilo psihički previše i počeo sam vikati: “Šta no dog! Je li ti nas želiš ubiti.” Tjerao nas je na stijene uz koje nema šanse da pristanemo zbog valova. Svi koji su prošli tu dionicu znaju da je to jedino mjesto na koje možeš doći i odmoriti. Pokušavam mu objasniti da nam treba dvadeset minuta da odmorimo i da idemo dalje, ali nije me slušao. Počeo mi se unositi u facu, pitao nas je koje smo nacionalnosti. Miješale su se različite emocije. Nismo znali na što je spreman.

TENA: Želim još napomenuti da je to bila divlja plaža i sve se odvijalo u devet ujutro. Na plaži je bilo sve skupa petero ljudi. Mogli smo se smjestiti da ne smetamo nikome, ali taj čovjek nije nikako htio dozvoliti da dođemo na plažu jer da je navodno zabranjena za pse. Mi tu tablu nismo vidjeli. Rekli smo da smo spremni platiti kaznu jer mi nemamo kud i neka pozove nadležne organe ako smatra da mi kršimo zakon. Osim toga situacija je takva da nemamo kud zbog valova te da se nalazimo na pomorskom dobru i da nas ne može istjerati sa pomorskog dobra. Na to se on počeo smijati jer on tu plažu ne smatra pomorskim dobrom. Stvarno nas je doveo do očaja. Nakon psihički teške dionice meni su samo počele teći suze.

BRUNO: Ja kažem Teni da izađe van iz kajaka jer su već počeli valovi. Valovi me valjaju, a on se Teni unosi u lice i viče “Ne može! Ne Može!” Ona je plakala, a ja sam se osjećao tako nemoćan. Nisam mogao ostaviti kajak jer ako ga pustim razletit će se. Nikad neću zaboraviti tu scenu. Ne mogu vjerovati kakvi ljudi postoje. Na kraju kad mu je Tena rekla neka donese tu tablu on je nestao. Mi smo odlučili plutati na kajaku, pojesti i provjeriti prognozu jer ako je taj čovjek ovako reagirao na nas tko zna što je sve spreman učiniti. Doći će ovdje sa nožem ili vatrenim oružjem. Svašta nam se motalo po glavi. Tako smo tamo plutali. Malo smo se kao odmorili, ali nismo jer smo se iznervirali. Ja sam klonuo, čak sam i pao u nesvijest ali nismo imali druge nego krenuti dalje.

I na kraju Prevlaka

Sada ste dokazani avanturisti. Koja je sljedeća avantura?

TENA: Planova ima jako puno. Čim smo završili s Prevlakom odmah smo počeli planirati novu avanturu.

BRUNO: Tako je. Mislim da će ovo planiranje biti puno jednostavnije s obzirom da imamo iskustva. Ne moramo razmišljati o opremi koju ćemo nositi jer se uspostavilo da je sve što smo imali na ovom putovanju bilo stvarno potrebno. Uspjeli smo si složiti nekakav balans onoga što nam je potrebno. Ostaje nam samo planiranje rute i…

TENA: I skupljanje energije za nove avanture i doživljaje.

BRUNO: Nova avantura će biti kraća. Mislim da ćemo malo više uživati. Prepoloviti ćemo kilometražu jer na ovom putovanju nismo imali vremena za sve one ljetne aktivnosti u kojima inače uživamo, kao na primjer ronjenje, brčkanje u moru, ribičija i sunčanje Plan nam je upoznati cijeli Jadran. Prešli smo ga obalnim putem a…