Žminj - ideja za izlet u središnju Istru

Volite li obilaziti središnju Istru - Žminj je obavezno odredište. Tri biciklističke staze u dužini od 60 kilometara, špilja Feštinsko kraljevstvo ... i još puno toga za otkriti i obići.

Za vikend u Žminj

Za vikend idem u Žminj. Čim sam to spomenuo prijateljima, vidio sam upitnike u njihovim očima. Što ćeš u Žminju? Volim Istru, odgovaram im. Pa što ne ideš u Rovinj, Poreč, odi vidjeti arenu u Puli, slušam njihove prijedloge. Ne, ja volim mir, zelenilo, tišinu, središnju Istru. Opet mi predlažu neka “šminkerska”, već prožvakana mjesta u središnjoj Istri. Ne. Želim nešto novo, ne želim tražiti mjesto za parkiranje, gledati invaziju turista i izmicati im se dok rade selfije. Želim negdje gdje ću otkriti nešto novo. Glamurozna mjesta ostavljam vama, a ja idem uživati.

Tri i pol tisuće stanovnika u 112 sela

Što me privuklo Žminju? Kao prvo, ne mogu vjerovati da općina s tri i pol tisuće stanovnika ima 112 sela. Koliko sela, toliko i kapelica. Točnije, kapelica je i više – 118. Kažu da je najstarija izgrađena prije 300 godina. Nalazi se na stazi između sela Leprinčani i Grizili i skriva tri reljefa: svetog Antuna Padovanskog, Kalvariju i reljef nepoznatog sveca. Malo sam sumnjičav. Pa vi u Žminju ne možete zakoračiti nigdje, a da pred vama ne osvane selo ili kapelica. Prijetim domaćinima tvrdoglavim prijateljem koji je u stanju prebrojati sva ta sela i kapelice. Nisam ih poljuljao. Onda vjerojatno brojke drže vodu.

Ostavite se automobila. Najljepše je u obilazak pješice ili biciklom. Žminjštinom prolaze tri atraktivne biciklističko/pješačke staze ukupne dužine gotovo 60 kilometara (Žminjka, Rumenija, Žminj – Feštini). Staze šaraju zelenim poljima, šumama, uz kažune, suhozide, vinograde, lokve, lokalne OPG-ove. Gradska djeca će uživati. Gdje više mogu vidjeti magarce, ovce i krave. Izbljedjela su i u sjećanjima nas starijih.

Biciklom oko Žminja

Za prvi put odabrali smo stazu kružnu stazu Žminj – Feštini. Odmorite noge ili siđite s bicikla kod špilje Feštinsko kraljevstvo koja skriva nevjerojatne sige. Žminjci su im nadjenuli imena: čarobnjakov šešir, kule babilonske i šišmiševa krila. Posjetitelje čeka sigurna staza duga stotinjak metara. Vodi u ovalnu dvoranu dužine 67 metara. Najveća širina špilje iznosi 27 metara, a dubina joj je tek devet metara. Špiljski svod doseže visinu od šest metara. Obožavat ćete je ljeti. Biciklisti i hodači, ne zaboravite u ruksak ubaciti i duge rukave. Temperatura se kreće od 13 do 15 stupnjeva Celzijevih. Kome u Žminju
treba klima…

Feštinsko kraljevstvo

Za turističko razgledavanje špilja Feštinsko kraljevstvo otvorena je 2008. godine, a otkrivena je slučajno. Tridesetih godina prošlog stoljeća. Tone Božac, sadeći vinograd, iskopao je rupu za novi trs, pa mu je pikun (kramp) propao u jamu. Vjerojatno je tada stari Tone ostao u šoku, možda je i “skidao” sve što treba i ne treba. Sigurno nije sanjao da će njegovo otkriće spasiti mnoge živote. Desetak godina kasnije, za vrijeme talijanske okupacije, mještani su otkopali rupu tražeći sklonište. Otkud špilji ime “kraljevstvo”? Kažu da su je rado obilazila djeca, a kad bi ih roditelji pitali gdje su se sakrili, odgovorili bi u “kraljevstvu”. Djeca i danas uživaju u špilji i pored špilje. Na prostranoj livadi naći će vidikovac, velike drvene ručno izrađene igračke, ježevu kućicu, bar… Ako se nekome svidi špilja, može i ostati. Ne baš u njoj, ali blizu nje. U robinzonskom kampu u Čubani.

Kad se odlijepite od špilje, staza se nastavlja prema Ceranskoj šumi. Čim napustite šumu, zadivit će vas jedan od najljepših pogleda na vrhove Učke. Koji korak dalje, očarat će vas Balićsko polje. Naročito u travnju, u doba cvjetanja jurjevica (vazmenke, majevice). Iz sela Damijanići staza se uspinje prema najstarijoj crkvi sv. Foške. Podigao ju je Bizant u šestom stoljeću. Ruše je Avari početkom stoljeća sedmog. Obnovljena je oko 800. godine. Korpus današnje crkve oblikovan je početkom 18. stoljeća, a sredinom istog stoljeća izgrađen je zvonik priljubljen uz pročelje. Put dalje vodi u selo Laginji, ulazi u Žminjsku bošku te se spušta do lokve Klenovica. Nekoć zvane “jezero ljubavi” (služila je povremeno između dva rata kao romantično šetalište i sastajalište mladih, a na razglednici iz 1941. se vidi to jezero koje je danas zapušteno…) Staza, nakon 24 kilometra, završava u centru Žminja. Nakon zdrave šetnje ili bicikliranja, okrećemo se tehnologiji. Hvatamo se mobitela, skeniramo QR kod. I čitamo o jezgri Žminja, konobama, restoranima, bike & kamp; bed smještaju, crkvama, kapelicama, freskama, siru, lokalnim OPG-ovima…

Više informacija o ponudi uz žminjsku stazu nalazi se na interaktivnoj karti Autentična Istra, nastaloj u suradnji s LAG-om Središnje Istre, odnosno u sklopu projekta INSiGHTS.

Kralj kave Primo Rovis

QR kod ipak nije svemoguć. Nije nam otkrio tajnu vezu Žminja i kave. No, žminjske kavopije to znaju i bez svemoguće tehnologije. Tko nije čuo za kralja kave po imenu Primo Rovis? Obogatio se uvozom kave iz Brazila. Milijunima tone kave oživio je zamrlu tršćansku luku. Prema nekim izvorima, postao je četvrti najbogatiji Talijan. Umjereniji izvori svrstat će ga među 18 najbogatijih.
Rovis je rođen u Žminju 1922. godine. Kao dijete ostaje bez roditelja. Podiže ga stric. Nije ga život mazio. Počinje raditi već kao dječak. Tuče kamen za obnovu cesta. Nakon Drugog svjetskog rata, s 25 godina, seli u Trst. Najprije je otvorio trgovinu, a potom je vidio svoju šansu u proizvodnji kave koju uvozi iz Brazila. Kavu je prilagođavao tržištima. Prepoznavao je tko kakvu kavu voli. Dugi niz godina vodio je pržionicu usred Trsta te lansirao brand Cremcaffé. Sponzorirao je HNK Rijeku i boksača Matu Parlova. Bez obzira što se obogatio, Primo nije zaboravio što znači preživljavati i biti gladan. Bio je poznat kao veliki dobrotvor, pomagao je zdravstvo, sport, ulagao u znanost. Primo Rovis umro je 2014. godine u 91. godini u Trstu.

Škandiel i cikorija

Zahvaljujući Žminjcu Rovisu i sličnima, danas kavu piju svi, no nekad je prava kava bila rezervirana za gospodu. Narod se morao snalaziti. Nekadašnja zamjena za kavu bio je škandiel, kako u Žminju zovu ječam. Samljeo se na broštulin (ručni mlinac za kavu) i od toga se kuhala bijela kava. Pustilo se da odstoji, a zatim se točilo u šalice.
Nakon nekog vremena u domove je stigla Divka (poznatija kao cikorija). Nije bilo jutra bez Divke. Tradicionalni žminjski recept glasio je: pola Divke, pola crnog vina i cuker. Nadrobilo bi se i starog kruha, pa se supalo. Sve se to pripremalo u velikim škudelama (velike šalice). Takvo kafe tražila su i djeca, no ipak bi dobili manje crnog vina. Mlijeka nije bilo previše, obzirom da su krave bile radne. Umirovljena profesorica Milica Kranjčić sjetit će se kako su nekad stari, umjesto crnog vina, u Divku stavljali kiseli kupus.

Danas je nezamisliv grad bez kafića, no ne tako davno, nije se imalo gdje popiti kavu izvan svog doma. Nije da Žminj nije imao mjesta za druženje, uz dobar zalogaj i pokoju čašicu. U malom Žminju muškarci su mogli birati između devet oštarija. Išlo se na polić vina (pola litre) ili bićerin. Kave nije bilo na meniju. Upalo vam je u oko da smo spomenuli da su muškarci mogli birati oštarije. Da, žene nisu imale što tražiti u oštariji.
Šezdesetih godina, iako nominalno drugovi i drugarice, postali smo gospoda. Počela se u domovima kuhati prava kava. Pojavile su se i prave šalice za kafe. Kupilo se sirovo kafe i samljelo ga doma na broštulin. Kako kod nas često nije bilo kave, znalo se potegnuti u Trst. Putevima svog Žminjca Rovisa. Kad se nije moglo preko granice, a često se nije moglo, šverceri su dolazili na svoje. Oni su nalazili pute. “Fleksibilne” carinike ili duboke prtljažnike.