[FOTO] Promocijom knjige Vjekoslava Bakašuna počela je 23. Jesen u Kostreni

Knjiga pokriva period od gotovo stotinu godina, opisujući ljude i događaje od tih tridesetih godina prošlog stoljeća do danas.

Kostrena - Na zadovoljstvo stotinjak okupljenih autor Vjekoslav Bakašun te urednica Nina Spicijarić Paškvan i recenzent Željko Bartulović predstavili su novu knjigu posvećenu Kostreni

„Kostrena moje mladosti“, kako službeno nosi naziv, knjiga je sjećanja. Sam autor dr.sc. Vjekoslav Bakašun naglašava da se, kako vrijeme prolazi, stariji ljudi sve češće prisjećaju svoje mladosti. U tim svojim sjećanjima gubi se kronologija događaja, pa i sama poglavlja knjige ne prate kronološki slijed već „vrludaju“ kao i autorova sjećanja. A sjećanja su tu da ih se zabilježi kako ih se ne bi zaboravilo i kako bi zabilješke ostale u trajno sjećanje određenog vremena.

U veseloj atmosferi barba Vjeko, kako ga nazivaju oni koji ga poznaju, veli da on pred devedeset i pet godina nije ugledao svjetlo dana, već se rodio pod svjetlom petrolejke. Uz isto to svjetlo proveo je i svoje najmlađe godine kao i prve školske dane. Prisjetio se kako je i njega njegova mama pitala „kako je bilo u školi“ kada se vratio kući nakon prvog školskog dana. U sjećanjima mu je i da se upravo tog prvog dana u školskoj klupi susreo sa „stranim“ jezikom – hrvatskim, a ne čakavskim na koji je navikao u obiteljskom okruženju.

Mnoštvo se zgoda i nezgoda protkalo u knjizi. Od prvog susreta s duhanom, o čarima struje koja je u Kostrenu uvedena tek tridesetih godina prošlog stoljeća, o ondašnjim običajima udvaranja. O pomorcima, o sirenama koje su pozdravljale obitelji pomorca koji je prolazio uz rodnu obalu, o suprugama i majkama koje su nosile breme obitelji dok su muževi „tukli more“.

Prisjetio se autor i zanimljive činjenice. Promijenio je brojna državljanstva iako je svoj vijek proživio u Kostreni, rekavši da je živio u pet različitih država. Nije barba Vjeko putovao, države su dolazile njemu promjenom vlasti u ovim našim područjima.

Knjiga pokriva period od gotovo stotinu godina, opisujući ljude i događaje od tih tridesetih godina prošlog stoljeća do danas. Vrijedno je izdanje i lijep podsjetnik na vremena koja bi, bez ovakvih uradaka, uskoro utonula u zaborav.

Za kraj, barba Vjeko je svima zaželio da požive „baren ovoliko let koliko je i on doživel“.