[RAZGOVOR] Mladen Blažević – Čovjek od pisane riječi

Pisac i pjesnik, scenarist, arheolog amater, vrtlar i pomoćnik u nastavi, suprug i otac. Svestrani entuzijast i autor sa širokom lepezom interesa.

autor: Saša Štimac

Mladen Blažević pisac je i pjesnik koji posljednih godina plijeni pažnju književne javnosti u nas i rado je viđen gost-autor književnih večeri. Aktivan je na društvenim mrežama, a posljedica toga je Post scriptum – nagrada za književnost na društvenim mrežama. No, on je i mnogo više. Kako bi nakratko ušli u njegov svijet postavili smo mu nekoliko pitanja.

U svijetu književnosti znaju te svi. Predstavi se i ostalima. Tko je Mladen Blažević? Tko je Istriana Jones? I što radi ovih dana?

Nisam ni u svijetu književnosti baš toliko poznat, ali može se reći da me većina zna kao pisca. Ja sam pomoćnik u nastavi, vrtlar, scenarist, osoba sklona istraživanju teško dostupnih pećina, muž, otac dvije djevojčice… A Istriana Jones je lik koji je zamišljen kao autoironična slika Indiana Jonesa. Nije lijep kao on, nije profesor arheologije, prave avanture ga zaobilaze, ali dijele sklonost prema istraživanju. Kao Mladen trenutno sam sav u pisanju. Predamnom su dva započeta romana, scenarij za još 7 epizoda putopisnog serijala Istriana Jones, snimanje istog, dovršavanje jedne zbirke poezije i promocija nove zbirke koja samo što nije izašla.

foto: Mladen Đaković

Rođen u Rijeci, živiš i radiš u Vižinadi, preciznije, u Ćukima. Kako to? Koji te put odveo tamo, možda ljubav?

Može se reći. Iako, zaobilaznim putem. Kad smo se vjenčali, žena i ja smo ispočetka živjeli u Rijeci. U to sam se vrijeme bavio poljoprivredom i dio vremena provodio u svojim voćnjacima u Vojniću blizu Karlovca. Zatim smo odlučili srediti staru kuću njenog oca u Ćukima. Bila je to ruševina bez krova, vode i struje. Namučili smo se, ali nagrada je bila vrijedna truda. Sad živimo na rubu šume s velikom okućnicom u zaseoku u kojem osim nas s kćerima, žive još samo dvoje osamdesetgodišnjaka.

foto: Mladen Đaković

Dobitnik si nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Kao posljedica toga pred objavom je tvoja nova zbirka pjesama. Koja riječ o zbirci…

Zbirka je nastajala tijekom tri godine. Zapravo, preciznije bi bilo reći dvije zbirke, koje se tematski razlikuju, ali i preklapaju. Dio nagrade je i objava jedne od njih. Urednik Kruno Lokotar i ja, odlučili smo da će u izdanju Jesenski i Turk ići ova koja izravno tematizira ratna zbivanja, posljedice rata na “područjima od otežanog gospodarenja”, ali kroz sudbine ljudi koje susrećemo među nama, a da toga nismo ni svjesni. Zločinci i žrtve i danas žive u istim zgradama. Ili soliterima, da se referiram na “Schindlerov lift” Darka Cvijetića.

Spomenuo si još jednu zbirku pjesama. O čemu je riječ?

Ona još nije dovršena i njezina je priča nešto općenitija. Pjesme su smještene u vremenu u kojem se događa katastrofa na zemlji ili nakon nje. U njoj se slobodno referiram na znanost, sukobljavam povijest i budućnost i trudim se uvijek biti na strani gubitnika. Bio on čovjek u nevolji ili neki sitni organizam koji pomaže održavati ravnotežu. Svi su u istoj ravni.

Pun si stvaralačkog žara. Dovršavaš i dva romana. O čemu se radi?

Jedan je “Dnevnik nepušača”. Krenuo je iz zezancije na društvenim mrežama, gdje sam javno objavio da prestajem pušiti i kratkim satiričnim crticama opisivao svoju krizu, nekoliko puta dnevno. Reakcije su bile jako dobre pa me izdavač i prijatelj Dragan Ogurlić uvjerio da to treba rasplesti u knjigu. U međuvremenu, to je preraslo u nešto, nadam se, daleko više. Opisuje, uz prekid pušenja, i odlazak tridesetogodišnjaka, agenta osiguranja, na selo živjeti od poljoprivrede. U tom ima puno autobiografskih elemenata. Drugi roman počeo sam pisati pred tri godine, pa me je, nažalost preminuli, prijatelj Christian Kolacio nagovorio da ga preradim u scenarij za dramsku seriju. Okupio je već i glumačku ekipu, počele su se odvijati i probe i onda je umro. Dugo vremena nisam to mogao ni taknuti, a onda sam odlučio opet to napisati kao roman. Scenarij vjerojatno sad ne bih mogao. Previše bi me podsjećalo na njegov gubitak. Taj roman je ušao u plan jedne velike izdavačke kuće za iduću godinu. Uglavnom, imam puno posla.

Izmišljena putovanja. Kako su nastale te priče?

Opet zbog moje brzopletosti i hvalisanja na društvenim mrežama. Kako se na novim medijima rijetko čita nešto što je duže od nekoliko rečenica, odlučio sam pisati u toj vrlo kratkoj formi. Jedna novinska kartica ili kraće. Cijeli život treniram konciznost u pismenom izražavanju i bio mi je izazov u vrlo kratkoj formi opisati kompleksnu radnju, kakva je obično u opisu putovanja ukoliko ne želiš samo nabrojati gdje si bio. Zato sam, opet na jednoj društvenoj mreži, objavio da ću od danas svaki dan nekamo putovati. Naravno, imaginarno. Izdržao sam taj tempo nekih desetak dana, a onda me počeo hvatati umor pa sam počeo usporavati. Priče su satirične i uvijek se radi o putovanjima s nekim razlogom. Nekim zadatkom koji si je glavni lik zadao. On je antijunak, koji uopće ne razumije svijet u kojem živi, ali se svejedno u njemu prilično dobro snalazi i vrlo često nesvakidašnjim putem dolazi do rezultata ili skrivenih istina.

Trenutno pišeš i scenarije za nove epizode serijala Istriana Jones. Kako ide sa snimanjem? Koliko je epizoda dovršeno?

Dovršena je samo prva epizoda serijala. Uskoro krećemo sa snimanjem novih. Zapravo, mene se čeka, jer moram napisati scenarij za iduće epizode. Serijal je predviđen u osam epizoda, ali sigurno je da ću ga uskoro morati napisati, jer sam prošao na natječaju za dovršetak scenarija kod HAVC-a (Hrvatski audiovizualni centar) i dobio za to dio novca. Tako da, ukoliko ne završìm, ne samo da neću dobiti ostatak, nego ću morati i vratiti već potrošeno s pripadajućim kamatama.

foto: Mladen Đaković

Napisao si i scenarij za igrani dio igrano-dokumentarnog filma “Je letrika ubila štrige”. Kako je do toga došlo?

Zapravo, bilo bi poštenije reći da sam napisao tekst pripovjedača koji je jedini tekst u igranom dijelu. Gore spomenuti Christian Kolacio me zamolio da od igranog materijala, koji služi za povezivanje dokumentarnih djelova u priču, napišem radnju koja će sve to povezati. Dobio sam 45 minuta snimljenog starijeg čovjeka koji po Istri hoda u narodnoj nošnji, noseći pod miškom živu, crnu kokoš. Onda sam složio dugačke monologe koji govore njegovu životnu priču. Bio je to zanimljiv izazov.

I za kraj, kako tvoja “karijera” arheologa amatera?

Trenutno je sva u funkciji traženja lokacija za serijal Istriana Jones. Nakon što sam pronašao dvije brončanodobne gradine, dio rimskog puta Via Flavia i jednu pećinu (nisam ih ja pronašao, ljudi su tamo bili i prije, samo sam u njima i oko njih prepoznao arheološke artefakte) sve sam prijavio arheolozima, odveo ih na teren. Sad je to sve ucrtano u arheološke karte. Ali dio Istre gdje živim je arheološki raj. Samo treba pažljivo gledati i 4000 godina stari bedemi ili keramika izviruju iz trave. Za nekog, kome je to područje interesa ili je povremeno sudjelovao na arheološkim iskopavanjima to je čisti penal.

foto: Mladen Đaković