[RAZGOVOR] Vida Brozović, dobitnica godišnje nagrade Grada Opatije: "Mama sam i žena, ali folklor je moj paralelni život"

Teško je ukratko reći što je sve napravila i tko je Opatijka Vida Brozović, no valja znati da je četiri desetljeća radila u Dječjem vrtiću Opatija i odgojila generacije vrtićara. Da u životu ima dvije velike ljubavi – folklor i maškare – i čvrste temelje i podršku u obitelji.

Opatija – Onako kako pleše, tako i živi. Poletno, s osmijehom na licu, stigla je i na razgovor za naš portal. Uvijek spremna na šalu, ispričati novu obiteljsku anegdotu ili se samo prisjetiti "spačke" koja joj je ukrasila i začinila život. Taj njezin pozitivan duh jednostavno osvaja pa ne čudi da je uvijek okružena ljudima, obitelji, prijateljima... E da, baš tako živi "teta" Vida, godinama šefica opatijskih folkloraša i velika maškaronka, koja je pri kraju srpnja primila godišnju nagrada Grada Opatije u domeni kulture za svoj doprinos u radu i razvoju Folklornog ansambla Zora, za ulaganje u nematerijalnu kulturnu baštinu, opatijski karneval u kojem je aktivna od kada zna za sebe. Teško je ukratko reći što je sve napravila i tko je Opatijka Vida Brozović, no valja znati da je četiri desetljeća radila u Dječjem vrtiću Opatija i odgojila generacije vrtićara. Da u životu ima dvije velike ljubavi – folklor i maškare – i čvrste temelje i podršku u obitelji. Posebno je ponosna što je bar na trenutak privoljela sinove Marina i Dinka da zaplešu u opatijskom ansamblu, koji su joj bili i najveća potpora na dodjeli nagrade Grada Opatije. U svom stilu, s enormnom količinom humora, Marin i Dinko, dok je mama Vida davala izjavu za televiziju, stajali su u kadru i glumili njezine tjelohranitelje te time poručili "Naša mama je faca i mi smo ponosni na nju!".

- Nagradu proživljavam još i sada. Imala sam divnu, neprospavanu noć punu emocija. Na dodjeli sam guštala do bola, bilo mi je drago biti u krugu ljudi koji razumiju koliko sam uložila u "Zoru", maškare, vrtić, koliko sam zapravo uložila u moj opatijski život. Neizmjerno sam bila ponosna, rekla je Vida dan nakon što je primila nagradu Grada.

Da vas netko pita - tko ste vi? Što bi prvo rekli?
Mislim da sam prvo mama i žena, iako bi se članovi moje obitelji na to jako nasmijali jer sam dosta izbivala iz kuće. Tek na drugom mjestu, u istom rangu, bili bi folklor i posao odgajateljice, a na trećem mjestu maškare. To je ono što me odredilo, a što mi je naravno omogućila moja obitelj. Zahvale zato idu mom suprugu Goranu jer da on nije prestao plesati u folklornom ansamblu ne bih imala tako perfektnu pozadinu da se ja tom svojom ljubavi mogu nastaviti baviti.

U FA Zora 22 godine bila ste predsjednica, a iza vas je preko 1.600 nastupa. Kako i kada je krenula ljubav prema folkloru?

S 12 godina sam počela po onom uobičajenom modelu - počne prijateljica pa kreneš i ti. Nakon godinu dana priprema, uslijedio je nastup i jednostavno ljubav prema folkloru nije prestajala – tako je to išlo 45 godina s dvije kraće pauze zbog porodiljnoga. U početku me u folkloru držalo fenomenalno društvo, kasnije prijatelji koji su mi ostali za cijeli život. Kada sam savladala plesove, išla sam i u škole folklora.

Koji je vaš najvažniji nastup?
Teško mi je reći, ali jedan od važnijih mi je u Lovranu, u restoranu Kvarner. Mjesto je to na kojem smo redovito održavali nastupe, a na kojem sam ja proslavila svoj tisućiti nastup. Bila je to jedna velika fešta. Drugi značajan događaj je prvi nastup mojih sinova. Koreograf Funarić omogućio mi je da sa svakim sinom i suprugom otplešem jedan ples. Bila sam izuzetno ponosna te večeri – prvi put sam na pozornici bila s oba sina, koja su nažalost prerano, po mom mišljenju, odustala od folklora.

Opatijski folklor iznjedrio je veliki broj brakova, veza, ljubavi – koja je tajna FA Zora?
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Zora je imala po 130 do 150 nastupa godišnje, a za ljetnih mjeseci nastupi su bili svaki dan. Nisi imao vremena ni za što – ni za disco, ni za plesnjake, ni za druge oblike zabave. Svi mi u ansamblu bili smo osuđeni na zajedničko druženje u autobusima, na probama, u garderobi... Sve se događalo u "Zori" pa ni ne čudi da je 38 parova "zoraša" izreklo sudbonosno "da". Ljubavi iz "Zore" su dugovječne - vrlo malo tih brakova se raspalo, a ako se i dogodila koja rastava i dalje su nastavljena prijateljstva.

Četiri desetljeća staža imate u opatijskom vrtiću – kada vam je bilo najljepše raditi?
Moram priznati da sam dječjem vrtiću u Lovranu provela 22 godine i tamo sam imala taj najjači radni naboj. Osjećala sam se odgovorno i moćno, postala sam jako svjesna da volim i znam raditi svoj posao. I to onaj posao koji sam si zacrtala da ću raditi još u četvrtom razredu osnovne škole. Tako da sam i na tom planu ispunjena - da moram reći koji bi mi u životu bio drugi izbor, ne bih znala na to odgovoriti.

Vaša maškarana ludovanja započela su u djetinjstvu, nastavljena su u "lumberašima", a potom ste svoj karnevalski duh pretočili u grupu " Opatijke 90-60-90". Kako je započela ta vaša druga ljubav?

- Već u mom domu, moji roditelji jako su voljeli maškare. Jednostavno voljela sam taj dio života Opatije. Dio je to moje mladosti koje ne želim napustiti ni sada, koji me uvijek podsjeća na najljepše trenutke, odlične opatijske parade, kojih danas nažalost više nema. No, nisam netko tko gubi nadu i nadam se da će se taj karnevalski duh opet jače vratiti u Opatiju. U međuvremenu mi ćemo spremiti još jednu pravu feštu za našu karnevalsku skupinu " Opatijke 90-60-90" koja će sljedeće godine proslaviti 30. rođendan.

Zbog čega više nema takvog interesa za karneval, maškare?
Nije da nema interesa za maškare, nema interesa ni za folklor. Čak možda je veći problem s folklorom. Moja "Zora" danas je ansambl kojem nedostaje mladosti, ali njegovi članovi se jako trude da taj dio opatijske kulture ne zamre. Mislim da je najveći problem što nam se djeca, od najranije životne dobi, premalo druže. Više nemamo djece koja se igraju na cesti, koja imaju razbijena koljena, koja se posvađaju bez da se mame i tate ne upetljaju... Ne dajemo djeci dosta slobode da se sami razvijaju i da biraju, a sve to rezultira i slabim interesom za neke ovakve aktivnosti.

Na što ste najponosniji?
Na svoju obitelj, ali meni je moj folklor bio i ostao paralelni život, moja druga obitelj. Ponosna sam što sam 22 godine bila predsjednica FA Zora i organizirala puno lijepih stvari, puno turneja za kojih su ljudi koji amaterski plešu mogli putovati, upoznati, doživjeti kulture, družiti se... Imam ispunjen život i dan danas kada sam u mirovini. Odlučila sam da ću na 75. godišnjici "Zore" imati svoj zadnji plesni nastup i za sada je bio, no možda nešto novo izmislimo.
Kakvi su planovi?
Imam planove vezane za "Zoru". S obzirom da smo malo stariji ansambl, razmišljamo da napravimo neke pjevne međutočke. Već smo u nekakvim pregovorima pa možda uskoro budemo imali neku pjevačku sekciju u kojoj se opet vidim.