[OPATIJSKI VREMEPLOV] Plesna terasa hotela „Zagreb“ kontra terase „Kvarnera“

Na prve glazbene ritmove dečki bi se uzvrpoljili razletjevši se na sve strane plesne terase hotela „Zagreb“. Netom prije tražeći očima, već bi odredili koju djevojku će pristojno zamoliti za ples.

Južni vjetar, donoseći vremenske nedaće biva sve jači i vlažniji; na podivljaloj pučini oluja bjesni, a munje bljeskaju dolazeći s Velikih vrata. Nastali visoki valovi prelijevaju lukobran opatijskog mula. Mislim si, zar to već slijedi sumorna kišovita dosadna jesen? I tako bježe ljetni dani u nepovrat, pa uživam u sjećanju koje mi nitko ne može ukrasti. Putujem u vrijeme kada je još donekle vladao sklad i osjećaj za mjeru i vrištim „Gloria skladu i ljepoti!“

Igralište pored bivšeg hotela „Zagreb“ (prostor između benzinske i nekadašnje policijske stanice) koje pamti bezbroj rukometnih i malonogometnih susreta, početkom šezdesetih godina postaje istaknuta plesna terasa za mlade na kojoj je ljetnu gažu uspješno izvodio zagrebački vokalno-instrumentalni sastav „Bijele strijele“. Isticao se po dobro uvježbanom repertoaru ondašnjih glazbenih novotarija izvodeći rock&roll uspješnice britanskih pop-ikona (Cliff Richard, The Shadows...) i zabavljao uzavrelu mladost željnu novih ritmova i pokreta. Tada je to bio prvi sastav u bivšoj državi koji je izvodio vlastite skladane pjesme, ali i top sastav po popularnosti, pa je epitet „prvi“ slijedio i plesnu terasu hotela „Zagreb“. Nakon par godina glazbeni podij su, ništa manje uspješno, naslijedili riječki „Uragani“, a koju godinu kasnije „Opatijski suveniri”.

Nekadašnji hotel „Zagreb“ bio je poznat i po plesnjacima na terasi

Taktički pristup za – ples

Molim lijepo! Na prve glazbene ritmove dečki bi se uzvrpoljili razletjevši se na sve strane plesne terase hotela „Zagreb“. Netom prije tražeći očima, već bi odredili koju djevojku će pristojno zamoliti za ples. Naravno, ukoliko bi bili brži od nekolicine s istom željom. Trebalo je stoga brzo reagirati, a prije toga zauzeti poziciju najbližu stolu, s namjerom da izgleda kao slučajno „baš ću evo Vas zamoliti za ples“. Ukoliko je ipak netko bio brži, postojao je i „plan B“, ali znalo se dogoditi da ni taj ne uspije, pa se trebalo pristojno, poražen povući do idućeg glazbenog seta. Bile su to male pobjede za prepričavanje o djevojkama u širokim ljetnim haljinama, „natapirane“ kose, u iščekivanju pažnje mladića. Na plesnom podiju uvijek je bila gužva. Oni željni isticanja svojih plesnih umijeća tražili bi više prostora, pa bi uslijedila naguravanja i neugodna sudaranja. Bilo je to ponekad i poprište fizičkih rješavanja nezadovoljnih muških razmirica ili grupica koje bi, stvarajući napetost, namjerno tražile pažnju. Čista nezrela muška posla koja bi se uzbudljivo prepričavala kao događaj dana, a navodni pobjednici, kao ratnici noći, sebe bi isticali.

Moja sestrična V.P., pripremajući se „nabrijana“ za jedan od svojih prvih plesova na terasi hotela „Zagreb“, upravo je vodila žučni verbalni duel s ocem braneći svoje planirane nakane, ispipavajući svoju jačinu argumenata. Bila je to uprizorena scena poput „dva ovna na brvnu potoka“. Jedan ONA, u situaciji prepozicioniranja, nesvjesno ruši autoritet institucije oca, a drugi ON, braneći taj autoritet, godinama stečeni kroz brigu i odgoj. Promatrajući se u velikom ogledalu u maniru vrsne vizažistice, uz sitne završne korekcije nanašanja make-upa, stavljala bi zadnji glanc.

Usporedo je, poput pokeraša, mirno biranim riječima blefirala svoju konačnu namjeru. Tko će prvi popustiti? Je li sada pravi trenutak? Svatko je razmišljao na svoj način. ON – tata: „Ma kade, ona je još mića“. ONA – kći: „Ča on misli, tr nisan više mića“. A počelo bi ovako: „Da ti morda ne misliš kamo poć vanka?“ – „Ja, poć ću na ples, pa ča! Zač pitaš?“ – „Aaahaa, samo se ti nadaj, lepo ćeš ostat doma.“ – „Aj ren. Tr se moje prijatelice redu, pa ću poć i ja.“ – „Pituraj se, pituraj, ma nećeš poć nikamo, toliko da znaš“. – „Aj bome ću i gotovo!“

Ma da vas ne zamaran, duralo je to i puno duže, a finilo je kako treba finit – dok ON – tata ni elegantno popustil: „Evo ti na neš šolad da ti mladići ne plaćaju, aš bi ti furbi mogli to naplatit. I budi pametna!“

Balarin-honorarac

Plesni podij iz tih godina polako postaje zaboravljeno mjesto kao pozornica lijepog ophođenja. Stoljećima stjecani plesni bonton, ta nova paradigma širokog pojma slobode, kao da nestaje. Danas je još prisutan na nekim protokolarnim balovima i maturalnim zabavama, ali samo kao početni ples. Nekada bi plesači u zrelijoj dobi plesno umijeće prikazivali uznosito ističući partnericama naklonost iz bogatog spektra lijepog ponašanja na terasama hotela „Kvarner“ ili „Slavija“. Sve baš kao da su na balu časnika gdje predstava visoko i protokolarno egzistira u manirima bontona strogo zacrtanog za svaku priliku. Pažnja, naklonost i poštovanje prema ženskom spolu ulickanog časnika, navučenih bijelih rukavica kao personifikacije organiziranosti i intelektualne moći. On se ni u trenucima svečanog plesa ne odriče mača – dekora vladavine muškog spola, već gordo pleše, čak namjerno pokatkad zapinje o njega i spretno ga izbjegava.

Iz vremena između dva velika rata, kada se posebno pazilo da gost bude u svakom trenutku uslužen i zadovoljan, neki opatijski mladići bili su honorirani kao plesni animatori. Banjin Gudac, više poznat kot Mančić, nami dece strah i trepet kupališta „Lido“, je kot mladić, ča san čul od starejeh, užal ki solad zaradit na terase hotela „Kvarner“ kot balarin. Posal mu je bil zabavjat gospe ke nisu imele partnera. Trebalo je pazit da, kad počne muzika, onako lepo obučen, isto z belemi rukavicami, brže-boje pride i nakloni se gospoj ka ostane sama za stolon, ča je značilo poziv na ples. Ja, ma za tako neš je trebalo znat lepo tancat, malo tuji zajik govorit, bit fin i držat se kot gospodin.

A u posljednjih šezdeset godina kod hotela „Zagreb“ redom nestadoše igralište, plesna terasa, pa i sam hotel „Zagreb“ bespotrebno sravnat s zemljom. I sve postade parkiralište.

Piše: Dragan Kinkela