[OPATIJSKI VREMEPOLOV] Zaboravljena prvomajska zbivanja

Natjecanje u gađanju glinenih golubova tijekom pedesetih i šezdesetih godina održavalo se na Prvi maj u Opatiji.

Kad spomenem Prvi maj, mislim na Međunarodni praznik rada, dok mi je Prvi svibnja samo običan dan. Neke usađene navike nije moguće izbaciti iz sjećanja jer nas stalno prate i povezuju na zbivanja iz mladosti. Za radni narod, kako se puku tepalo, taj dan je započinjao budnicom koju bučno obilježava limena glazba u ritmu marša, pa je usklađenim korakom lakše prate zatečeni pratioci. Još kao dijete pamtim da bi na zvuk limene glazbe trkom skoro sva djeca hitala tom događaju kroz glavnu opatijsku ulicu, a kojeg su izrana već ukorak pratili odrasli. Dično bi koračali ponosni umirovljenici u odijelu s crvenom kravatom ili crvenom maramom oko vrata simbolično ističući time pravo na rad i sve stečevine koje danas prešutno nestaju. Tog dana na programu svih radio stanica bilo je moguće slušati samo odabrani glazbeni repertoar u čast i veličanje pobjede rada i radništva.

Danas se, nasreću, i nadalje obilježava taj međunarodni dan u čast rada, a ono što je poveznica svih programom bogatih zbivanja diljem Lijepe naše je neizbježna budnica i fažol. Mene pak taj dan podsjeća na zbivanje kada su odvažniji među nama ponosno odradili prvo kupanje bez obzira na vremenske prilike ne čekajući blagoslov mora, taj veliki blagdan Tijelovo.

Lovački show uz more

Ipak mogu izdvojiti jedan prvomajski događaj, iz pedesetih-šezdesetih godina, koji mi je kao djetetu, posebno ostao u sjećanju, a koji bi u prijepodnevnim satima redovito priredili opatijski lovci. Radilo se o natjecanju u gađanju glinenih golubova gdje bi lovci javno demonstrirali vještinu gađanja tih letećih meta. Taj meni važan događaj odvijao bi se uz more i to nekad na pristaništu, a kasnije na kupalištu „Lido“.

Franjo Mamić „Pubi“ čvrstog stava u iščekivanju leteće mete (fotografija iz spomenice Lovačkog društva „Lane“ autora Jana-Bernda Urbana gdje se navodi da su natjecanja u gađanju glinenih golubova kao atraktivan turistički događaj zabilježena već 1913. godine u organizaciji Jagd Cluba – Abbazia)

Zarana bi se miješao i naguravao publicum što bliže zbivanju do zamišljene zabranjene linije na pijesku Lida. U iščekivanju početka, zbijali bi se namjerni i zatečeni gledatelji, nešto djece te uzbuđeni lovci što bi povremenim upadicama nastojali razbiti stvorenu napetost kao: Ćo, ti ga ka patrona viška?, Dove ze Renato?, Ti se vrnul pas doma?, Zača nisi donesal onu novu pušku? Svjesni da ih kritički, kao u izlogu, promatra tisuću očiju, znali bi, tobože opušteni, držati praznu preklopljenu pušku preko ramena uz koji jegerski detalj poput pojasa nataknutim patronama, zeleni šešir kratkog oboda s zataknutim šojkinim šarenim perom i tako sve neka tipična njihova obilježja, kao što liječnika izdvaja stetoskop oko vrata.

Nakon objave liste redoslijeda nastupanja lovaca, još se samo provjeravala komunikacija s bacačem tih takozvanih glinenih golubova. Bacač se nalazio nekoliko metara ispred kruga nastupa lovca, u smjeru gađanja, nadstrešnicom zaštićen od moguće pogreške lovca gdje bi on manipulirao pomoću sprave zvane trap. U trap treba umetnuti glineni disk tzv. goluba, napeti polugom gibanj i čekati znak za izbačaj.

Po pozivu, lovac stavlja naboj u pušku i nastaje muk, pa nakon kratke koncentracije, u krugu djelovanja, zateže kundakom pušku o rame i kontaktira glasom bacača: Pronto! Bacač potvrđuje spremnost istim riječima: Pronto!, a tada lovac bacaču naredbom odgovara: Ful, nakon čega Bacač izbacuje goluba. To je trenutak kada lovac u kratkom vremenu leta kroz jedan ili dva pokušaja nastoji pogoditi goluba nakon čega uslijedi gromoglasan buuum!, a bučna publika, bez obzira na uspjeh, sve lovce ispraćuje pljeskom. Za lovca bi uslijedilo ponovno preklapanje puške iz koje iskaču zadimljene čahure, na što bi spontano puhanjem tjerao dim kroz cijevi van. Prava je šteta da nam danas lovci nisu u mogućnosti organizirati takvu privlačnu predstavu jer sigurno ima među njima onih koje bi vrhunski uspjesi olimpijskih prvaka, trofejnih strijelaca, Josipa i Antona Glasnovića te Giovannija Cernogorza, potaknuli na takva atraktivna nadmetanja usred Opatije.

Imitacije i refleksije

Baš ona glasovna komunikacija na relaciji bacač – lovac: Pronto – pronto – ful, nama djeci je kasnije bila uvod u imitativnu igru gađanja izbačenog kamena uvis te gađanja istog kamenjem ili grudama zemlje koje bi znale nezgodno završiti za slučajne prolaznike, a ponekad i izbacivače kamena. To usađeno nasljeđe Pronto! Pronto! provlači se još iz vremena prije drugog velikog rata, u okruženju talijanskog govornog područja, jer organizirano lovstvo u Opatiji ima dugu tradiciju i datira još s prijelaza na dvadeseto stoljeće.

Mogao bih još o lovcima, ali misli mi bježe zbrkanoj sadašnjosti i steže me oko srca zbog kvazi urbanih i takozvanih vizionarskih razvoja moje ljubljene Opatije pa završavam uz prigodne stihove:

Taj lepši del Opatije su storili Austrijanci,
a ovaj današnj, grji i noveji, valda pijanci.
To su oni keh ni briga za tradicije i užanci.
Njih je lahko prepoznat, aš su najveć bez krijanci.

Piše: Dragan Kinkela
List „Opatija“