Objavio: Portal Lanterna
Neki se susreti moraju dogoditi, neke se riječi moraju izgovoriti a neke se želje moraju ispuniti. Neki su susreti jednostavno suđeni.
Autor: Saša Štimac
Jedan je takav slučajan susret na Velim stenama u Omišlju odaslao jednu želju iz dubine srca. Susret Nikole Kovačića i najstarijeg sopca otoka Krka Nikole Fabijanića zvanog Miko, dogodio se 2011. godine. Od toga dana na dalje događaji i prilike nizali su se sasvim spontano i prirodno. Iako je na početku izgledalo da Miko neće imati snage za podučavanje još jednog budućeg sopca, jer imao ih je u svom životu Bogu hvala mnogo, ovaj mu je učenik i sve što je njegovo podučavanje kasnije donijelo sa sobom, ipak bio suđen.
Nije izgledalo da će Miko pristati na podučavanje sopila Nikole Kovačića, “Ne moren ti ja više ni sopilu držat va rukah a ni zraka nemam više, nisan sope već dva leta sigurno…, nema šanse da ja opet zasopen!” odriješito je odgovorio Miko. Ali uporni Nikola nije se dao tek tako lako pa je, samo onako, spomenuo da “Kod kuće imam dvije sopile koje pripadaju mom ocu, nitko na njima nikada nije svirao a mene bi zanimalo da li su one uopće upotrebljive…?”, “Ok”, nastavio je Miko, jer je dobra srca, a i na sam spomen sopila, oči bi mu zaigrale polku od radosti. Drugi dan je Miko došao kod Nikole va kazarmu (tako su u mjestu zvali staru kuću koja je nekada bila vojna kasarna), i tamo probao odsvirati par pjesama. Međutim zaključio je da piski nisu dobri i da ih treba zamijeniti.
Nije Miku trebalo dugo da se počne prisjećati starih pjesama. Svaki dan dolazio bi Miko u kazarmu kod Nikole i svirao koliko je mogao, a dok je svirao noge bi mu veselo skakutale dok bi odbrojavale ritam i cijelim tijelom bi se njihao u ritmu radosti i veselja. Da ne može više svirati…? Možda mu i nije bilo lako ali ljubav prema sopnji je bila jača od svega.
I tako malo po malo, kako su dani prolazili Miko je kao iz rukava vadio sve više i više poznatih omišaljskih pjesama, polki i teneca, a Nikola ih je, ne mogavši ih više sve pamtiti, počeo zapisivati. Broj ispisanih stranica u kajdanci počeo je rasti, nizale su se polke i mažurke, dani, tjedni i mjeseci su prolazili, učitelj i učenik sve su se češće nalazili i sve duže i češće zajedno sopli.
Imaju i svoj novogodišnji koncert kojeg su iz šale nazvali „Novogodišnji koncert za malu i velu sopilu“ na Velih Stenah. Ponekad su sopli va kazarmi a ponekad na Stenama a Omišljani su se već navikli i čekali sopnju na stenama.
Kada je broj skladbi došao do svog vrhunca, njih negdje 80-ak, na prijedlog Damira Jakovčića, tadašnjeg stručnog suradnika za kulturu Općine Omišalj, istoj Općini predan je prijedlog da se izda zbirka pjesama i plesova za malu i veliku sopilu. Karakter zbirke nikako nije trebao biti “još jedna zbirka u nizu za držanje na policama” već zbirka koju će mladi i budući sopci stalno nositi sa sobom i iz nje učiti. Zato je i njen izgled moderan i svojim stilom okrenut novim naraštajima. Nikola je predložio da se pjesme i snime kako bi učenje bilo što lakše, a kako su Miko i Niko bili već dobro uhodan par, oni su te skladbe i odsvirali i snimili za cd.
Nakon izlaska zbirke koja je svečano bila predstavljena 2014. na Duhovskom utorku, danu Općine Omišalj, Miko je za nju dobio nagradu za životno djelo. Neočekivana kruna a tako očita zaokružila je 4 godine intenzivnog druženja ovog novog para učitelja i učenika nakon kojeg je i sam učenik postao učitelj mladim omišaljskim sopcima.
I već evo 4. godinu za redom njegovi učenici dolaze i uče stare polke i mažurke iz nove zbirke, uče omišaljske tance po notama i po sjećanju Mika Fabijanića. Nastupaju na javnim događanjima, sudjeluju na susretima sopaca i trude se iako mali da im sopile zvuče svakim danom čim bliže svom uzoru, Nikoli Fabijaniću.
A što još sve čeka učenika Nikolu i njegove buduće i sadašnje učenike to možemo samo pretpostaviti sudeći po dosadašnjem razvoju događaja a kojima je prethodio jedan sasvim slučajan i običan susret na Velim stenama.
Lanterna © Torpedo.media Izrada internet stranica @ More idea