LIKOVI IZ NARODNE PREDAJE (2) Priča o Morčiću
Napisao Dragan Ogurlić (magazin ZiP)
Izvor: Roberta F. / Wikipedia
Neke su priče i neki likovi odavno dio naše kolektivne memorije. Njima je posvećen ovaj feljton…
U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovođa Bučuk Batu-kan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do početka 17. stoljeća narod je stalno bio u strahu od Turaka.
Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o svojim žestokim bitkama s osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se pročulo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke.
Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici.
Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju golemu lulu, koja se dimila kao dimnjak. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke, a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu:
– Brate, kamo ću ga? – mislio je na pašu.
– Va oko! – rekao je brat.
Na to ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani.
Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od riječi maurus – arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobništine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice.
To je, dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju “kamenje s neba padalo”.
Više u ovom feljtonu:
Petar Klepac – Zaštitnik slabijih iz Gorskog kotara
