Lista za Rijeku predlaže da se po legendarnom nogometašu Peri Radakoviću nazove ulica ispod Stadiona Rujevica
Uz Radakovića, predloženo je da se u fond za imenovanje ulica uvrsti i ove godine preminuli književni velikan Nedjeljko Fabrio.
Rijeka – Lista za Rijeku uputila je u proceduru prijedloge da u fond imena ulica budu uvršteni legendarni nogometaš Rijeke Pero Radaković te nedavno preminuli akademik Nedjeljko Fabrio zbog svog iznimnog doprinosa kulturi našeg grada. Osim toga, predlaže se da se nova neimenovana cesta (ispod Stadiona Rujevica) od novoizgrađenog kružnog toka na Rujevici (tržni centar Inerspar) do raskršća Hosti (semafori) imenuje Ulicom Pere Radakovića.
>> RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (4): LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA
– Pero Radaković (1937. – 1966.) posvetio je svoj život nogometu i zato se takvog čovjeka moramo sjećati. Prve nogometne korake Pero je naučio na sušačkim ulicama, a pratio je utakmice tadašnjeg Kvarnera. 1952. prijavio se je u pomladak Kvarnera gdje započeo trenirati pod vodstvom Nikole Dukovića. Prema zabilježenim sjećanjima Renata Tića, sportskog novinara, mladi i izrazito plavokosi Pero isticao se je naročito postizanjem golova glavnom nakon ubačaja iz kuta. Sredinom kolovoza 1954. Rijeka je igrala kup utakmicu bivše države protiv Lokomotive, kada je u igru na mjesto desnog krila uveden mladi Pero Radaković. Njegovim golom Rijeka pobjeđuje 5:4! Njegova dobra igra nastavlja se 15. rujna 1954. protiv sirijskog kluba „Militiray police“, kada nakon tijesnih 1:1 iz kaznenog udarca dovodi Rijeku do pobjede. Sljedeće godine klub ulazi u tadašnju 1. ligu. Po povratku iz vojske, gdje je zajedno s još jednom legendom Mladenom Vrankovićem, bilježi zapažene igre za vojni klub „Borac“, 1960/61 biva proglašen najboljim igračem Rijeke. Pero je pozvan u omladinsku reprezentaciju bivše države, gdje također zabija vrijedne golove. Poslije je pozvan u A reprezentaciju, čiji je dres obukao osamnaest puta. Svoju najveću slavu doživio 1962. na svjetskom nogometnom prvenstvu u Čileu, kada je postigao jedini i izvanredni zgoditak protiv Njemačke u 85. minuti. Stariji poznavatelji nogometa ga pamte kroz sliku igrača sa povojem oko glave, kako odapinje snažan udarac pod vratnicu, obišao je svijet. Bila je to vijest dana, mada je prema nogometnim novinarima Perina utakmica života bila u dresu bivše reprezentacije u Zagrebu 1961. na utakmici protiv Austrije, stoga što su ga isti ocijenili čistom 10 –kom ! Svoje zalaganje i hrabrost najbolje dokazuje sjećanje utakmice 1962. u Skoplju protiv Vardara, kada je u jednom sudaru glavama, pao u nesvijest. Nakon što je došao k sebi, prvo što je pitao „Da nismo primili gol“? Naravno, ustao je i teturajući se je među svoju momčad. Zapažen dojam stekao je i 1964. u Belgiji, kada je Rijeka odigrala veliku utakmicu protiv „Standarda“, kada je Pero izuzetnim lob loptom zatresao protivničku mrežu. Rijeka je slavila 2:0, a Pero je postao junak naših iseljenika u toj državi. Uz svoju veliku borbenost i zalaganje na travnjaku, Pero je zadužio Rijeku i činjenicom da je u bijelom dresu odigrao čak 408 utakmica. Iako je imao ponude da pređe u redove beogradskih klubova, koji su zasigurno jamčili bolju zaradu i uvjete, do kraja svoje karijere ostao je vjeran Rijeci. Nažalost njegov kraj karijere nije bio poput oproštaja suvremenih mega zvijezda kakve smo pomalo navikli gledati. Prve zdravstvene poteškoće Pero je osjetio 1963. na utakmici u protiv „Nirnberga“, koje je Rijeka pobijedila 2:1. Mladen Vranković, sjeća se kako je Pero u jednom dvoboju s njemačkim igračem zatražio njegovu pomoć. Nakratko je izašao i potom se vratio u igru. Kada su već 1966/67 liječnici preporučili da se povuče iz nogometa, trebao je biti održan sastanak između uprave, liječnika i Pere, međutim on se nije pojavio, ali je zato došao na trening. U krugu nekoliko suigrača dodao je dvije – tri lopte, nakon čega se je srušio na tlo. Na putu do bolnice, izdahnuo je na rukama trenera i masera. U svojem posljednjem intervju Pero je izjavio:“Niti jednog časa nisam sumnjao u moj povratak na teren. Ja se niti jednog trenutka nisam tako osjećao da bi se mogao odlučiti reći nogometu zbogom“. Pero Radaković ispraćen je na vječni počinak 2. studenog 1966. na groblju Trsat, čemu je bilo nazočno oko 15.000 ljudi, naveli su u dopisu predstavnici Liste za Rijeku.
Akademik Nedjeljko Fabrio – cijenjeni književnik, romanopisac, novelist, dramatičar, esejist, izniman intelektualac, koji je svojim životom i djelom bio čvrsto vezan uz Rijeku, napustio nas je ove godine u 81. godini života.
Rođen je u Splitu 1937., a 1947. se s roditeljima seli u Rijeku. U Rijeci je završio osnovnu i srednju školu, a u Zagrebu diplomirao talijanski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu. Nakon toga vraća se u Rijeku, gdje od 1961. do 1971. radi kao lektor u Narodnom sveučilištu, a zatim kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Bio je i urednik Riječke revije, a 1970. pokrenuo je književni časopis Kamov te bio njegov glavni urednik. Godine 2007. dobio je Nagradu za životno djelo Grada Rijeke.
Tijekom svojih dječačkih godina, Fabrio je svjedočio burnim povijesnim promjenama i previranjima na ovom prostoru, egzodusu Talijana, ali i stanovništva drugih nacionalnosti, da bi svoje svjedočanstvo o prešućivanoj povijesti uspješno pretočio u svoja književna djela. O tome je u jednom intervjuu kazao: “Pišući o Rijeci, gradu koji se u 19. i 20. stoljeću nalazio u sedam država i pod utjecajem slavenske, romanske, germanske i ugarske kulture, nudim temu koju Europa prepoznaje. Moja prednost je u tome što sam to dijelom proživio.”
A u Rijeci je Fabrio bio posebno vezan za njen teatar, još od svog dolaska u grad na Rječini: “U kazalište sam počeo ići s deset godina. Slušao sam skladatelje i dirigente Ivana Matetića Ronjgova, Lovru Matačića i Borisa Papandopula, zatim soliste Milana Pihlera, Micu Glavačević, Branka Medanića i druge te dramske umjetnike Veljka Maričića, Martinčevića, Anđelka Štimca… Kad sam počeo pisati za kazalište, najviše sam se družio s Papandopulom.”
U riječkom su Kazalištu postavljene dvije od najvažnijih Fabrijevih drama, “Reformatori” 1968, potom “Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?” 1970. godine.
Prema njegovu je povijesnom romanu “Vježbanje života”, u dramatizaciji Darka Gašparovića i u režiji Georgija Para, uprizorena veličanstvena, antologijska predstava HNK Ivana pl. Zajca, podnaslovljena kao “dramska kronisterija”, ovjenčana brojnim nagradama i priznanjima. Praizvedena je 28. veljače 1990. godine, a do 1996. odigrana je čak 85 puta, uvijek pred punim gledalištem.
Okosnicu romana, sage o gradu Rijeci 19. i 20. stoljeća, čine dvije obitelji, talijanska i hrvatska, i životni putovi nekoliko njihovih generacija izloženih na povijesnoj vjetrometini. Objavljen je 1985. godine, a napisan pet godina ranije. S romanima “Berenikina kosa” i “Triemeron” čini Jadransku trilogiju čija su osnovna tema hrvatsko-talijanski odnosi u Rijeci, Istri i Dalmaciji.
Prema njegovu istoimenom romanu, u riječkom je HNK Ivica Boban postavila predstavu “Smrt Vronskog”:
Posljednje Fabrijevo kazališno djelo je libreto za balet Maestro, inspiriran životom i djelom kompozitora Borisa Papandopula, a praizveden u zagrebačkom HNK 2006. godine.
Dodajmo da je Nedjelljko Fabrio u Zagrebu bio zaposlen kao urednik u dramskom programu Televizije i Radio Zagreba. U razdoblju 1985. – 1995. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u Zagreb, a bio je profesorom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Primio je prestižne nagrade i međunarodna priznanja: Nagradu Bethlen Gábor (Budimpešta) 1993. godine i Herderovu nagradu (Beč) 2002. godine, obje za promicanje suživota u Srednjoj Europi i obnovu europskoga kulturnoga duha.
Njegov roman “Vježbanje života” bio je “otkriće grada” mnogima Riječanima rođenim poslije II svjetskog rata, koji su malo znali ili gotovo ništa nisu znali o prešućenoj povijesti Rijeke.
