MORSKI TRAMVAJ : BILA JEDNOM PUTNIČKA ZRAČNA LUKA GROBNIK

Grobnik je od samih početaka aerodrom različit od ostalih u zemlji zbog specifičnosti vlastite lokacije. Zbog vrlo zahtjevne konfiguracije okolnog terena te nepovoljnih atmosferskih prilika iznad Gorskog kotara i Grobničkog polja, tu se nije letjelo tijekom cijele godine, već sezonski, a i ta je sezona bila osjetno kraća od ostalih aerodroma u državi. Na Grobničko se polje godišnje slijetalo i uzlijetalo četiri mjeseca, od početka lipnja do početka listopada.

Zračna luka na Krku otvorena je 1970. godine, ali Riječani su, naravno, letjeli iz gradske zračne luke i prije. Mislim na redovan  putnički promet. Kada se to događalo i kako se to odvijalo? Dokad je trajalo, do otvorenja objekta na Krku ili…? Pitanja se množe, evo i odgovora.

Ključna riječ u tom prometnom kolopletu (zrakopletu?) je Grobnik. Među nama još ima onih koji su uzlijetali s njegove piste i na nju slijetali, a da su to činili u sklopu redovnoga zračnog prometa, ostavljajući priču o sportskim i sličnim letenjima na Grobniku za neku drugu prigodu. Naravno, kada kažemo Grobnik, mislimo na Grobničko polje.

Pojam zračne luke uz njega se vezao još prije Drugog svjetskog rata, počevši od 1930. godine. Kao objekt na usluzi građanima Sušaka, aerodrom se u to doba nazivao Sušak. Na njega su slijetali tromotorni zrakoplovi tipa Fahrman koji su mogli primiti osam putnika, a prva uspostavljena linija bila je na relaciji Zagreb – Sušak – Split – Sarajevo – Beograd i obrnuto. Letjelo se u ljetnoj sezoni, od sredine lipnja do sredine rujna. Domaćim linijama postupno su se priključile međunarodne, koristeći grobničku zemljanu uzletno-sletnu stazu. Drugi svjetski rat donio je stanku, da bi u poraću objekt isprva preuzela vojska, koja je uzletno-sletnu stazu asfaltirala. Predaja u civilne ruke dogodila se 1947. godine, kada je aerodrom iznova dobio ulogu objekta za putnički promet.

Početkom te godine, naime, osnovana je u Beogradu Glavna uprava za zračni saobraćaj sa zadaćom uspostavljanja civilnoga zračnog prometa. Ona je 5. svibnja pokrenula radove za osposobljavanje aerodroma na Grobničkom polju, koji nije bio bez ratnih tragova. Prvi letovi krenuli su početkom kolovoza 1947., i to na relaciji Rijeka – Zagreb i obratno, svakog dana u tjednu. Iz Rijeke do Grobničkog polja stizalo se autobusom turističkog poduzeća Putnik, koji je polazio s Narodnog trga (danas Jadranski trg) u pet ujutro. Putničke karte morale su se nabaviti najkasnije dan prije, a zrakoplov Jugoslavenskog aerotransporta (JAT-a) tipa Douglas polijetao je u šest sati, da bi se u Zagreb stizalo u 6.45 sati. Povratak iz Zagreba bio je u 16.50, dolazak na Grobnik u 17.35 sati. Zrakoplov je mogao primiti 16 putnika. Putnička prtljaga nije smjela prelaziti težinu od 20 kg, ako se nije planiralo plaćati dodatnu cijenu po kilogramu. Cijena putničke karte iznosila je 390 dinara. Bilo je i popusta – onaj tko je imao Partizansku spomenicu (priznanje za borce koji su se u obranu zemlje uključili prve ratne godine, 1941.) plaćali su 50 posto karte. Za djecu do dvije godine plaćalo se 10 posto, a za djecu od dvije do deset godina 50 posto karte.

         Grobnik je od samih početaka aerodrom različit od ostalih u zemlji zbog specifičnosti vlastite lokacije. Zbog vrlo zahtjevne konfiguracije okolnog terena te nepovoljnih atmosferskih prilika iznad Gorskog kotara i Grobničkog polja, tu se nije letjelo tijekom cijele godine, već sezonski, a i ta je sezona bila osjetno kraća od ostalih aerodroma u državi. Na Grobničko se polje godišnje slijetalo i uzlijetalo četiri mjeseca, od početka lipnja do početka listopada. Prometnim uslugama JAT-a na Grobniku ponajviše su se koristili domaći poslovni ljudi i turisti. Na strani zračnog prometa nije bila samo brzina, odnosno kratkoća putovanja. Zrakoplovi su bili udobna prijevozna sredstva i prihvatljivih cijena, dakako imajući na umu cijene koje se plaćalo za osjetno duži i neudobniji prijevoz željeznicom i autobusima.

Godine su postupono donosile promjene u red letenja grobničkog aerodroma. Godine 1951. na njemu je funkcionirala svakodnevna dvokratna veza sa Zagrebom i jednom tjedno sa Ljubljanom. Zrakoplov je iz Zagreba polijetao za Rijeku svakog dana u 9.45, let je trajao 30 minuta, a iz Rijeke se povratno za Zagreb kretalo u 10.45 sati. Takav red letenja omogućavao je putnicima koji su nastavljali dalje, za Beograd, Ljubljanu, Split, Dubrovnik, Sarajevo, Skoplje i Titograd, da stignu na letove iz Zagreba za te gradove. Uspostavljena je i povratna veza s Ljubljanom, do koje se letjelo 20 minuta.

Sljedeće godine uspostavljena je veza s Pulom, zrakoplovom koji je kretao iz Zagreba. Riječ je o liniji koja je utorkom i četvrtkom funkcionirala bez prekida leta, dakle na relaciji Zagreb – Pula, a nedjeljom je uključivala slijetanje na Grobnik, na letu u oba smjera. Iz Rijeke za Pulu putovalo se 20 minuta, zrakoplovom tipa Douglas DC-3, koji je pola sata nakon slijetanja u Pulu kretao natrag. Godine 1955. linija je produžena, pa se letjelo na relaciji Beograd – Zagreb – Rijeka – Pula i obrnuto. Nije sve ostalo na linijama unutar državnih granica. Godine 1952. započelo je uspostavljanje međudržavnih veza, ponajprije zbog austrijskih turista, pa je koncem lipnja počela funkcionirati linija Rijeka – Graz – Salzburg – Graz – Rijeka. Zrakoplov Douglas polijetao je s Grobnika nedjeljom u 8 sati, u Grazu je bio u 9.10 sati, u Salzburgu u 10.50 sati.

Skica aerodroma na Urinju

Do grobničke zračne luke putnike se prevozilo autobusom koji je polazio ispred JAT-ove poslovnice na Korzu, isti je autobus putnike prevozio iz zračne luke do poslovnice.

Bilo je promjena i u cijeni usluga grobničke zračne luke. Prema cjeniku iz 1952. godine, relaciju Rijeka – Pula valjalo je platiti 900 dinara, Rijeka – Ljubljana 1.050 dinara, Rijeka – Zagreb 1.700 dinara itd. Članovi radničkih sindikata imali su za vrijeme godišnjih odmora popust od čak 50 posto, dok su posjednici iskaznica za povlaštenu vožnju željeznicom imali popust od 25 posto na svim JAT-ovim linijama jednom godišnje. Djeca do četiri godine plaćala su 10 posto, a do 12 godina 50 posto karte.

Koliko je putnika koristilo grobnički aerodrom? Godine 1951. u Rijeku je i iz Rijeke prevezeno preko sedam tisuća putnika, među kojima je njih 6443 bilo iz zemlje i 602 iz inozemstva. Godine 1953. u Rijeku je i iz Rijeke letjelo nešto manje, preko četiri tisuće putnika. Najveći broj putnika bilježen je tijekom kolovoza, najmanji u lipnju. Najviše ih je putovalo za Zagreb, manje za Beograd, Ljubljanu i Graz, najmanje za Pulu. Zbog prednjačenja Zagreba u broju putnika, na toj se relaciji 1954. uvelo dodatan let. To znači kako se letjelo ponedjeljkom, srijedom, četvrtkom i subotom, u oba smjera, pri čemu su iz Rijeke u Zagreb letjela po dva zrakoplova četvrtkom i subotom, također po dva zrakoplova u obrnutom smjeru ponedjeljkom i srijedom.

Zračna luka Krk

Priča nije dugo potrajala, čemu su glavni razlog specifičnosti lokacije. Za grobnički se aerodrom tvrdilo kako ga obližnje planinske uzvisine čine najzahtjevnijim objektom te vrste u Europi, vrlo teškim za upotrebu većih i težih putničkih zrakoplova, zbog čega je sve ostajalo na manjim letjelicama, a za oblačnih dana nije bilo jednostavno ni njima. Okolnosti je dodatno otežavala bura, svodeći uvjete letenja na vrlo niske i preniske grane. Zrakoplov tipa Douglas DC-3 također je pomalo zastarijevao, ustupajući mjesto na europskom nebu modernijim, bržim i većim letjelicama, poput zrakoplova Conwair DC-6, Superconstellation, Stratocruiser, Argonaut i drugima. No, njima je sletjeti na grobničku pistu bilo gotovo nemoguće. Posljedično, godine 1954. počelo se razmišljati o izgradnji nove, riječkim potrebama primjerenije zračne luke.

Odlukom Glavne uprave civilnog zrakoplovstva u Beogradu, grobnički aerodrom se svibnja 1956. trajno prestalo upotrebljavati za putnički promet. Taj čin bio je u Rijeci začinjen optimističkim očekivanjem kako će prvi građevinski radovi na novom aerodromu – tražeći njegovu lokaciju, planeri su upirali prstom na područje Kostrene, točnije na urinjski poluotok – krenuti lipnja 1960, pa i da će objekt  biti u cijelosti završen početkom 1963. godine. No, sve se protegnulo do 1970., kada je otvorena zračna luka na Krku.