MORSKI TRAMVAJ : BILI JEDNOM KVARTETI I SEKSTETI RADIO RIJEKE
U eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo pred mikrofonom studija u Voloskom ili, nešto kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s potpisom riječkih izvođača, s naglaskom na one što su bili voljni udružiti se u glazbene kolektive. Njih je Radio Rijeka vrlo brzo počela organizirati u vlastitom okrilju, zbog toga ih smatrajući kućnim izvođačima.
Je li radio sve što svira? Pitanje prepuštam teoretičarima medija, bome i praktičarima. Naravno, ono se odnosi na programe silnih radijskih kuća oko nas, uključujući Radio Rijeku, koja ga je vlastitim sloganom potaknula.
Radio Rijeka svira od samih svojih početaka neposredno po koncu Drugog svjetskog rata, tj. od vremena naših baka i djedova, kada se u studijima radijskih kuća glazba vrlo često proizvodila izravno, uživo, a ne puštala s diskografskih izdanja. Činjenica da je u gradu bilo dobrih glazbenika, štoviše voljnih doći u Radio Rijeku i pokazati svoje umijeće kolektivno muzicirajući izravno u eter, sa svim prednostima i manama takve situacije, riječkom je radiju itekako išla u prilog.
Uključivanje gradskih glazbenika u program Radio Rijeke naoko nije djelovalo kao pretjerano značajna programska pojedinost, ali samo naoko – njihovu pojava u eteru može se smatrati metaforički i doslovce glasnim signalom prvih saniranja ratom uzrokovanih ožiljaka, postajući time nekom vrstom razdjelnice koja razdvaja stresno, bolno jučer od opuštenijega, vedrijeg danas. To će opuštenije danas postupno voditi prema sve većem udjelu glazbenih trenutaka u programima Radio Rijeke i ostalih domaćih postaja. Dakako, sve je pritom pitanje programskog balansa, naravno i uredničkog ukusa, kao što je pitanje balansa i mnogo toga ostalog u našim životima, balansa čije važnosti postanemo svjesni tek kada ga negdje putem pogubimo. A pogubimo ga prije ili poslije, veli drug Murphy, glasoviti zakonodovac.
Gramoteka Radio Rijeke, dakle odjel gramofonskih ploča, danas bismo kazali srce Glazbene redakcije, u neposrednom poraću je slabo popunjena. Posljedično, u eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo pred mikrofonom studija u Voloskom ili, nešto kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s potpisom riječkih izvođača, s naglaskom na one što su bili voljni udružiti se u glazbene kolektive. Njih je Radio Rijeka vrlo brzo počela organizirati u vlastitom okrilju, zbog toga ih smatrajući kućnim izvođačima. Žanrovskih predrasuda pritom se nije imalo, u eter se puštalo klasičnu, zabavnu i narodnu glazbu, uz implicitan urednički stav kako se glazba dijeli samo na dva ključna žanra – dobru i lošu.
Prve poratne godine pripale su orkestru što ga je počeo 1946. godine voditi ovdašnji glazbenik Celeste Zrelc, upamćen kao neumoran pokretač brojnih lokalnih glazbenih ansambala. Od iste godine u eteru se moglo čuti i prve solističke vokalne snage riječke radijske kuće, Guerina Smailu i Bruna Petralija. Smaila je brzo potražio potvrdu vlastitih sposobnosti preko granice, u Italiji, dok je Petrali ostao u gradu, postavši jedna od dugogodišnjih zabavnoglazbenih pjevačkih vedeta, na riječkom radiju uskoro u društvu Rajke Vali, Ive Robića, Radojke Delić, Zvonimira Krljuša, Gite Šerman, Ljubice Regent i drugih.
Priča o ansamblima Radio Rijeke je po utrnuću Zrelcova orkestra otvorila novo poglavlje pojavom Komornog orkestra i Plesnog kvarteta Radiostanice 1949. godine, za čiji su rad stečeni uvjeti selidbom Radio Rijeke u prostorije Guvernerove palače, u to doba Doma kulture Vid Švalba. Sljedeća je godina donijela osnivanje Narodnog orkestra i Muškog vokalnog kvarteta/ Muškog vokalnog kvinteta, Malog zbora (vjerojatno izvedenice Komornog orkestra), također Ženskog vokalnog dua (koji su činile Adelma Cabocassa i Vera Kosijer). Radijskim orkestrom dirigirao je Alessandro Peterin, iste dužnosti se nakon njega prihvatio Branimir Sakač (ujedno radi kao dirigent Malog zbora, te kao glazbeni savjetnik Radija) i Ferdo Pomykalo, Plesni Kvartet i Plesni kvintet vodio je isprva Ladislav Mold, potom Dragutin Hušman, neke pak ansamble vodili su Paolo Janković i Šandor Fike (potonji je često zadužen i za klavirsku pratnju ostalih izvođača).
Članstvo svih tih ansambala imalo je u upisan u životopise prethodni staž u nekim drugim kolektivima te vrste, što im, blago rečeno, nije odmagalo. Tako je Komorni orkestar uglavnom okupljao članove riječkog Opernog orkestra, Mali zbor (vjerojatno drugi naziv za Komorni zbor) uključivao je članove Zbora Jedinstvo, a Narodni orkestar i zbor članove nastavničkog orkestra Vojno-muzičke škole, dok je među radijskim solistima bilo prvaka gradske operne kuće, poput Branka Medanića, Franje Godeca i Vere Kosijer.
Po svemu sudeći, djelovanje radijskih glazbenih ansambala primljeno je u okruženju više nego dobro, što uvjerljivo kazuje činjenica da se za njima 1951. godine dokotrljala prava interna izvođačka lavina. U njoj su našli mjesto: Gudački komorni kvartet, Muški vokalni oktet, Ženski vokalni oktet, Mješoviti zbor, Komorni orkestar i Komorni zbor, Veliki plesni orkestar, Tamburaški orkestar, Narodni orkestar, Zabavni orkestar, Revijski orkestar, Dječji zbor (Pionirski ansambl), Ženski vokalni kvartet, Ženski vokalni duo, Muški vokalni duo, s njima i brojni vokalni solisti.
Po selidbi Radio Rijeke te godine u prostorije na Korzu, ansambli vježbaju u njenom novom velikom studiju. Novi je studio činilo nekoliko zasebno uređenih prostorija: veliki studio za orkestralne i ostale emisije u kojima sudjeluje više osoba, solistički studio, studio za hrvatske voditelje, studio za talijanske voditelje, sobe za režisere, također tehnički odjeli, prepoznatljivi po mnoštvu kablova, prekidača obojenih svjetiljki i sličnom. Da se glazbena sastavnica radija smatrala itekako važnom, svjedoči podatak o nekoliko urednika toga dijela programa, odnosno o radnim mjestima glavnoga glazbenog urednika (te godine Veljko Milošić), urednika ozbiljne glazbe (Nada Kocijan), urednika popularno-zabavne glazbe (Vera Kosijer), urednika zabavne glazbe (Neva Kordić), urednika narodne glazbe (Šandor Fike), glazbenoga notnog arhivara (Karlo Božić), tu su također gramotekari, glazbeni režiseri, inspicijenti i manipulanti. Njima valja dodati desetak vanjskih suradnika muzikologa, istraživača, zborovođa i slične čeljadi.
Do konca pedesetih će glazbene družine Radio Rijeke biti u kontinuiranoj kadrovskoj magmi, stalno se mijenjajući, derivirajući kao ansambli iz oblika u oblik, uz povremene dotoke članske svježe vode koji će blagotvorno djelovati na kretanje u krugu istih glazbenika. To znači kako će se pod kapom Radio Rijeke pedesetih pojaviti i kolektivi poput Seksteta Gertner, Narodne družine Bane Milenkovića, Kvarteta Kelle, Seksteta Sorokin, Sastava Šandora Fikea, Plavog trija, Plesnog seksteta ABC (studijskog sastava u kojemu su ključnim imenima Aco Petrović na klaviru i Čarli Pavlić na trubi), također Velikog orkestra Ace Petrovića (osnovanog po utrnuću Plesnog seksteta ABC 1958.). Popis ne treba smatrati konačnim. Je li tim glazbenicima značilo što im je matična kuća 1. veljače 1957. odustala od emitiranja programa na valnoj dužini od 212,4 metra (takvu su koristile ujedno radiopostaje Maribor, Novi Sad, Dubrovnik i Priština), te se počela javljati na dužini od 202 metra?
Članova prvih glazbenih ansambala Radio Rijeke danas uglavnom nema među živima, vjerojatno nema ni jučerašnjih gramotekara, notnih arhivara i slične sve egzotičnije bratije. Da ih ima, kakvim bi sve zanimljivim sjećanjima mogli začiniti pisanu povijest svoje jučerašnje medijske kuće? I ne samo oni, isto pitanje vrijedi za društvo koje je u svojim rukama držalo inicijalnu, malu pulsku radiopostaju i nastojalo da njen slabašni glas postane snažniji? Zašto rijetke riječke radijske pionire koji su još tu ne pozvati u studio i pružiti im priliku za još poneki uzbudljiv radijski trenutak, zašto ih ne snimiti i pohraniti njihove riječi u neki novi arhiv, kao dragocjenu informaciju sljedećim generacijama, pristiglu iz prve borbene linije za Radio Rijeku u neposrednom poraću posljednjega svjetskog rata?
Tko zna kakvim bi nas sve osobnim iskustvima mogli darovati, iskustvima koja se u radnom okružuju nerijetko znaju pokazati važnijim od periodično redovitih tehnoloških (r)evolucija i uvijek novih/“novih“ organizacijskih pretumbavanja? Svi znamo da ima nota koje su evergri
