MORSKI TRAMVAJ : BRONČANI DRUGOVI U OPERACIJI OSLOBAĐANJE DELTE
Ako je revolucija samo drugo ime za borbu koja nema kraja, dobro je znati gdje joj je početak.
Od trenutka upoznavanja Riječana s odabranim rješenjem Spomenika oslobođenja u Galeriji likovnih umjetnika do prvih građevinskih radova na vrhu Delte proteklo je nešto više od godinu i pol. Podosta, reklo bi se, pogotovo za tako značajan monument. Ili nam se iz naknadne perspektive samo tako čini, bez informacija o administrativno-projektno-izvedbenim začkoljicama takva posla, kojih znaju biti svjesni samo izravno uključeni u rad. Arhitekt Zdenko Sila kazat će po otvorenju Spomenika kako je za dobivanje lokacije na vrhu Delte bilo poprilično muke.
Čišćenje spomenika na Delti
Pripremni zahvati počeli su studenoga 1954. rušenjem drvenih objekata poduzeća Dom s toga dijela Delte. Ne bi se moglo reći kako na djelu bješe posebno težak posao: poduzeće Dom, koje se bavilo prometom građevinskim, sanitarnim i instalacijskim materijalom na veliko i malo, imalo je na adresi Delta 3 drvenu baraku koja je služila kao skladište cementa, opekarskih proizvoda i ostaloga građevinskog materijala. Druga dva skladišta Doma nalazila su se dovoljno daleko da njihovo rušenje nije bilo potrebno: veleprodajno skladište instalacijskog i elektroinstalacijskog materijala u Ulici Dolac 9 a, skladište stakla i taraco pločica u Ulici Rade Končara 5 (s time da se za vagonske i ostale tranzitne pošiljke bilo, kako kaže jedan novinski oglas iz toga vremena, „najbolje obratiti u Komercijalni odjel Doma, na adresu Volta 2/I, vrata desno“). Pomislite li kako je na djelu čitateljski višak informacija o poduzeću, uzmite u obzir da je upravo difuzan razmještaj gospodarskih objekata u gradskom prostoru pomogao Domu ne postati kolateralnom žrtvom umjetničke vizije na Delti 3. Uz ponešto reorganizacijskih poteza, Dom je mogao nastaviti posao u raštrkanim dijelovima svog organizma.
Siječnja 1955. radovi su počeli dobivati ozbiljniji oblik, oblik izrađenog temelja, odnosno postolja postamenta, u koji se krenulo ugrađivati na stotine kilograma građevinskog željeza i silne prostorne metre betona. Za tehničku i konstruktivnu izvedbu spomenika bilo je odgovorno Građevinsko poduzeće Jadran, u liku njegova inženjera Mate Senjanovića. Na gradilište je potkraj mjeseca dopremljen bijeli kamen iz Pučišća s otoka Brača, predviđen za opločavanje armiranobetonske jezgre stupa spomenika, za što su trebali poslužiti kameni blokovi debeli 20-30 cm. Reljefi predviđeni na oplati postolja prvi su oblik dobili u Matkovićevu ateljeu na Grčevu u mekoj glini i sadri, da bi tijekom travnja osvanuli uklesani u kamen. Matkovićevi najbliži pomoćnici u tom poslu bili su Drago Kovačević i stanoviti Rubeša (nažalost, kojemu se u međuvremenu zagubilo ime). Dio radova odvijao se usporedno, pa su istoga mjeseca, poštujući rok od 60 dana, štoviše za četiri dana ga preduhitrivši, odliveni i spojeni dijelovi brončane skulpture spomenika, visoke preko četiri metra. To je učinjeno u improviziranoj baraki-ljevaonici u dvorištu nekadašnjeg mlina Turine u Ulici braće Šupak (danas Ružićevoj), pod vodstvom ljevača Slavka Brnčića, poznatog po lijevanju radova velikih umjetničkih imena, poput Meštrovića i Augustinčića. U poslu su mu pomagali kolege iz više gradskih poduzeća. Bronzu, vrijednu tadašnjih 300 tisuća dinara, darovalo je Titovo brodogradilište iz Kraljevice.
Brodogradilište u takvu postupku nije ostalo usamljeno. Dapače, moglo bi se reći kako je ono bilo samo malom sastavnicom akcije prilično dojmljivih razmjera kojom se kanilo prikupiti sredstva za monument na Delti. Mnogi su se Riječani, te riječki radni i ostali kolektivi zdušno uključili u akciju, jednako tako mnogi za njima nisu htjeli zaostati. Dobrovoljni prilozi stizali su u Fond za podizanje Spomenika u tolikoj mjeri da je možda lakše reći tko nije dao prilog nego tko jest, što je u praksi dobilo oblik nadasve uspješna donatorskog natjecanja.
Primjeri, bez namjere da im popis bude konačan? Poduzeće Luka i skladišta (darovalo 350 tisuća dinara), Novi list (100 tisuća), Ugostiteljska turistička komora (100 tisuća), Turističko društvo Rijeka (tisuću dinara), Tvornica Rade Šupić (100 tisuća), Exportdrvo (100 tisuća), Jugolinija (100 tisuća), Tvornica dizalica Vulkan (150 tisuća), Slovenijales (25 tisuća), grupa 26 liječnika Bolnice braće dr. Sobol (pojedinačno tisuću dinara, jedan je dao dvije tisuće), Vodogradnja (50 tisuća), hotel Neboder (15 tisuća), Autotehnika (10 tisuća), Gradsko-kotarski streljački savez (10 tisuća), Klesarska radnja Napredak (5 tisuća), NK Orijent (6 tisuća), Kulturno- prosvjetno društvo Bazovica (5 tisuća), Dom JNA (2 tisuće), Udruženje muzičara (2 tisuće), Filharmonija (tisuću), Društvo Naša djeca i Dom učenika u privredi Silvije Bakarčić (po tisuću), brojne sindikalne podružnice, osnovne organizacije Saveza boraca i Socijalističkog saveza, Savez ratnih vojnih invalida, organizacije Saveza komunista, Planinarsko društvo, Filaltelističko društvo, Društvo Napredna žena, udruženja umirovljenika, u Narodnom kazalištu Ivan Zajc prikupljeno je oko 50 tisuća dinara. Svemu je valjalo dodati brojne pojedince, čija su se imena našla na stranicama Novog lista, kao primjeri u koje se valja ugledati…
Zanimljiv oblik prikupljanja sredstava bila je prodaja spomen-zahvalnica. Otkupljivali su ih pojedinci u svim dijelovima grada, također sportski klubovi i društva, kojima nije bilo mrsko ni organizirati posebne utakmice čiji bi prihod završio u Fondu za podizanje Spomenika.
Kao što je to već posvjedočio primjer kraljevičkog Brodogradilišta, ili pak Mjesnog privrednog poduzeća Kraljevica (koje je doniralo 100 tisuća dinara), akcija se nije ograničila na riječke gradske okvire. Vrlo su u uvjerljivi u tomu bili Lovranci, pa su tamošnji hoteli Beograd, Primorka i Park darovali po pet tisuća, Gradsko opskrbno poduzeće Lovran dvije tisuće, a Poljoprivredna zadruga Lovran po tisuću dinara. Iskoračilo se i iz primorskih okvira, o čemu je svjedočilo osnivanje odbora za prikupljanje novčanih priloga u Zagrebu i Beogradu, čije su članstvo činili tamošnji Riječani, Primorci i Istrani.
Do konca ožujka 1955. na računu Fonda našlo se prikupljeno preko milijun dinara, što je za to doba vjerojatno dojmljiva brojka o kojoj su spremno izvijestili gradski mediji. Akcija se kotrljala nezaustavljivo, bilježeći dnevne rekorde, pa je 26. travnja 1955. godine prikupljeno preko 100 tisuća dinara. Lako je moguće kako je kao poticaj za taj rekord javnost doživjela posebno graditeljski važan i gledateljima atraktivan čin 25. travnja, kada je na 20 metara visoko postolje, pod svjetlom reflektora, podignut brončani partizanski trio. Dizalica za taj osjetljivi zahvat stigla je iz Rafinerije nafte na Mlaki. Dan potom skinute su skele oko postolja, a skulptura zaštićena platnom.
Zaštićena će ostati sve do Dana oslobođenja grada, 3. svibnja 1955. godine, kada se na svečanom otkrivanju monumenta na Delti i oko nje okupilo nekoliko desetaka tisuća radoznalih promatrača. Što su mogli vidjeti, pa i svi ostali koji su u međuvremenu zakoračili tim dijelom grada, uključujući nas danas, možda je ponajbolje formulirao sam autor Spomenika, Vinko Matković.
„ Moram priznati da sam neobično zadovoljan njegovim dimenzijama u prostoru“, diktirao je 3. svibnja u pero izvjestitelju Novog lista. „Činjenica je da je spomenik organski povezan s prostorom na kojem je podignut i tako otvorio na ovom dijelu grada Rijeke nove vidike. Sam obelisk (mislim na visinu) i figure rađene su za oko iz distance. Najbolji su pogledi s obala Mrtvog kanala, Beogradskog trga (danas Jelačićev trg, op. V. Đ.) i keja Rječine. Spomenici se uvijek postavljaju tako da je pročelje okrenuto prema jugu, kako bi čitav dan bilo osvijetljeno. Obelisk je u obliku slova T inicijal druga Tita. Pokreti fugura personificiraju snagu i uspjehe naše borbe, a figura žene Novu Jugoslaviju – Pobjedu i Partiju (s jače naglašenim rukama: snagu i veličinu pobjede). Reljefe sam isklesao u kamenu sasvim plitko, da ne lome vitku liniju stupa. Na dohvat su pogledu iz blizine. Jutarnje sunce potencira plastičnost desne strane, a poslijepodnevno lijeve strane reljefa – kazao je Matković.
Naravno, umjetnik je izjavom napravio interpretacijski balans između ideološke i vizualne strane urađenog, što mu nije zamjeriti, dapače.
Skupljanje priloga je po svečanom otkrivanju Spomenika nastavljeno. Kada su velike riječi političara i parada postali jučerašnja vijest, valjalo je završiti uređivanje okoliša Spomenika, koji je trebao postati mali park, a ono je također imalo novčanu cijenu. Okoliš monumenta, pa on je važan, i jučer, i danas, i sutra, pogotovo monumenta takvog i na tomu mjestu…
Gledajući iz naknadne perspektive, posao uređivanja okoliša zapravo nikad nije završen, tragom činjenice kako je pojava Spomenika oslobođenja značila ništa manje nego početak borbe kojoj je konačan cilj osvajanje prostora Delte za građane, što je podrazumijevalo njegovo uzimanje iz lučkih teretnih ruku, u središtu grada tradicionalno privilegiranih. Skladištenje drva moralo se na Delti jednom kao gospodarska aktivnost staviti pod upitnik, a čast onoga kojemu je to prvom pošlo za rukom pripala je upravo Vinku Matkoviću, te njegovim jatacima iz riječkog Urbanističkog instituta Zdenku Kolaciju i Zdenku Sili. Matkovićev žestoki partizanski trio na vrhu postamenta, danas je to zornije nego ikad, postao je u tomu nekom vrstom Trojanskog konja. Ako je brončani trio Rijeku oslobađao simbolički, Deltu je počeo oslobađati doslovno. Možda je davne 1955. zvučalo kako su autori Spomenika svojom riječju-dvije o tomu samo ponešto natuknuli, ali su i njihove skromne izjave dovoljne za prepoznavanje pravog cilja Operacije Delta.
„Spomenik je načeo urbanističko rješenje Delte“, izjavio je tih dana Matković. „Vjerujem kako privreda može podnijeti ustupanje vrha Delte na liniji Beogradski trg – Sušački neboder javnim potrebama građana“, pridružio mu se u javnosti Kolacio.
Ako je revolucija samo drugo ime za borbu koja nema kraja, dobro je znati gdje joj je početak.
