MORSKI TRAMVAJ : COMPENSUM, TVORNICA KOJE VIŠE NEMA

Zgrada na kućnom broju 18 jedini je preživjeli sudionik priče o radu Tvornice Compensum.

Znate li gdje je ulaz u Boksački klub Rijeka? Ako znate, odlično, pohvaljujem vas i smjesta zaboravite na njega, jer o njemu u ovoj priči riječ nije. Ma koliko među ovdašnjim sportskim dušama bio s pravom poznat, ta iznjedrio je neke svjetske prvake. Riječ je o nečemu što vas čeka samo kućni ulaz dalje, na istoj strani Baračeve ulice u Rijeci, na broju 18, gdje se prolazničkom oku pruža  neobična građevina.

Njezina posebnost zrcali se u graditeljskom činu koji kao da ju je, takvu kakva jest, tlocrtom prilično stiješnjenu i visinom razlomljenu, nasilno ugurao  među stambene zgrade na toj strani ulice što odreda odišu historicizmom 19. stoljeća. Građevina o kojoj govorim također je dijelom stambene naravi, iznad prizemlja, ali je od najbližih stambenih susjeda posve različitog, zapravo oprečnog arhitektonskog duha. Kojeg? Onoga kasnijeg od njihovog, onoga što se ukorijenio u rješenja tipična za talijanski modernizam 1930-ih godina.

Kako se tu našla kao strano tijelo i zašto?

Odgovor na to pitanje kopkao me godinama, ali sada mogu mirno spavati. Nakon prelistavanja arhivskih dokumenata, zagonetka je razriješena. Ništa bolje za miran san od ostavljanja upitnika podalje od spavaće sobe, pa još kad je na kućnim brojevima u drugim ulicama…

Neobična građevina vuče u vrijeme između dva svjetska rata kada je na terenu iza kućnog niza − do kojega je od glavne prometnice, Viale Italia (danas Baračeve), vodila kratka, danas nepostojeća Via Lazzaro Spalanzani − radila Tvornica prerađenog drva Compensum. Zavirivanje u njezinu osobnu iskaznicu otkriva kako je službeno nazvana Industria del Legnum Compensato S. A.,  administrativno sjedište imala je u mjestu Lissone kraj Milana, osnovana je 1933., a proizvodnju pokrenula 1934. godine. Isprva je imala 200 stalno zaposlenih radnika, kojima je broj pred Drugi svjetski rat narastao na 450. Proizvodni profil? Proizvodila je tzv. ukočeno drvo, što znači šperploču i furnir raznih vrsta i debljine, specijalizirajući se za obradu bukve i akume. Bukva je stizala iz Jugoslavije i s područja Kalabrije, dok je nama ogzotično drvo akuma dopremano iz francuske Ekvatorijalne Afrike te španjolske Gvineje.

Što su mi još rekli arhivski papiri?

Dio tvornice funkcionirao je u objektu iz 19. stoljeća, nekadašnjoj Električnoj centrali Ponsal, a dio u novoizgrađenim objektima. Tvornica se nalazila na bivšem zemljištu riječkog poduzetnika Luigija Ossoinacka, što znači da se lokacijski i proizvodno nadovezivala na njegovu prethodno glasovitu Tvornicu bačava i drvenih sanduka. Tvornica je tu djelovala od 1888. godine do Prvoga svjetskog rata, proizvodeći na terenu uz prugu i po 150 tisuća bačava godišnje, koje se koristilo za prijevoz mađarskog brašna u Brazil i drugdje.

Drugi svjetski rat promijenio je na toj lokaciji sve i ništa. Kada to kažem, ne mislim isključivo na podatak kako je poslije rata na tom istom terenu radio pogon sličnog profila, Poduzeće za preradu drva Josip Brusić. Ono je bilo osnovano 1946. radi proizvodnje građevne stolarije, ambalaže i rezane građe. Njega danas više nema, ali prolazničkom oku teško da može promaknuti kako je drvo još uvijek prisutno na terenima uz ulicu. Za nj se koristi skladišni prostor uz prugu Rijeka − Ljubljana, pa što drugo nego zaključiti kako je drvo tu kao proizvodno-skladišni materijal kontinuirano prisutno sve od pojave Tvornice sanduka i bačava Ossoinack do današnjih dana. U prijevodu, Tvornica prerađenog drva Compensum na toj lakciji nije se pojavila slučajno, ona je u tom drvnom lancu važna karika.

Zgrada na kućnom broju 18 jedini je preživjeli sudionik priče o radu Tvornice Compensum. Ona se pak, Tvornica, sukladno onodobnim očekivanjima, odlučila 1937. podići Društveni dom za vlastite radnike, Dopolavoro, na  tvorničkom terenu iza uličnog niza zgrada. Projekt je potpisao arhitekt Raffaelo Codecasa, koji se 1938. ujedno prihvatio vođenja građevinskih radova. Dopolavoro je bio prema Viale Italia postavljen bočno, pa se u njega ulazilo iz Via Spalanzani, a objekt je imao dvoranu za sjednice, prostoriju za druženje, kuhinju i četiri kupaonice s tuševima, plus vanjsko dvorište. Mjesta se u planovima također našlo za novu tvorničku portirnicu i uz nju spremnik s (vatrogasnom?) vodom, za koje je graditeljsko rješenje potpisao Nereo Bacci.

No, nije ga i realizirao, možda zbog većeg broja poslova koje je u isto vrijeme obavljao za druge naručitelje. Zadatak je preuzeo Codecasa, objedinjujući projekte Društvenog doma i portirnice, što je u tom drugom slučaju značilo zadržavanje Baccijeve prostorne organizacije objekta i odustajanje od njegova tradicionalnije riješenoga lica. Nova formula priklonila se modernističkom razmišljanju, istovjetnom jeziku Dopolavora.

Ratna zbivanja u međuvremenu su otpuhala i Compensum i njegov Dopolavoro u nepovratnu prošlost: najprije su tvornički strojevi odneseni tijekom rata u unutrašnjost Italije, a zgrade su se potom našle 1944. na udaru savezničkih zrakoplova. Kao podsjetnik na njih preživjela je samo stiješnjena zgrada portirnice s prostorom za spremnik. Na desetak metara duge prednje fasade vidimo kako je objekt dijelom jednokatnica, dijelom trokatnica ravnog krova, a jedini fasadni ukrasi su ulazna vrata i prozori orubljeni debelim kamenim linijama.

Što s građevinom učiniti danas? Ništa, neka je tamo gdje jest, neka i dalje privlači poglede prolaznika, barem onih koji pogleduju uvis, neimpresionirani bukom treninga iz Boksačkog kluba, i zapažaju neobične riječke graditeljske situacije. Sve ostalo doći će samo, kao što je došlo i meni.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!