MORSKI TRAMVAJ : GRUPA 777

Stvar je zakuhana podalje od mora, s pogledom na snijegom urešene Alpe, zahvaljujući trubi iz koje se začuo znak za zborno okupljanje ponajboljih ju-rock snaga s početka 70-ih. Naziv trubačeve melodije? Boom 72. Taj nenatjecateljski festival domaćih rock-izvođača, održan 21. i 22. travnja 1972. godine, priveo je na informativni glazbeni razgovor s publikom u ljubljansku halu Tivoli 15-tak imena, među kojima i dva riječka, Grupu 777, te Nedu & Miljenka i Darija.

Unatoč imenu koje je sadržavalo brojku sedam, riječka rock-grupa rođena je u znaku brojke šest. Objašnjenje nije zakučasto, dapače: Sedmice su rođene u šestom desetljeću prošlog stoljeća, u njemu su načinile i prve javne korake. Jedan od dokaza? Nastup 9. studenog 1969. u kinodvorani Partizan, u sklopu humanitarne priredbe riječkih glazbenika za stradalnike od potresa u Banja Luci, s popisom izvođača koji je uključivao sastave Kristali, Rondo i Horizonti, duet sestara Eterović, pjevače Rolanda Šustera, Sašu Sablića, Ivicu Ujevića, Marijana Stakorića, Radojku Šverko, dvojac Neda & Miljenko etc.

Grupa je bila svježe nastali kolektiv, njenu postavu činili su: Mustafa Kičić Kiko (orgulje), Ismet Džemaili (saksofon), Davor Predavec Šiljo (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi).

Takva raspodjela uloga neće potrajati, društvo se već sljedeće godine prometnulo u trio. Dogodit će se to nakon što redove sastava napusti Predavec, a njegovo mjesto preuzme Mirko Sertić, te izlaznu kartu iz momčadi nedugo potom zatraži Džemaili. Transformacija će se pokazati toliko uspješna da će se i naziv sastava – prvotno najvjerojatnije povezan s kockarsko-kartaškim miljeom – početi tumačiti u novom, trojnom ključu. Ilustracijom je toga ono što se dečkima uskoro dogodilo na brodu Barba Rude, restoran-baru stalno privezanom u riječkoj luci. Predvođeni Mirkom Sertićem – čiji je pogled u glazbeno-radnu knjižicu pokazivao prethodni staž u Uraganima (1962 – 1965), Primorcima (1965), Kockarima (1966 – 1968) i sastavu Micky’s (1969 – 1970) – na Barba Rudi su se pojavili Mustafa Kičić Kiko i Andrija Fišćur. Gledajući tri bezimena, mršuljava dečka, u potrazi za glazbenim poslom, Šime Ćoza, tadašnji upravitelj broda, nije se mogao suzdržati: „Pogledajte se, izgledate kao tri kuke!“ Treba li reći, u tim je kukama vidio brojku sedam iz naziva trija.

Usporedno s upošljavanjem imaginacije te vrste, ono što je Grupa 777 bila sposobna ponuditi slušateljstvu u prvom razdoblju svoga djelovanja prelazilo je i najmaštovitija očekivanja ovdašnjih poklonika pop-ugođaja.

Prvi „zbunjujući“ element bio je format trija. Za doba u kojem su domaći sastavi uobičajeno imalo šest-sedam članova, poprilično nestandardan. Kičić će s vremenom izjaviti kako su se priklonili takvu formatu dobrim dijelom zbog spoznaje da će u njemu na domaćim meridijanima biti rijetka pojava.

Drugo, čim bi na Barba Rudi okončao „službeni“ dio programa, koji je imao naglasak na nešto lakšoj glazbi, počesto zabavnjačkog predznaka, trio je pramac noću živahnog broda usmjeravao prema drukčijim vodama. Šansu je dobivala fuzijska glazba, točnije žanr koji u to doba nije njegovao nitko u liburnijskom dvorištu, a upitno je koliko je bio zastupljen i na širem domaćem prostoru: jazz-rock.

Odgovorni za taj „eksces“ bili su Mustafa Kičić i Mirko Sertić. Kičićev curriculum vitae uključivao je podatak o pohađanju sarajevske Muzičke akademije, gdje se bavio puhačkim instrumentima. Sertić je pak, stigavši svibnja 1970. iz Njemačke, ljeto radno proveo što kao basist u zagrebačkom Dixieland ansamblu, s kojim je nastupao u Selcu, što kao pojačanje trija Petra Moskaljova, bojeći jazz-notama ljetne noći u Umagu. Jednom uplovivši u tako definirane vode, ni Kičiću ni Sertiću se nije iz njih izlazilo, pa su njima zdušno inficirali i vlastitu družinu.

Kandidirajući se za titulu prve domaće jazz-rock momčadi, tri su „kuke“ imale u rukavu cijeli set obrada  rhythm and blues i soul standarda, bez vokala, u njima se tipično jazzerski prepuštajući improvizacijskim dionicama. Nije manjkalo ni jazz & jazzu bliskih tema, poput All Of Me, The Ballad Of Mack The Knife, The Falling Leaves itd. Scenarij iz Barba Rude u neku se ruku preslikavao na prostore izvan njega, s tim da su vremenski okvir od jedne programski razdijeljene večeri tu zamijenile programske razlike na relaciji ljetni – zimski dio godine. Naime, jazz-rock dio repertoara Sedmica najčešće je dolazio na svoje nakon odrađenog serijala ljetnih plesnjaka, tijekom kojeg se nastupalo u riječkom Neboderu, Rovinju, Opatiji, Zadru i ostalim obalnim mjestima. Sa Šusterom će  biti viđani i na Barba Rudi, nadovezujući se time na podatak da je Grupa 777 već nastupala s njim na istom brodu u fazi kada su je činili Kičić, Džemaili, Predavec i Fišćur. Kičić se pojavljivao na pozornici za orguljama marke Hammond (omiljenom instrumentu upravo Jimmyja Smitha), u čemu mu nije mogao parirati niti jedan klavijaturist u bližem okruženju.

Ljetni su plesnjaci podrazumijevali scenarij koji je bio uglavnom miks rockerskih i zabavnjačkih zvukova. Ali, zima je zato donosila odrješenije ruke (npr. u Caru Eminu siječnja 1970, gdje se podijelilo pozornicu sa Henricom III. i Šusterom). Štoviše, uključivala je povremene cjelovečernje punokrvne jazz i jazz-rock seanse članova sastava u manje formalnim kolaboracijama, poput onih u riječkom Domu JNA potkraj ožujka 1971. godine. Ritam-osovina Sertić i Fišćur izlazi pred publiku udružena s klavijaturistom Vasom Beloševićem, saksofonistom Josipom Forembacherom i vokalistom Stjepanom Džimijem Stanićem. Večer je nazvana Povratak jazzu, a pjesmarica je ponudila radove jazz klavijaturiste Jimmyja Smitha, R&B ekipe Booker T. & the M.G.’s i drugih. Da na Barba Rudi, kako rekosmo, nije sve bilo u ozračju suprotnom od rockerskih očekivanja, potvrdilo se i one večeri s početka 1972, kada je Sedmicama pristupio Vladimir Mihaljek Miha, menadžer nekoliko mjeseci prije toga osnovane grupe Time. Uvjerivši se kako dečki znaju svoj posao, Mihaljek poziva trio da se pridruži riječkom i zadarskom dijelu turneje njegovih pulena. To je značilo desetak nastupa kao predgrupa Timeu, počevši od svirke u kavani Neboder i domu Bazovica. S obzirom na repertoarno meandriranje terenom kojim su usporedno cvjetali jazz, rock i zabavnjački izdanci, uz otklone čas u jednom, čas u drugom smjeru, ovisno o publici koju se trenutačno imalo pred sobom, pojavljivanje Grupe 777 u kombinaciji s Timeom moglo je samo donijeti dobro snaženju rockerske sastavnice njezina imidža.

Još snažniji poticaj kolanju rockerskih krvnih zrnaca u organizmu Sedmica nije vezan niti uz riječko, niti zadarsko područje. Stvar je zakuhana podalje od mora, s pogledom na snijegom urešene Alpe, zahvaljujući trubi iz koje se začuo znak za zborno okupljanje ponajboljih ju-rock snaga s početka 70-ih. Naziv trubačeve melodije? Boom 72. Taj nenatjecateljski festival domaćih rock-izvođača, održan 21. i 22. travnja 1972. godine, priveo je na informativni glazbeni razgovor s publikom u ljubljansku halu Tivoli 15-tak imena, među kojima i dva riječka, Grupu 777, te Nedu & Miljenka i Darija.

Izašavši pred 15 tisuća raspoloženih mladih glava, Grupa 777 odlučila se za izvedbu teme Exodus, njihove jazz-rock inačice izraelske himne, u trajanju od 14 minuta. Na festivalskom dvostrukom LP-ju tema će biti objelodanjena kao snimak skraćen na pet i pol minuta, što riječke glazbene delegate s prvoga ljubljanskog ju rock-kongresa zasigurno nije razveselilo. Jer, moglo je i drukčije, što potvrđuje slučaj grupe Time, čija se izvedba teme Za koji život treba da se rodim našla na albumu u cijelosti, premda traje duže od 13 minuta.

Ipak, Grupu 777 bilo je teško obeshrabriti, pa se na istomu mjestu i u isto vrijeme pojavila i sljedeće godine. Boom 73 okupio je 20. i 21. travnja još veći broj sudionika, ukupno 22 izvođača. Grupa 777 predstavljena je na festivalskom albumu izvedbom teme Hej, zar ne čuješ ti, uratkom u čijem se prvom planu registriralo nešto manje jazza, a više rocka. Nosila je autorski potpis novog člana posade, Andreja Baše, koji je za orguljama zamijenio Kičića. To nije bila jedina novost Sedmica: na Boom 2 postava je stigla snažnija i brojčano i vizualno, zahvaljujući Iri Kraljić.

U takvoj postavi kreće potpuno novo razdoblje glazbenog životopisa sastava. Prvi signal toga donijela je pjesma Hej, zar ne čuješ ti, koja je postala špicom omladinske emisije Radio Zagreba. Ujesen je uslijedio još jači vjetar u leđa želji za većom javnom prisutnošću sastava, poziv u Jugoton.

Na sugestiju urednika Pere Gotovca i njegova suradnika Vojka Kundića, Sedmice odustaju od dotad građenoga zahtjevnijeg glazbenog profila i okreću pramac prema lakšim, komercijalnim pop-vodama. Duševne boli nastale tektonskim lomom vlastitog izvođačkog lika, ako ih je bilo, zaliječene su zlatnim nakladama prvih singlova Sul, i sul i bane, bane (Banane)/Pjesma koja donosi sreću, te Tko te voli više od mene/Potraži svoj dom, oba objavljena 1973. Na prijedlog Zdravka Juričića Vida (nekadašnjeg člana Dua s Kvarnera i kasnijega glazbenog menadžera), prvi je singl donio na A strani prepjev talijanske uspješnice, drugi je pak ponudio rad Andreja Baše, što će se pokazati prvom sekvencom predstojećeg uspješnog niza novostvorenog hitmejkera.

Jugotonova operacija prevođenja artističkih duša u jedne od vodećih uzdanica kompanijskih financijskih izvještaja pokazala se punim pogotkom.

I u nizanju dokaza uspješnosti te operacije nije bilo znakova posustajanja. Grupa 777 niže prva mjesta jugoslavenskih zabavnjačkih top-lista, s argumentima u obliku tri singla (1973) i prvim LP-jem (1974), slijede turneje po Jugoslaviji, SSSR-u, Istočnoj Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, SAD-u, te sudjelovanja na domaćim smotrama zabavnih nota. Počevši od 1974, na Splitskom se festivalu nastupalo zaredom 12 ljeta. Šifra pod kojom su se odvijali nastupi? Imala je samo „te tri slatke riječi“: hit, hit i hit. Osim Baše, te su hitove potpisivali Đorđe Novković, Nikica Kalogjera, Alfi Kabiljo, Ivica Krajač, Vilibald Čaklec, Zvonko Špišić.

Baša će u Sedmicama ostati do 1977. Tada odlučuje pokrenuti vlastiti tonski studio, zajedno s Vladom Stankovićem, ne raskidajući suradnju s dojučerašnjim kolektivom. Bio je to jedan od prvih privatnih glazbenih studija onodobne države, u kojem će nastaviti djelovati do danas, u okviru vlastite  snimateljsko-diskografske kuće. Grupa se u to doba reformulira, šireći postavu na šest članova. U razdoblju što je uslijedilo, u njoj će raditi: Andrija Fišćur (bubnjevi), Mustafa Kikić (klavijature), Ira Kraljić (vokal), Nevia Rigutto (vokal), Duško Novaković (gitara), Neda Radetić Devčić (vokal), Josip Forembacher (saksofon), Iljir Kajtazi (bubnjevi), Zlatko Jedrilinić (klavijature), Duško Mihec (gitara), Zvonimir Richter Mišo (bubnjevi), Milka Čakarun Lenac (vokal), Jozefina Jurišić (vokal), Dalida Banac (vokal), Miroslav Komadina (bubnjevi), Anton Tonči Morić (bubnjevi), Damir Kostešić (bas), Slavko Kesar Braco (bas). Osnivač Sertić nastupat će u Grupi do 1987., a potom se prihvatiti vođenja menadžerskih poslova, što će potrajati do utrnuća skupine 2000. godine.

Diskografska iskaznica Grupe 777 bilježi preko 300 skladbi, mnoštvo pojavljivanja na kompilacijskim, mahom festivalskim izdanjima, 13 vlastitih singlova, te četiri LP izdanja. To su albumi Grupa 777 (1974), Ti si moj hit (1983), Tko te voli više od mene (1984) i Pronađi me u zvijezdama (1986). Držeći se dosljedno imidža Sedmica, dva od njih dosegla su zlatne naklade.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!