MORSKI TRAMVAJ : HALLEYEVA KVARNERSKA UTVRDA
Prepuštene potom same sebi, utvrde će s godinama podleći zubu vremena. Do naših će dana, u prilično neuglednom stanju, u obliku zidova stršećih nad morem, preživjeti još koliko-toliko samo najveća, najsnažnija, građena od krupnoga tesanog kamena, ona na Sršćici, točnije na rtu Molnarić.
Za Halleyev komet mnogi su Riječani čuli, za Halleyevu utvrdu nisu. Bit će kako nam je svemirski beskraj mnogo bliži, dohvatljiviji i poznatiji od vlastitoga kraja, što i ne mora obvezno biti iznenađenje. Mada nam je utvrda o kojoj govorim pod nosom tristo i više godina, pa svako opravdanje postaje tanašno.
Otkuda u nas utvrda glasovitog engleskog geografa, matematičara i zvjezdoznanca? Čovjeka čije se ime zaputilo u svemir ne samo zahvaljujući velikom kometu što strelimice tutnji Sunčevim sustavom, nego i zahvaljujući jednome Mjesečevom i jednome Marsovom krateru?
Odgovor na to pitanje odvodi na sam početak 18. stoljeća. U doba kada, neposredno po okončanju rata s Turskom, Austrija, Britanija i Nizozemska objavljuju rat Francuskoj. Nakon što je u takvim okolnostima jeseni 1701. francuska eskadra ratnih brodova topnički napala Rijeku i Trst, Austrija je zatražila britansku pomoć. Vlastite ratne flote nije imala i zatražila je doplovljavanje eskadre ratnih brodova. Da bi se na jadranskoj obali pripremilo sidrište za takav bojni stroj, pogodnu branjenu luku u kojoj bi britanski brodovi imali uporište neophodno zbog nabave hrane i ostalih potrepština bez kojih je teško zamisliti višemjesečni boravak na moru, kraljica Anna pozvala je koncem 1702. Edmunda Halleya. Nema u tomu slučaja, Halley je bio iskusan pomorac i znanstvenik. Događalo se to taman u trenutku kada se vratio s istraživačkog zadatka na Atlantiku i završavao istraživanje plimnih oscilacija na obalama južne Engleske, tri godine zapovijedajući brodom Paramore i stječući znanje iskusnog navigatora. Kraljičin zahtjev, dogovoren s austrijskim carem Leopoldom I.? Tajna potraga za pogodnim sidrištem na jadranskoj obali.
Ne gubeći vrijeme, ta kraljičina riječ je uvijek kraljičina riječ, Halley, promoviran u vojnog stratega, krenuo je na putovanje jadranskom obalom od Trsta do Karlobaga. Premda je dobio tajni zadatak, nizozemski izvori objavili su podatak o tomu, a venecijanski veleposlanik u Beču – gdje se Halley najprije zaputio da se podrobnije upozna s kartama jadranske obale što mu ih je pripremio tamošnji engleski veleposlanik George Stepney – obavijestio je o svemu mletački Senat.
Ne dajući se omesti i držeći se dobivene misije, Halley je stigao u Trst 1. veljače 1703. godine. I utvrdio kako je tršćanska luka nepodesna za prihvat eskadre, zbog otvorenosti prema moru i nepogodnosti za obranu. Petog veljače stigao je u Rijeku. Sljedeća dva tjedna pomno je istraživao Bakarski zaljev, da bi uslijedio posjet onomu što je nazivao Morlački kanal, s gradovima Karlobagom i Senjom, te zaključio kako su dotadašnje mape britanskog admiraliteta prilično pogrešne. Njegov izvještaj caru Leopoldu nije bio dobro štivo za nadređene uši. Halley zabilježio kako je pregledano područje bez pogodnih mogućnosti za opskrbu hranom, drvo za jarbole raste kod Senja, ulje daju Rijeka i Trst, meso i žito može se nabavljati iz Hrvatske i Ugarske. Maslaca i sira ima malo i loše je kvalitete, umjesto zobenog brašna upotrebljava se lombardska riža, a domaće vino je dobro. Halley je predao i tri nacrtane mape područja koja je obišao. Austrijski car je u znak priznanja darovao Halleyu dijamantni prsten, a londonska je administracija pažljivo proučila zapisano.
Kako i ne bi, kada je njihov čovjek uistinu pomno proučio teren i donio zaključak kako je najsigurnija lokacija za britansko brodovlje – Bakarski zaljev. Da bi se zaštitilo brodove i posade od možebitnih francuskih napada na ulazu u Zaljev, Halley izrađuje nacrte topničkih utvrda i njihovih položaja na ulazu u Zaljev, s ukupno 60 topova. Početkom 1703. osobno nadgleda radove, premda nije stalno prisutan na gradilištima, jer ga posao vuče i drugdje. Kada je stigao u novu provjeru radova u Zaljevu 5. kolovoza, našao je vrlo malo urađenog, pa je odlučio prihvatiti se kontinuiranoga dvomjesečnog nadzora gradnje, na kojoj je bilo angažirano 100-150 radnika. U tom je razdoblju vrlo redovito izvještavao pismima engleskog državnog sekretara Nottinghama i engleskog veleposlanika u Beču.
Iz tih se pisama može zaključiti kako su u gradnji bile četiri baterije od kamena, u koje se planiralo smjestiti 58 većih topova te jedna zemljana baterija s osam topova, što je ukupno značilo povećanje na 68 topova. Prema Halleyevoj zamisli, baterije nisu građene na većoj visini nad morem, smatrajući da bi se time smanjila razorna moć topovskih hitaca.
Prema kasnijim zapisima, čini se kako je u konačnici završena gradnja šest utvrda, među kojima je pet bilo od kamena, a jedna od zemlje. Sa svake strane ulaza u Zaljev, gotovo na morskoj razini, našle su se po tri utvrde. Dakle, utvrde na rtovima Molnarić, Sridnji i Babno (na zapadnoj strani), nasuprot rtovima Oštro, Nirvana i Kavranić (na istočnoj strani).
Na svu sreću, zbog promjene međunarodnih okolnosti, koje su učinile nepotrebnim dolazak engleske ratne flote u Jadran, ti brodovi nikad nisu uplovili u Bakarski zaljev i Halleyeve utvrde ostale su vojno nekorištene. Ironija je sudbine što će se s vremenom naći na udaru topova nikoga drugog do britanske flote, koja ih je napala 1813. godine, u doba francuske okupacije toga područja. Da je ne bi koristili Francuzi, flota je utvrdu na Sršćici teško oštetila svojim topovima. Kad Austrija bude kasnije započela graditi brodogradilište i ratnu luku u Kraljevici, utvrde će postati sastavnice novog obrambenog sustava Kraljevice i Zaljeva.
Prepuštene potom same sebi, utvrde će s godinama podleći zubu vremena. Do naših će dana, u prilično neuglednom stanju, u obliku zidova stršećih nad morem, preživjeti još koliko-toliko samo najveća, najsnažnija, građena od krupnoga tesanog kamena, ona na Sršćici, točnije na rtu Molnarić. Ništa više na njoj ne bi reklo kako je u izvornom obliku imala s morske strane pet topovskih otvora, a sa strane prema zaljevu devet.
Putopisac Dragutin Hirc opisao ju je u knjizi Hrvatsko primorje 1891. godine: „Dalje otišao je u more rt S r š ć i c a sa podrtom utvrdom od god 1702. koju početkom ovoga vieka razoriše Englezi. (…) Najbolje je od Sršćice (utvrde) sačuvana kula sa škuljama za topove, a nedaleko od nje i druga je zapuštena zgrada, ograđena nekoć dugačkim zidom, a branila je ulaz u zaljev bakarski, koji se u staro doba lancem zatvarao.“
Nema više Halleya, vrijeme je učinilo svoje i njemu, astronomskoj zvijezdi, ali jedna od njegovih utvrda još je uvijek djelomično tu. Čujem Halleya kako mi šapuće: „Nije sve u svemiru, unatoč svim kometima blještavih repova, nešto je i na tlu“. Neka ovaj članak pomogne da njegove riječi ne ostanu samo u mom uhu.
