MORSKI TRAMVAJ: HVALA PODZEMLJU, GROTTA JE I DALJE TU
Čim je bar Grotta otvoren i prvi gosti zakoračili u njega, informacija o novoj gradskoj ugostiteljskoj zvijezdi protrčala je riječkim ulicama. Naravno, slovo razlike u odnosu na već postojeće gradske točke iste vrste bila je odvažna i maštovita odluka o načinu uređenja interijera objekta u Ljubićevoj, više nego sukladna njegovu nazivu.
Kada je ugostititeljski objekt s neobičnim nazivom Grotta ušao u moj život, vjerujem da neću nikada odgonetnuti. Bijah dječak kojemu je vjerojatno u prolazu pogled pobjegao kroz njegova otvorena vrata – netko je valjda ulazio ili izlazio – i ostao zatečen onim što sam vidio od interijera.
Prizor je bio (ne)velik koliko su to dopuštala odškrinuta vrata, ali mu je upečatljivost bila obrnuto proporcionalna s veličinom odškrinutog ulaznog okvira. Nestvaran mi je u neku ruku i danas, kada sam u daleko nedječjim godinama, a kako li je tek morao izgledati u maloj glavi? Bio sam fasciniran podzemnim, spiljskim interijerom u prizemlju stambene zgrade u samom riječkom središtu, s meni tada pravim, golemim stalaktitima koji su se prijeteći ustremili sa stropa prema posjetiteljskim glavama, jamačno vođeni rukom kakvoga fantazmagoričnog, nemilosrdnog stvorenja s onoga svijeta. Ako sam ikad stupio nogom u taj Had, nastojao sam to potisnuti u najdublji kut memorije, jer ona o svemu danas uspješno šuti.
Grotta je (službeno: La Grotta) od toga vremena nizala svoje misli, ugošćivala posjetitelje željne ića i pića, brinući svoju ugostiteljsku brigu, a ja sam nastavio vlastitim putovima. Godine su tekle i, hoćeš-nećeš, donijele promjene. Sada me pogled unutra, nimalo dječački i nimalo slučajan, za razliku od davnašnjega, zna itekako razveseliti. Sige su i dalje tamo gdje su bile, ponad glava konobara i gostiju, scenografski se razmećući prostorom kao da znaju kako su one tu jedine kraljice svega. Što možda i nije daleko od istine, ta sve ono ispod njih samo dolazi i prolazi, a one trajno ostaju. Spiljska je, hvala podzemnom nebu, zadnja.
U vrijeme kada je Grottina priča počela, teško se moglo naslutiti da će stalaktita biti u objektu još desetljećima, da će zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila razglašena kao javna kuća, Casa di Meretricio, zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza naziv Bordel la Grotta, a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dijelu gostiju neće biti zbunjujuć, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisalo je prve retke prosinca 1969. Moglo se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.
Bilo je to iznenađenje unatoč činjenici da se za plan otvaranja ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodni 1955. godine), u blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to bilo je negodovanje stanara zbog odluke gradskoga Stambenog poduzeća, što je upravljalo riječkim stambenim i poslovnim kvadratnim metrima, da se prostorija od tridesetak kvadrata u prizemlju, koju su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea, smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tomu mjestu otvoriti prodavaonicu živežnih namirnica ili nešto slično, onima koji žive u toj i okolnim zgradama korisnije.
No, adute u rukavu imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade već izgradilo drvarnice u njezinu dvorištu, pa za dupliranjem nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokazom čak i informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći, u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostoriju dati na korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Bit će da se u odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao odličan strijelac gradskoga kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega su ga sportski znalci nazivali manina d’oro (zlatna ruka). Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafta, prije njega i na Campettu, omanjem terenu do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini).
Bračni par Cernogoraz teško da je bio oduševljen negativnim stavom stanara zgrade, još manje podatkom kako se zgrada nalazi na popisu dijelova Staroga grada koje se zbog trošnosti planira za nekoliko godina o gradskom trošku srušiti. Nino i Lea ubrzo su dobili građevinsku dozvolu za adaptiranje prostora, pa se negativne momente priče moglo barem neko vrijeme ostaviti po strani, u čemu su ih podržali i građevinski radnici, koji su bili spremni učiniti svoj dio posla.
Čim je bar Grotta otvoren i prvi gosti zakoračili u njega, informacija o novoj gradskoj ugostiteljskoj zvijezdi protrčala je riječkim ulicama. Naravno, slovo razlike u odnosu na već postojeće gradske točke iste vrste bila je odvažna i maštovita odluka o načinu uređenja interijera objekta u Ljubićevoj, više nego sukladna njegovu nazivu.
Cernogorzi su zapravo zadržali ključnu odliku koju su zatekli u prostoru, pećinski ugođaj što je tu vladao od vremena Kraljevine Italije, lako moguće čak još od Austro-Ugarske, sudeći prema već tada korištenom talijanskom nazivu za spilju. Tko je god prvi došao na zamisao o pećinskom svijetu u gradskom središtu, realizirao ju je nadasve umješno, praveći sige tako da je najprije dao izraditi drveni kostur, a potom ga odjenuo u gips za longete i sve prebojao u boju kamena. O kvaliteti učinjenog svjedoči činjenica da su stalaktiti manje-više još uvijek tamo gdje ih je postavila davnašnja ruka nepoznatog graditelja, a godine 2016. samo su neznatno osvježeni. U međuvremenu je nestao tek šank izgrađen od siga, za kojim je u neka druga vremena sjedila madam i prodavala žetone što su otvarali vrata do užitaka u režiji tu zaposlenih Melanija, Ilonki i Ella, koje su dočekivale goste na katu iznad prizemlja. Sa žetona, u čiju je cijenu bio uračunat i kondom, muškom se svijetu šeretski smješkao lik vraga, zaštitnog znaka te javne kuće.
Komentari su po otvorenju 1969. uspostavljali asocijativnu poveznicu s glasovitom Postojnskom jamom. I to je potvrđivalo kako su Cernogorzi odlukom o nazivu i interijeru, unatoč lokaciji u razmjerno nepopularnoj ulici, barem s ugostiteljskog stajališta, odabrali odličnu marketinšku udicu za privlačenje gostiju. Da se ne bi išlo putpuno uz dlaku stanarima zgrade, koji su uvijek mogli naći načina kako omesti rad nepoželjnog bara, radno vrijeme Grotte završavalo je već u 21 sat. Bio je to znak dobre volje poslan iz prizemlja na gornje etaže, vrijeme je pokazalo uspješan.
Bar je već prvih dana 1970. godine u lokalnom medijskom prostoru ocijenjen “vrlo ugodnim kutkom kakvih bi u gradu moglo biti mnogo više“, dapače „jednim od najljepših lokala takve vrste u Rijeci“. Svima je bilo jasno kako su se ključnim začinom uspješna Grottina koraka u život pokazali upravo veliki stalaktiti, dodatno naglašeni raznobojnim osvjetljenjem, koji su uvlačili posjetitelje u ugođaj podzemne spilje u samom gradskom središtu, na nekoliko minuta od Korza.
Zgrada u Ljubićevoj ulici stoji danas na onim istom mjestu gdje je stajala i u vrijeme negodovanja stanara zbog najave otvaranja mocca-bara u njezinu prizemlju, unatoč tomu što je gradska vlast u planove rušenja trošnih dijelova Starog grada uključila i građevinu na kućnom broju 8. Tko zna, možda je upravo uspješan rad Grotte, odnosno njezina omiljenost u Riječana pomogla, ako ne i presudila da još uvijek koračamo pored zgrade na koju su 1969. godine bacili poduzetno oko Nino i Lea Cernogoraz. A danas objekt u njezinu prizemlju vodi njihov sin Nereo, preuzevši posao od roditelja 1987. i iste godine ga proširivši u unutrašnjost prizemlja dodanim restoranskim dijelom.
Stanari moji dragi, nije svako zlo za zlo, dapače.
