MORSKI TRAMVAJ : INDUSTRIJSKI ZVUK RIJEČKOG ROCKA

Soundtrack je to krajolika kojim dominiraju brodograđevni navozi, lučke dizalice i skladišta, tvornički dimnjaci, energetski objekti, prepletene željezničke šine. Taj krajolik ne treba u Rijeci tražiti, svoga tražitelja on lako nalazi sam. Dovoljno je protrčati okom obalnom crtom i u vidokrug vam gusto nanizano ulazi sve o čemu govorim.

Zoff

Bučno otvorenje EPK godine u riječkoj luci priziva u misli o čvrstoći poveznica Rijeke, njene industrije i rocka. Tko je bio dijelom otvorenja, ili ga je gledao na TV ekranima, dobro zna otkuda i zašto ta tema slijeće na moj stol. Bome, sada i vaš.

Jeste li se ikad upitali zašto riječki rock ne voli sladunjave situacije, zašto je u tolikoj mjeri reska, opora zvuka? Zašto provocira, težak je i radikalan, pljuje ružnoću u lice, hoće grč u želucu publike? Priča o njemu (pre)često je priča o nečemu žestokom, prljavom i napornom, kao da je na djelu izravan tvornički rad, a ne note u prilog životnoj filozofiji „udri brigu na veselje“, barem u slobodno vrijeme, gdje ti to dopuste. Meni se čini da nije kriv on, rock, što je takav. Krivo je mjesto u kojemu se rodio. Genius loci, reklo bi se.

Ako je točno da je rock zvuk ulice, kako su ga definirali teoretičari pop-kulture, misleći na grad i gradski asfalt, Rijeka upućuje da se na takvo određenje nadovežemo, pa i učinimo korak dalje, definirajući riječki rock povelikim dijelom kao zvuk industrijskog lica grada, kao soundtrack njegovih industrijskih pogona. Onih istih što su već u 19. stoljeću moćnom gestom zauzeli gradski obalni pojas i do danas ga ne puštaju iz čvrsta stiska. Soundtrack je to krajolika kojim dominiraju brodograđevni navozi, lučke dizalice i skladišta, tvornički dimnjaci, energetski objekti, prepletene željezničke šine. Taj krajolik ne treba u Rijeci tražiti, svoga tražitelja on lako nalazi sam. Dovoljno je protrčati okom obalnom crtom i u vidokrug vam gusto nanizano ulazi sve o čemu govorim.

Dr. Steel

S obzirom na tako čvrstu sponu Riječana i industrijskih eksterijera, ne treba čuditi što su se mnogi od njih našli i u industrijskim interijerima, kaleći u njima profesionalno osobnu radnu etiku. S koliko uspjeha, pitanje je koje prepuštam njima. Mene zanima nešto drugo – je li istina da se neglazbene alatke u njihovim rukama tako često smjenjuju s glazbenim da im, u radno-artističkom žaru, barem ponekad znaju zamijeniti funkcije? Pa u naletima kreativnosti čekići i francuski ključevi postaju glazbeni instrumenti, kojima se zanimljive zvučne slike mogu stvarati i na radnom mjestu? Također, kao što svjedoči slučaj nekadašnje riječke formacije Transformatori, takve „instrumente“ koriste u procesu uobličavanja artističkog profila benda? Odgovor je da. I dokaznog je materijala kroz povijest scene za taj „zločin“ mnogo. Izabirem onaj što ga nalazim na tri-četiri riječke industrijske lokacije.

Krenimo od Tvornice torpeda. To mitsko mjesto riječke industrijske i tehničke svijesti otvorilo je početkom novog milenija vrata dotad neviđenoj vrsti djelatnika. Dakako, ako ne računamo fazu koja je tomu prethodila, kada su radnicima Torpeda bili pojedinci poput Zorana Štajdohara Zoffa, pokretača formacije Grč. Zoff je tu prikupljao umjetničku inspiraciju obavljajući strojomehaničarske poslove. Ili Borisa Sarajlića, koji je oduševljenje radom u metalnoj industriji unio u vokalne dionice heavy metal benda Dr. Steel. Tišina ugaslih hala Torpeda prekidana je  rockerskim događanjima organiziranim u sklopu Riječkih ljetnih noći. Tako su tu 2006. Urban & 4, inspirirani životom i radom Nikole Tesle, upriličili hi-tech spektakl Tri čvora na trepavici, u suradnji sa simfonijskim orkestrom Alana Bjelinskog. I slovenski stroj Laibach na istom se mjestu 2008, nekoliko koraka od lansirne rampe za torpeda iz 1930-ih, došao suočiti s borbenom lokalnom rock-posadom, odnosno testirati njene tehnološke i ine sposobnosti, te ih koncertno asimilirati u svoj kolektiv. Borgovski rečeno, svaki otpor bio je uzaludan.

Miroljubiviji pristup pokazala je ženska vokalna skupina E.N.I. Uzdižući barjakom visoko vrijednosti feminilnog kolektiva, ona je u hali Torpeda snimila spot za temu Oči su ti ocean. Žene i torpedo, dvostruka opasnost? Vlado Simčić Vava uključio je istu tvornicu u glazbeno-novelističko praćenje lutanja svijetom fiktivnog Riječanina Fausta Serdoza, zabilježeno albumom Soundtrack (2008).

Orijen Modrušan

Zavirimo li u Rafineriju nafte, tu za rukav vuče primjer riječko-opatijske grupe Transmisia, industrial noise benda kojega s naftnim postrojenjima vezuje radni odnos jednog od njegovih osnivača, gitariste Roberta Pausa. Transmisia je proizvod diskografski prihvaćen izvan domicilnih graničnih međa, s više nastupa u svijetu nego na matičnom terenu. Njezini albumi Minching Machine (1991), Dumbshow (1994) i Frigid Prose (1997) snimljeni su za Wide Records i Invisible. O formaciji je pisao New Musical Express, svirala je kao predgrupa kanadskom bendu NoMeansNo. Paus 2000-ih djeluje u industrial grupi FOF.

Drukčiji zvuk njeguje gitarist Miro Vidović, pokretačka snaga grupe En Face. Ako Rafinerija ima svog hit-makera, onda je to Vidović. Radiofonične uspješnice Sve se mijenja, U krilu mjeseca, Kad prestane kiša i ostale dragulji su svog žanra, premda je En Face ponajviše poznat po uspješnici S dlana Boga pala si, ostvarenoj u vokalnoj suradnji s Damirom Urbanom (usput budi rečeno, svojedobnim tokarom u riječkoj tvornici Rikard Benčić). En Face je 2008. snimio spot u krugu pogona na Mlaki za skladbu Labirint.

Prlja

Iz istog je tvorničkog, ali različitog žanrovskog okružja bio gitarist Orijen Modrušan, autorska udarna igla skupine Grad tijekom svih poglavlja njezine biografije. Modrušan je također svirao u formacijama Regoč, Letu 3, Grč. U generacijski šaroliku popisu imena koji službenu vezu s rafinerijskim kolonama preljubnički opstruiraju ili su opstruirali rock’n’rollom nalazili su se također: Ranko Haramija (Six Souls), Zlatko Anić Jack (Elektroni), Vanja Brkarić (Kristali), Renato Ivančan (Beta Centaury), Emil Žauhar (Termiti, Kaos), Lorin Zović (Tadaima), Boris Pleić (Regoč, Mone), Roko Katalinić (PXA, FOF, Underground Sky), Sanjin Dimevski (Psi)… Da industrija crnog zlata može biti izravnom muzom, svjedoči album Peace (1994) Leta 3, gdje je objavljena skladba Nafta.

Brodogradilište 3. maj? O njemu na prvom albumu Parafa govori tema Perspektiva, s neskrivenim ironijskim nabojem: U treću brodu štivu / došli smo piti pivu / za naše brodogradilište / izgradili smo zabavište / velik je to pomak / raditi uz plesni korak / Mi plešemo i ločemo pivo / jer mi smo Devo. Podatak da je u 3. maju kraće vrijeme radio Zoran Prodanović Prlja, vokal Leta 3, možda je u vezi s činjenicom da su scenografiju spota za temu Dijete u vremenu Letovci potražili u tom pogonu. Bit će da su skloni brodogradnji: za temu Tazi, tazi u istu svrhu iskoristili su u riječkoj luci kolovoza 2000. dok Brodogradilišta Viktor Lenac. Radni uvjeti te vrste dobro su poznati i Predragu Kraljeviću iz Termita, koji je 90-ih bio tri godine zaposlen u Lencu kao brodski strojar. U 3. maju su također radili Marko Bradaschia (Transmisia, Fancy Lazy, Urban & 4) i Krešimir Mikulec (Kvadrat Nodnoll). Vodećim rockerom na navozima treba smatrati Sanjina Kajbu, saksofonistu grupe Uragani. Radeći u 3. maju, Kajba je u tri navrata bio njegov direktor, jednom i predsjednik Uprave Grupe 3. maj.

Ri Val 2020

Vlada li na relaciji gradska industrija – dečki i cure s gitarama uvijek suglasje? Ne bi se reklo. Pogotovo znajući tko su glavni protagonisti ekološko-medijske prosvjedne akcije Zvuk za zrak, što ju je 1988. realizirao band aid Ri-val. Bio je to prvi band aid u Hrvatskoj. Zbijeni u redove eko-pokreta otpora, činili su ga članovi grupa Let 3, Grad, Paraf, Grč, Cacadou Look, Idejni nemiri, Ogledala, Fit, Dr. Steel, Yersey, Denis & Denis, VIA Viktor Kunst, Excess, Porko Dio, Fiume, također Meri Trošelj i Pero Lovšin iz ljubljanskih Pankrta. Dokazujući da se može medijski djelovati suprotno od sustava, akcija je iznjedrila EP Zvuk za zrak, s temama Učinimo nešto i Ne za N.E. Ipak, iz akcija poput te ne bi trebalo izvlačiti jednostrane zaključke. Prilog tomu pruža vokalna skupina Putokazi. Pripremajući 2004. trip hop album Androida, djevojke su promidžbene fotografije snimile u rafinerijskom pogonu na Mlaki. Industro-motivi zabilježeni tom prigodom našli su se na plakatima Putokaza, te na omotu njihova DVD-a Stroj.22.2.22.

Simbol ulaska riječkih rockerskih snaga u njima bliske, industrijske prostore je Tvornica papira, gdje se organizirao festival Hartera. Bliske zbog činjenice da njihovu glazbu i ugođaj koji je tim prostorima do jučer vladao obilježavaju isti pojmovi: ritmična buka, „metalni“ zvuk, električne alatke u rukama, znoj, kolektivizam. A može se to reći i ovako: dobivajući svoj festival, Hartera je ujedno dobila doslovan i metaforički soundtrack vlastite industrijske biografije.

Godine 2008. pojavio se prvi službeno objelodanjen snimak formacije Transformatori, koji svjedoči da je eksperimentalno propitivanje industrijske tehnologije rada na Kvarneru znalo prerastati i u okosnicu glazbene poetike. U trenutku kada su se tog ambicioznog pristupa prihvatili (1984), dečki su imali 14 godina. Ni oni nešto stariji ne predaju se. Grupa FOF, koju čine rock-djelatnici s nešto više staža u radnoj knjižici, objelodanila je 2007. album Not One of Them, s nizom skladbi čija mehanička repetitivnost odvlači izravno u hipnotički svijet radnog ritma strojeva. Pa slušatelju zatajila informaciju o izlazu iz FOF tvornice.

Osnaženim takvim informacijama, bučno otvorenje EPK godine u luci potpuno sjeda na svoje mjesto. Genius loci, rekoh.

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!