MORSKI TRAMVAJ : ISMET UKELLA, PRVA ALBANSKA ROCK-ZVIJEZDA

Argumenata za potkrjepu Ismetove zvjezdane aureole ima dovoljno, a glavnina njih povezana je s pojavom i djelovanjem riječkih glazbenih družina Pepermint i Crne mačke. Zaplovimo zato u pripovijest o tim družinama, u kojima se Ukella, tada već s nadimkom Braco, prihvatio uloge frontmana…

Priča o njemu kucne me na rame svakih sedam-osam dana, koliko ga često susrećem na Korzu. Pričljiv je, uvijek mi ima nešto dodati jučer rečenom, bez obzira što novosti možda nisu bogznakako važne. I ne smeta mi to, dapače, usprkos činjenici da smo na taj Korzo, zapravo jedan drugome u živote, ušli dolazeći iz potpuno različitih filmova, kulturoloških, generacijskih i osobno iskustvenih, pa bi se očekivalo kako nas dvojica nemamo o čemu razgovarati. Ali svako pametno čeljade zna kako se uvijek ima o nečemu, pa i može, pod uvjetom da se u dijalog uđe na adekvatan način. Sve ostalo zavrtjet će se samo od sebe.

Ismet Ukella. Drsko si uzimajući pravo da otključavam i zaključavam vrata koja propuštaju u ovdašnji rock’n’roll hall of fame, posebno u odjeljak posvećen šezdesetima, posjeo sam ga na fotelju prvog albanskog rockera uopće. Samim tim i učinio prvom albanskom rock-zvijezdom. U tom činu zrcali se moja svijest kako su prvi uvijek povijesno važni, zato što kreću stazama kojima će svi ostali tek krenuti. Oni su međaši dvaju vremena, onog do njih i onog poslije njih. Nije da mu se na moju kvalifikaciju ne smješka brk, i neka je tako. Argumenata za potkrjepu Ismetove zvjezdane aureole ima dovoljno, a glavnina njih povezana je s pojavom i djelovanjem riječkih glazbenih družina Pepermint i Crne mačke. Zaplovimo zato u pripovijest o tim družinama, u kojima se Ukella, tada već s nadimkom Braco, prihvatio uloge frontmana…

Tajna osvježavajućeg imena u priči o sastavu Pepermint odvodi put razgovora koji se zametnuo u slučajnu ljetnom susretu njegova golobradog ritam gitarista i osobe na značajnu položaju u internoj hijerarhiji stanovite zagrebačke tvornice slatkiša. Socijalističkim trudbenicima, a pogotovo trudbeničkom potomstvu, s proizvodnih je traka tvornice nekako upravo u to doba ponuđeno novo rješenje za osvježenje, uzbudljivo i primamljivo u mjeri o kojoj su njihovi okusni pupoljci dotad vjerojatno mogli tek sanjati. Kada se u tom susretu mladac pohvalio kako je njegov san ipak mrvu drukčiji, da ima obličje netom osnovanog rock’n’roll sastava, ali na pitanje o nazivu benda nije imao odgovor, jer se oko imena tinejdžerskoj ekipi tek valjalo dogovoriti, poduzetni prodavač okusnih senzacija predložio mu je – naziv novog proizvoda njegove tvornice.

Ismet Ukella 2016. (snimio V. Đekić)

Kako priliči ozbiljnu poslovnom razgovoru, u aneksu prijedloga najavljena je sponzorska potpora bendu. Tko bi ponuđeno odbio?

Bilo je kasno ljeto 1962. godine i prijedlog je, na brzometno sazvanom skupu samoupravljačkih snaga agilnoga rockerskog kolektiva, prihvaćen gotovo jednoglasno. Gotovo? Pokretač sastava, Ismet Ukella, ufajući se u demokratsku proceduru i vlastiti inicijatorski autoritet, stavio je pred glasače mogućnost da se kolektiv nazove The Joung Lions. Zamisao je privukla jedan glas, njegov.

Vrijeme je pokazalo kako se potpise na poslovne ugovore u domaćem gospodarstvu već tada moralo uzimati s rezervom, što valja čitati kao informaciju da od obećanog sponzorstva nije bilo ništa. Ipak, novoosnovana glazbena formacija nije se dala zbuniti. Ismet Ukella Braco (vokal, solo gitara), Jure Bistričić (ritam gitara), Angelo Clai (pianino), Pajo Tijanić (bas) i Toni Ćatović (bubnjevi) s dovoljno su tinejdžerskog samopouzdanja pohrlili ususret gradskoj publici. U tomu ih je ohrabrivala činjenica da u njezinim očima i ušima nisu bili baš potpuna novost. Manje-više isto društvo, naime, već je neko vrijeme, od  1960. godine, ako ne i ranije, samoinicijativno podizalo raspoloženje svojih vršnjaka, preuzimajući ulogu glazbenih zabavljača u trenucima neformalnih druženja.

Jedan od poticaja za tu vrstu aktivnosti ubrzo su im postale informacije o radu pokretača galske glazbene je-je revolucije, sastava Les Chaussetes Noires i Les Chats Sauvages. Razlog njihova spominjanja? Kombinirajući nazive francuskih skupina, rodilo se neslužbeno ime spomenute riječke zabavljačke družine – Crne mačke. Naziv će biti u optjecaju sve dok momčad bude funkcionirala kao simpatično društvance za stvaranje dobrih vibracija svirajući na mladenačkim okupljanjima pod balkonom Radio Rijeke na Korzu, u ugostiteljskom objektu Kod tete Rože na Krimeji, plaži Vila Olga na Pećinama i drugdje. U tomu im se znao glasom pridružiti Roland Šuster.

Sve će postati drugačije kada ekipa 1962. odluči okrenuti ploču i postati kolektiv nešto čvršćeg, definiranijeg javnog lika, otpravljajući Crne mačke u memoriju i priklanjajući se obećavajućem mirisu Peperminta. Preslušavajući po tko zna koji put singlice s imenom Elvisa Presleya – u ruke Ukelle, njegova velikog fana, stizale su zahvaljujući školskim prijateljima Milanu i Mladenu Blaževiću, kojima Presleyev lik i djelo također nisu bili mrski – Ukella se svojski trudio naglasiti spone svoga sastava s velikim uzorom. Uz lavovski udjel tema Kralja rock’n’rolla, pjesmarica benda uključivala je radove što su ih izvođački potpisivali Cliff Richard, Ricky Nelson, Johnny Halliday, Bobby Solo, Conway Twittty, Neil Sedaka, Fats Domino, Roy Orbison, uz začine pristigle iz kuhinje Shadowsa, Hurricanesa, Champsa itd. Uzori nisu ostali samo na zvučnoj fascinaciji, preselili su se i u osobnu vizualnu sferu, kao što svjedoči Ukellina fotografija iz 1960. godine.

Dragocjena pomoć u stvaranju repertoara bio je stari magnetofon, kojim je društvo snimalo noćni program Radio Monaca i Radio Luxembourga. Činilo se to u sobi prijatelja Nerea Zaverskog, profesionalnog električara nastanjenog u Starom gradu, u zgradi što je prethodila poslovnoj palači Jadroagenta na Povrćarskom (kasnije Koblerovom) trgu. U njegovim se rukama ubrzo našla još jedna odgovorna zadaća – izrada i održavanje bendovih pojačala. Ono što se čulo, kod Nerea se i  uvježbavalo. Kao vježbaonice su s vremenom također poslužili stan Tonija Ćatovića, prostorija iznad tadašnje knjižare Mladost na Korzu, te prostorija mjesne zajednice u Ulici Janka Polića Kamova.

Na kojim se mjestima momčad družila s publikom, isporučujući joj svjetske hitove s pridodanom aromom fijumanske paprene metvice?

To su: klub Dynamo (u njemu su bili stalna posada dvanaestak mjeseci subotom i nedjeljom), klub Mustafa (zbog visoka udjela Presleyeva repertoara, Vaso Šuleski, jedan od posjetitelja Mustafe, družinu je ležerno memorirao pod imenom Elvis Boys), Dom na Mlaki, opatijski hotel Kvarner… U Kvarneru su pratnja maturalnim zabavama 1963. godine, time možda i prvi električarski sastav koji je dobio zeleno svjetlo za nastup u Kristalnoj dvorani (na fotografiji). Tu navraćaju da ih čuju i dečki iz zagrebačkog sastava Bijele strijele, koji su nastupali na terasi nedalekog hotela Zagreb, privučeni glasinama o momcima iz Rijeke koji uvjerljivo izvode Elvisa. Kao danak vremenu u kojem je djelovao, Pepermint će se potkraj 1963. naći i na jednom od Jadrolinijinih brodova koji su odlazili na 15-dnevno turističko kruženje Mediteranom, sa zadaćom glazbenog podizanja atmosfere među putnicima. U memoriji je ostalo zabilježeno kupovanje svježih diskografskih izdanja u lukama gdje se pristajalo, u nakani da se glazbene mišiće benda osnaži što recentnijim rockerskim naslovima.

Dečki su za svojih nastupa znali imati vokalnu pomoć. Poput Šustera u fazi Crnih mački, Pepermintu bi se gdjekad pridružili Slobodan Vujačić i Ira Kraljić (potonja npr. u Domu na Mlaki, na priredbi organiziranoj za studente riječkog sveučilišta iz Jugoslaviji prijateljskih nesvrstanih zemalja).

Sastav Pepermint djelovao je do 1964. godine. Čuvar njegova pečata, Ismet Ukella, nastavit će izlaziti na pozornicu do 1970, u raznim kolaboracijama i ne obvezno rockerskim povodima.

Potom se odlučio na glazbeni muk. Ali ne i svaki drugi, čega sam osobno ponajbolje svjestan zahvaljujući našim susretima na Korzu. Ima zvijezda čiju astralnu prašinu treba znati prepoznati, pogotovo u situacijama kada taj posao oteža na njima ona druga prašina, običnija, ovozemaljska. Sretnik sam kojemu je to s Ismetom pošlo za rukom.