MORSKI TRAMVAJ: IVAN ZAJC U LOVRANU

Listanje Zajčevih glazbenih rukopisa pokazuje kako je linije što razdvajaju taktove povlačio slobodnim potezom olovkom, ne koristeći ravnalo. Proces je u pravilu slijedio obrazac u kojem bi maestro glazbenu ideju najprije odfućkao, potom je zabilježio, da bi s njome na koncu sjeo i za tipke.

Ivana Zajca na Kvarneru uvijek spominjemo kao Riječanina, s pravom, unatoč njegovim biografskim poglavljima kojima su pozornice bile Milano, Beč i Zagreb. To je razumljivo: kad su nam u ustima velikani, svatko od nas ponajprije nastoji s njima povezati sebe, odnosno svoj grad. Posebno u danima kada za to imamo dodatnog povoda, kao što je to ove godine u Rijeci, čiji HNK bilježi 65 godina odluke o stavljanju maestrova imena u naziv ustanove.

Ivan pl. Zajc

No, je li Rijeka jedino mjesto na Kvarneru koje je na ovaj ili onaj način bilo tijesno povezano sa Zajčevim imenom, pa je to posljedično i danas?

Odgovor na upitnik te vrste vodi na zapadnu stranu Kvarnerskog zaljeva, u Lovran. Preciznija odrednica? Kuća na adresi Maršala Tita 86.

Ivan Zajc na toj adresi nikad nije živio, ali je silnim godinama na njoj bio itekako prisutan, štoviše prisutniji negoli na mnogim drugim adresama s kojima ga znamo povezivati. Ključ zagonetke je njegova unuka Zdenka Zajc, koja se u lijepu kuću na lovranskoj obali preselila nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, donijevši sa sobom dio vrijedne djedove ostavštine, poput starih portreta i dijela Zajčevih osobnih predmeta, ne računajući sjećanja na dane provedene sa slavnim djedom.

Zdenka je donijela sa sobom u Lovran Zajčev pianino, s kojim je u paketu došla i petrolejska svjetiljka, potom preinačena u električnu, s time ujedno dio namještaja koji se nazivalo sekreter, te goblenski izrađen zaslon za svijeću. Nit koja povezuje pianino sa spomenutim rasvjetnim tijelima skriva se u podatku kako je Zajc znao na glazbene zamisli počesto doći u noćnim satima, nakon čega je hitao da zabilježi glazbu koja je iznenadno okupirala njegov um. U stanu je također mjesto našao golemi crni ormar, visok do stropa, iza čijih je vrata unuka, kao najveće obiteljsko blago, pohranila manuskripte Zajčevih djela, ništa manje nego 1.202 manuskripta. To se blago najprije nalazilo kod Zdenkinih roditelja, da bi se potom skoro desetljećima nalazilo u njenim rukama.

Listanje Zajčevih glazbenih rukopisa pokazuje kako je linije što razdvajaju taktove povlačio slobodnim potezom olovkom, ne koristeći ravnalo. Proces je u pravilu slijedio obrazac u kojem bi maestro glazbenu ideju najprije odfućkao, potom je zabilježio, da bi s njome na koncu sjeo i za tipke. Neko vrijeme su to bile tipke povećega glasovira, smještenog u salonu stana kuće na zagrebačkom Gornjem gradu gdje su živjeli, ali kako se salon zimi teže zagrijavao (tamošnja je kopnena klima ipak nešto drugo u odnosu na lovransku mediteransku), Zajc je odlučio kupiti pianino, kojemu je u stanu bilo lakše naći toplije mjesto. Nakon Zajca, za pianinom je sjedila njegova unuka Zdenka, potom i njena unuka (Zajčeva prapraunuka) Marion Rubinić.

Na zidovima stana u Lovranu visili su portreti maestra Zajca, njegovih roditelja, Zajčeve supruge Riječanke Nataline, te Zajčeva sina, odnosno Zdenkinog oca Karmela. Što su ona govorila ukućanima? Lica uvijek potiču sjećanja, u ovom slučaju npr. sjećanja o golemoj Zajčevoj radnoj energiji, ujedno o obzirnom odnosu prema osobama s kojima je surađivao, bez opterećenosti maestrovim i tuđim mjestom u radnom procesu. To su mogli potvrditi učenici kojima je otvarao vrata u svijet klasične glazbe, suradnici u kazališnim kućama također. Do kazališta i natrag vozio se fijakerom, ali kada bi padala kiša, svoje je kočije znao ustupiti pjevačima, produžujući kući pješice. Vedre naravi, u jednoj od gornjogradskih gostionica ne jednom bi sjeo s pjevačima i pjevačicama.

U večernjim satima cijela se obitelj znala okupiti oko stola i zapjevati. Na kućnom repertoaru tada bi se često našla maestrova omiljena skladba Zorko moja od Lisinskog. Među tipične obiteljske sutuacije valja uvrstiti i one kada je djed unuci Zdenki pomagao u izradi domaćih zadaća iz talijanskog jezika, ispravljajući joj pogreške u pisanju.

Bilo jučer…

Obiteljske dragocjenosti koje su lovransku adresu povezale s Ivanom Zajcom nisu se na toj adresi trajno zadržale. Kada je obitelja ostavština stigla s vremenom u ruke Ivanove praunuke Mignon (kćerke Zdenke Zajc), potom i Marion Rubinić, obiteljski portreti i predmeti u vitrinama vezani uz djedov život našli su se preseljeni u Rijeku, u stan u Ulici Dolac, gdje su neko vrijeme istodobno živjela tri naraštaja Zajčevih potomaka: praunuka Mignon, prapraunuka Marion i praprapraunuka Elanor (kćerka Marion Rubinić).

Ni tu nije kraj priče o njihovom povijesnom blagu. Državni arhiv u Rijeci je 2000. godine otkupio dio ostavštine koja se svojedobno nalazila u Lovranu i danas je pohranjena u 16 kutija koje se čuvaju kao fond Ivana Zajca, s arhivskom oznakom HR-DARI 403 (RO 36). Ponajviše je u tim kutijama notnih zapisa, nalaze se u čak desetak kutija, a tomu valja dodati dva limena sanduka s obiteljskim fotografijama, diplomama, albumima, korespondencijom, raznim spisima, poveljama, notnim materijalom oca i sina Zajca, hemerotekom vezanom uz Zajčevo djelovanje itd. Ukupno je riječ o dva i pol dužna metra građe nastale u vremenskom rasponu od 1830-ih do 1970-ih u Rijeci, Beču i Zagrebu. Ovih dana u riječki je Državni arhiv stigao iz pazinskog arhiva Markus Leideck, arhivist kojemu je zadatak pomno srediti tu ostavštinu, točnije pripremiti ono što u Arhivu nazivaju analitički inventar fonda Ivana Zajca.

Sve to ne znači kako spomen na izravnu povezanost kuće u lovranskoj Maršala Tita 86 s Ivanom Zajcom valja prepustiti zaboravu. Ovdašnju kulturu ne čine samo filmski festivali i slični događaji, ma koliko bili dobrih programa i uzorno posjećeni, niti ovdašnji turizam čine samo svježe obnovljene hotelske fasade i punuda dobrih zalogaja, ma koliko bili na tragu probranih ukusa i mamili smiješak gostiju. Ovdašnju kulturu i turizam također čine umješno uobličene informacije o sponama velikog Zajca s lovranskom obalom, sponama najizravnijim što mogu biti, onim obiteljskim.

Zajc u Lovranu? Već vidim aktere ovdašnjega kulturnog marketinga kako im moždane vijuge tutnje od silnih okretaja…

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!