MORSKI TRAMVAJ : IZLOŽBA GLAGOLJICE U SVEUČILIŠNOJ KNJIŽNICI
Nakon četiri godine postojanja, 1972., izložba Glagoljica postala je stalnim postavom. Sljedeće godine posjetio ju je Miroslav Kreža. U knjigu dojmova upisao je: „Izložba je savršeno djelo“.
Ako je Rijeka europska kulturna prijestolnica, dobro je znati i kako ona dobar dio svoga kulturnog imidža duguje – glagoljaštvu. Možda je istina kako današnje mlade snage koje dolaze na svoje na bučnim glazbenim noćnim „eventima“ o tomu ne znaju previše, možda ih za to nije ni briga – ali baš zato i podsjećam na priču o Rijeci i glagoljici. Mladost prolazi, glagoljica ostaje.
Današnje srce priče kojoj posvećujem sljedeće retke? Izložba glagoljice u prizemlju zgrade Sveučilišne knjižnice Rijeka. Postavljena je ona godine 1968. Ono što izložba nudi, međutim, nema nikakve veze s ozračjem upamćenim s demonstracija te godine na ulicama Pariza i još nekih europskih metropola. Osim ako ne prepoznamo zajedničku točku u tomu što su i na pariškim ulicama i u riječkoj izložbi glavnu riječ imali ljudi od znanja. U prvom slučaju studenti, u drugom znanstvenici. Mada nas mjesto izložbe, Sveučilišna knjižnica, i u našem slučaju vraća zapravo u ruke studentima.
Vremeplov u koji sjedamo ulaskom u izložbenu dvoranu lansira nas unatrag mnogo dalje od točke označene brojkom 1968. Pa i mnogo dalje od brojke 20. Jasno, mislimo na nedavno okončano stoljeće. U jednom dijelu priče vremenski skok unatrag ne zaustavlja se čak ni u okvirima prošlog milenija. Pretjerivanje? Ne, put u prošlost odvodi tu ka glagoljaškim počecima samim, dopuštajući nam zaviriti u davno 9. stoljeće.
Izložba posvećena glagoljskom pismu edukativno je zamišljen postav čijih 127 eksponata priča cjelovitu priču o žilavoj protežnosti i ekskluzivnu statusu toga pisma u hrvatskoj i europskoj kulturnoj povijesti. U zbivanjima koja su iznjedrila to pismo, prema najprihvaćenijoj teoriji, ključne su uloge odigrala dva vladara, jedan imenom Mihajlo, drugi imenom Rastislav. Priča kaže kako je, na traženje kneza Rastislava da u njegovu Moravsku (danas u Republici Češkoj) pošalje misiju koja će promicati kršćanstvo, i to donoseći knjige pisane slovima što će odražavati narodni jezik, bizantski car Mihajlo poslao 863. dvojicu grčkih redovnika. Bili su to Konstantin, profesor filozofije na Visokoj dvorskoj školi u Carigradu, zbog učenosti zvan Filozof, i stariji mu brat Metod. Sudbina je htjela da s prosvjetiteljskim radom braće Hrvati budu upoznati posljednji. Dogodilo se to nakon smrti Konstantina (869.) i Metoda (885.), zahvaljujući njihovim učenicima, koji su među Hrvate proširili glagoljicu i liturgiju na staroslavenskom jeziku.
Konstantin je, nazvan s vremenom i Ćiril, stvorio pismo u dvije godine, između 861. i 863. Za to je koristio teološku simboliku i geometrijsku logiku kruga, trokuta i kvadrata. Tri danas poznata načina pisanja glagoljskih slova, tri vrste glagoljice – trokutasta, obla i uglasta – nisu, međutim, u vezi sa simbolikom trokuta, kruga i kvadrata. Nedugo nakon Ćirilova doba, u kojem se držalo do sheme prema kojoj su slova bila uobličena (trokutasta), čovjekova su ruka i pisarski alat, što znači trska ili guščje pero, novim slovima u praksi dali obilježja tekućeg pisma (oblo). Sljedeća faza u razvoju pisma donijet će četvrtaste (uglaste) oblike, kao posljedicu težnje za urednim, pa i svečanim dojmom teksta. Tomu se može dodati i pojavu kurzivne, rukopisne glagoljice, nastale u svakodnevnoj pisarskoj praksi kao neformalan brzopis „velikih“ slova.
Glagoljica je nastala kao izvorno slavensko pismo, rođeno na tlu grčke kulture i preseljena na tlo latinske knjige, postavši sponom Istoka i Zapada. U slavenskom svijetu proširila se na tri glavna područja: u češko-moravskoj regiji, u bugarsko-makedonskom području i na hrvatskom tlu. Je li činjenica da se glagoljica među Hrvatima najsnažnije ukorijenila upravo na Kvarneru i njemu susjednim područjima slučajnost ili plod povijesnih okolnosti? Odgovor je na to pitanje nepoznat. Kao i na pitanje o razlozima činjenice da su najstariji hrvatski glagoljski spomenici pronađeni na Rijeci susjednim otocima Krku i Cresu. Djelo sv. Braće nije samo nastavilo na Kvarneru živjeti i onda kada je u drugim slavenskim zemljama nestalo, dobivajući tu svoj najvitalniji izdanak, nego je, štoviše, od 12. stoljeća glagoljica hrvatsko nacionalno pismo. Glagoljski napisi u kamenu otkriveni su isključivo na hrvatskom etničkom prostoru. O njezinu mjestu u hrvatskom kulturnom obzoru svjedoče podaci da se upravo na glagoljici pojavila prva hrvatska tiskana knjiga («Misal po zakonu rimskoga dvora», 22. veljače 1483.), da je glagoljicom tiskana prva hrvatska početnica (1527.), da su glagoljicom zabilježeni prvi pisani hrvatski stihovi (u «Misalu kneza Novaka», 1368.) Iako nastala u crkvenom okrilju, glagoljica se, dakle, na crkvene potrebe nije ograničila. Dokazuju to i dokumenti o pravnom sustavu Rijeci susjednih sredina, poput Statuta grada Krka (1388.), Trsatskog statuta (1460.), Statuta grada Vrbnika (1470.), Statuta veprinačke općine (1507.), Statuta grada Kastva (oko 1590.) itd.
Najveći je procvat hrvatsko glagoljaštvo doživjelo u 14. i 15. stoljeću. Iako su se tekstovi mahom prepisivali, na organiziran način, u skriptorijima, dio njih nastao je tiskanjem. Povijest hrvatskoga glagoljskog tiskarstva trajala je duže od četiri stoljeća, od 1483. do 1905. U tom je vremenskom rasponu tiskano pedesetak naslova. Među njima je danas poznatih pet knjiga tiskanih prije 1500. godine, inkunabula. Glagoljica je bila u aktivnoj uporabi do 19. stoljeća. Unatoč tomu što je u posljednjih stotinu godina u Hrvatskoj nestalo ili uništeno 13-14 posto glagoljskih zapisa na kamenu ili zidu (od njih ukupno 1200 na takvoj podlozi), stalna izložba u Sveučilišnoj knjižnici znakom je prepoznavanja važnosti glagoljice, samim tim i znakom da to staro pismo u određenu smislu ne može nestati.
Činjenica da je izložba postavljena u Rijeci daleko je od slučajnosti. Upravo je Rijeka zemljopisna i kulturološka točka u kojoj se dodiruje snažna glagoljaška tradicija njezina najbližeg okruženja. Izložbu zato čine kopije glagoljskih zapisa s kvarnerskog područja i Istre, što znači kamenih spomenika, zatim fotografska povećanja dijelova zbornika i lucidara, književnih tekstova glagoljaša, pravnih tekstova, zapisa glagoljaških bratovština i feudalnih gospoštija, također natpisa i zapisa na srednjovjekovnim freskama, uključujući hrvatske glagoljske tiskane knjige. Postav je nadopunjen fotografijama krajolika kojima se širilo glagoljaštvo, te starih alata i ostalih uporabnih predmeta. Izložbeni prostor odiše toplim bojama, u kojima prevladavaju tonovi smeđe, a tonirane su i fotografije. Je li netko rekao da je boja poruka? Tematski su autori izložbe akademik Branko Fučić i dr. sc. Vanda Ekl, dok postav potpisuje dipl. inž. arh. Igor Emili. Kopije fresaka rad su akademskog slikara Eugena Kokota.
Nakon četiri godine postojanja, 1972., izložba Glagoljica postala je stalnim postavom. Sljedeće godine posjetio ju je Miroslav Kreža. U knjigu dojmova upisao je: „Izložba je savršeno djelo“.
Njezin poseban dio je glagoljanje u Rijeci. Ono se pojavilo vjerojatno već krajem 9. ili početkom 10. stoljeća. Najstariji dokument koji potvrđuje uporabu glagoljice latinski je prijevod jedne hrvatske isprave pisane 10. ožujka 1371. Prijepis je rad notara Giovannija Francescinija 15. rujna 1570. Glagoljaške liturgije upućuju na to da je u gradu vjerojatno postojala škola u kojoj je svećenstvo podučavano na hrvatskom jeziku. Tiskaju se i lekcionari na hrvatskom, tzv. šćaveti. Istim su jezikom pisane notarske isprave. Dokaz su tomu isprave Antonia de Rena, koji je bilježničke poslove obavljao od 1436. do 1461. U notarskoj je službi od 1544. do 1546. bio i Gverino Tihić (Guerino Tranquillus), koji je uz isprave glagoljicom pisao stihove, čak njih 18 tisuća, ali kojih se malo sačuvalo.
Priča nema kraja, zavirite osobno na izložbu u Sveučilišnoj knjižnici. Kao pravi građanin europske prijestolnice kulture, koji zna kako nije sve u glazbenim i sličnim događajima.
