MORSKI TRAMVAJ : KAMENOVI KOJI BOLE
Metalnih kocaka ugrađenih u tlo u Moši Albahariju ima šest, a kratkim talijansko-hrvatskim tekstom govore o s toga mjesta odvedenim stanarima zgrade dviju kobnih noći. Kocke nam šutke govore njihova imena…
Ne znam je li me informacija o novim Kamenovima spoticanja u Rijeci razveselila ili rastužila. Lijepo je ne zaboraviti osobe koje su u neka druga vremena živjele u našem gradu, hodale ovim istim ulicama, mahale poznanicima s istih prozora i hodale prema onoj istoj tržnici u gradskom središtu. Istodobno je to duboko tužno jer njih više nema. A nema ih zbog nečije nečovječnosti.
Nisam ih nikad upoznao, nažalost ni neću, a volio bih da jesam ili da mogu. Unatoč svim razlikama među nama, jezičnim, dobnim, običajnim i svima drugim. Nema tih razlika koje mogu biti važnije od činjenice kako smo svi od istog materijala stvoreni, u istoj kemijsko-biološkoj retorti zamiješani i da ćemo se u isto jednom vratiti. Negdje je jednom već kazano – puna je Kozala različitih, a sada su isto.
Pišem retke ove u povodu postavljanja triju novih grupa Kamenova spoticanja u Rijeci, što su se pojavili pod našim nogama koncem ožujka. Najviše ih je u Ulici Moše Albaharija, ispred kućnog broja 17, u spomen na iz te zgrade nasilno odvedene stanare u nacističke konclogore Auschwitz i Ravensbrück 28. ožujka i 11. studenog 1944. godine, kako je već koga zapalo. A u ta dva logora, kao i u svima ostalim, nisu se bavili ponajprije pjesmom i plesom, operom i drugim oblicima kulturnog uzdizanja – kako nas to hoće uvjeriti današnji sljedbenici nacističke ideologije ovdašnjeg porijekla – već nečim sasvim drugim. Što nitko tko se smatra čovjekom ne bi nikomu poželjeti mogao.
Metalnih kocaka ugrađenih u tlo u Moši Albahariju ima šest, a kratkim talijansko-hrvatskim tekstom govore o s toga mjesta odvedenim stanarima zgrade dviju kobnih noći. Kocke nam šutke govore njihova imena, to su: Rosa Farberow, Sergio Desimone, te Sonia, Jossi, Mario i Paola Perlow. S njih saznajemo kako je Sergio u Auschwitzu podvrgnut i onomu što je netko pomračena uma nazvao „medicinskim eksperimentima“.
„Čini mi se da i dan-danas gledam kako mi se s prozora smiješi nona“, kaže u emotivnom prisjećanju na trenutke djetinjstva u tom dijelu grada Tatiana Bucci, tada šestogodišnja djvoječica, a danas 80-godišnja žena koja se nakon 75 godina izbivanja barem na tren vratila u svoju Rijeku. I ne može zaustaviti suze ispred prozora s kojeg joj se nona smiješila, prozora na kojemu none već odavno nema, niti ikoga drugog od te noći deportiranih. Tatiana i njena sestra Andra preživjele su teško objašnjivim čudom.
Dok stojim pred Kamenovima spoticanja u Albaharijevoj, znam – Rijeka je moj grad, ali i njihov. Između nas su silni svjetovi, ali i nisu. Mi se ne poznamo, nikad se nismo vidjeli, vjerojatno ni nećemo, ali se itekako poznamo, viđamo se svaki dan, promičući istom gradskom pozornicom i smiješeći se jedno drugom u istom psihološkom prostoru, prostoru gdje stanuje ljudskost. Zvuče li komu ove riječi patetično, taj mora o životu još mnogo naučiti.
Kamenova spoticanja u Rijeci ima još. Rekoh, nasreću i nažalost. Pored onih u Albaharijevoj, istoga su dana postavljeni u Ulici Blaža Polića 6, te u Ulici Slaviše Vajnera Čiče 7. Tri Kamena u Polićevoj podsjećaju na tužnu sudbinu koju su doživjeli Aaron, Carla Braun i Silvio, svi troje iz obitelji Perlow, a Kamen u Vajnerovoj na Roberta Brauna, uz podatak kako su svi oni odvedeni 11. studenog 1944. u logor Ravensbrück. Gadna je uistinu bila ta riječka noć 11. studenog 1944., kao i ona 28. ožujka iste godine.
Rijeka je prvi hrvatski grad u kojemu su postavljeni Kamenovi spoticanja.
Njemački umjetnik Günter Demnig, začetnik akcije nazvane Kamenovi spoticanja, ugradio je 2013. u pločnik Starčevićeve ulice, ispred kućnog broja 5, četiri prva ovdašnja kamena te vrste. Na njima su imena članova obitelji Lipschitz, s podatkom o njihovu nasilnom odvođenju iz te zgrade i stradavanju u holokaustu. Poput onih u Albaharijevoj, kocke su u dvojezičnom paru. Jedne kocke su spomen-obilježje Eugeniju Lipschitzu po kojeg su nacisti došli također u ožujku 1944. godine. I on je završio u Auschwitzu, tom najvećem nacističkom logoru za uništavanje židovskog naroda, kojemu je jedina krivnja bila to što je drukčiji od onoga kojemu su pripadali nacisti. Istu sudbinu namijenili su svim neistomišljenicima i protivnicima. U Auschwitzu je na bestijalne načine ubijeno milijun i sto tisuća nedužnih ljudi, među kojima su 90 posto Židovi. Eugenio je imao 61 godinu. Druge dvije kocke kažu kako su istog mjeseca došli po njegovu 51-godišnju suprugu Giannettu, što se sve jamačno dogodilo iste noći.
Zašto Kamenovi spoticanja i zašto takav naziv? Dokučiti nije teško: oboje je nastalo u namjeri da prolaznici pored takvog kućnog ulaza ne prođu bez svijesti o učinjenom zločinu, to je mjesto gdje se čovječanstvo spotaknulo o vlastitu ljudskost i posrnulo. Sudbina stanara zgrada pred kojima se nalaze opomena je kamo vodi nepoštivanje nacionalnih, vjerskih, rasnih i svih ostalih razlika među ljudima, koje lako odvede u mržnju, a ona u zločin. Povijesno iskustvo kaže da su prve na udaru manjine. Holokaust je pokazao da mržnja može odvesti u monstruozan plan istrebljenja cijelih naroda.
Nakon što su akciju postavljanja Kamenova spoticanja pokrenuli 1996. umjetnik Demnig i Novo udruženje za slikarsku umjetnost iz Berlina, širom Europe je postavljeno oko 45 tisuća kamenova. Razlog zbog kojega se u Hrvatskoj krenulo akcijom upravo iz Rijeke ima svoje zašto: u Rijeci je do 1943. godine živjelo 500 Židova, a 80 posto njih završilo je u Auschwitzu, što je najviši postotak među gradovima onodobne Italije.
Poštivanje različitosti među ljudima civilizacijska je tekovina, a ima ih među nama koji je tako lako odgurnu stranu, vraćajući nas takvim činom u predljudsku, točnije neljudsku fazu postojanja.
Rosa, Sonia, Jossi, Sergio, Mario, Paola, Gianetta, Eugenio, Roberto, Silvio, Aarone i Carola, sada ste ponovo s nama, Riječanima. To je možda tako malo, a opet, tako mnogo.
