MORSKI TRAMVAJ : KRV, CRVENA, RIJEČKA
Naravno, darivanje krvi u Rijeci bilo je poznato i mnogo prije spomenute akcije, kako to potvrđuje uvid u gradske događaje zabilježene već 1946. godine. Podrobnije se time pozabavio Borislav Ostojić u knjizi Rijeka humanosti, koji piše kako je 1946. godine u gradu osnovano Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi, s prvih 15 članova.
Ima tema o kojima je uvijek dobro pisati. Ako je moguće utrošiti na njih i nešto više redaka, jer se nije teško složiti da to bezrezervno zaslužuju. Povod za takvu tvrdnju?
Prema službenoj informaciji hrvatskoga Crvenog križa, prikupljanje tekućine koja život znači prema načelima dobrovoljnosti, solidarnosti, anonimnosti i besplatnosti prvi put se u nas organizirano dogodilo u Sisku 1953. godine. Točnije, 25. listopada te godine, kada je Crveni križ organizirao prikupljanje krvi među radnicima sisačke Željezare, nakon nesreće u pogonu toga radnog kolektiva. U spomen na taj datum, u nas se redovito obilježava Dan dobrovoljnih darivatelja krvi. Hrvatski Crveni križ tim je povodom i odlikovao trojicu još uvijek živih iz veće grupe nekadašnjih radnika Željezare, koji su bili sudionici akcije.
Ima li se toj informaciji što dodati? Iz riječke perspektive, itekako. Uza svu pohvalu onomu što su tiha dana Crveni križ i radnici Željezare učinili u Sisku, dobro je znati kako tvrdnju o primatu sisačkog datuma nipošto ne treba primiti kao apsolutni početak darivanja krvi u nas. Nulta godina te vrste u Hrvatskoj ipak nije 1953.
Jedan od primjera koji to potvrđuju stiže iz Rijeke. U radnoj sredini koja mi nije nepoznata, u rafinerijskom pogonu na Mlaki, skupina radnika priključila se akciji darivanja krvi što ju je pokrenuo Općinski odbor Crvenog križa 1952. godine. Među tim su radnicima bili: Anton Simčić, Marčelja Bašić, Vittorio Drog, Josip Šilipeter, Serđo Čehić, Ivan Zorović, Velimir Deželić… Sljedeće godine u Rafineriji je osnovan vlastiti aktiv dobrovoljnih davatelja krvi. Njegove redove vrlo brzo su činila čak 353 darivatelja. Bio je to prvi takav aktiv u radnim kolektivima Hrvatske. I nastavio je raditi sve do današnjih dana. Iz povijesnih podataka zabilježimo kako su Rafinerijini darivatelji krvi 1971. darovali 90 litara, 1974. godine 120 litara, 1976. godine 140 litara, 1978. godine 150 litara, 1980. godine 168 litara, a 1981. godine 204 litre krvi koja život znači. Vidljivo je, neke smo godine preskakali, ali ne zato što tih godina nije bilo darivanja, nego zbog ekonomije kolumnističkog prostora.
Naravno, darivanje krvi u Rijeci bilo je poznato i mnogo prije spomenute akcije, kako to potvrđuje uvid u gradske događaje zabilježene već 1946. godine. Podrobnije se time pozabavio Borislav Ostojić u knjizi Rijeka humanosti, koji piše kako je 1946. godine u gradu osnovano Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi, s prvih 15 članova. Zaslužnik za osnivanje bio je dr. Viktor Finderle, on se prihvatio i dužnosti njegova prvog predsjednika. Tajnik Udruženja bio je Egidio Trogolo. On će Riječanima, dobro raspoloženim i u trenucima kada su na dnevnom redu pitanja vezana uz krv, biti povodom da članove Udruženja prvih godina neformalno nazovu trogolovcima. U to se doba u gradskom rodilištu vodila kartoteka darivatelja, u rodilištu su se i određivale krvne grupe. Darivatelji su u blagovaonici rodilišta dobivali besplatan objed, te uz njega još neke povlastice. Sjedište Gradskog odbora Crvenog križa nalazilo se u Kružnoj ulici, nasuprot današnje Erste banke.
Udruženje je 28. travnja 1947. organiziralo Tjedan davalaca krvi, a da su Riječani akciju primili dobro, svjedoči podatak kako se već prvih dana javilo 49 novih darivatelja. Te godine u Rijeci se darovalo ukupno 105 litara krvi, koju se u bolnicama koristilo pri 240 transfuzija. Nisu samo Riječani vodili računa o toj vrsti plemenitosti, ona je bila ugrađena u onodobni društveni sustav. Na što mislimo, upućuju rečenice iz Petogodišnjeg plana industrijalizacije zemlje, koji je zahtijevao da „svaki radnik koji se unesreći i dade u radu svoju krv ima mogućnost dobiti tuđu krv. Ni jedan naš radnik ne bi smio biti izložen smrtnoj opasnosti zbog gubitka krvi.“
Kada 1953. bude u gradu donesena odluka o preuređenju nekadašnje zgrade Jadranske straže u Ulici Janka Polića Kamova u Dom Crvenog križa, mnoga su riječka poduzeća dala za taj zahvat novčanu pomoć. Polet kojim u to doba djeluje gradski Crveni križ potvrđuje osnivanje odbora/aktiva dobrovoljnih davatelja krvi u Rafineriji, Torpedu, Vulkanu, Metalo-grafičkom kombinatu i ostalim ovdašnjim firmama, te inzistiranje na što sustavnijem (čitaj: redovitijem) prikupljanje krvi među radnicima tih poduzeća.
Hrvatski je crveni križ za Dan darivatelja odabrao datum svoje akcije u sisačkoj Željezari, što je samo naoko pitanje slobode odabira onih koji su se biranja datuma svojedobno prihvatili. Jer činjenice su činjenice i ne treba ih prešućivati, sloboda s time nema nikakve veze.
U doba kada su humane vrijednosti u našem društvu rapidno izgubile na cijeni, štoviše kada se javno promovira stav da čovjek može biti čovjeku samo vuk i ništa drugo, što u koheziji društva (kako već duže vrijeme jasno vidimo) ne može ostati bez ozbiljnih posljedica – dajmo šansu što većem broju pozitivnih informacija. Ma kako nas sa svih strana uvjeravali u uzaludnost toga posla, znam, uvijek je bilo i uvijek će biti osoba koje će primiti bolju poruku. Trogolovci, jučerašnji, današnji i budući, neka vas bude što više.
