MORSKI TRAMVAJ : LET 3, ROKERI S REČINU
Grad na Rječini ima bitnu ulogu u začetku Leta 3 prije Leta 3, zaiskrivši jednom davno u glavi njegova stanovnika imenom Boris Bizetić. I taj Let 3 neko je vrijeme tražio svoje ime, dok prst tvorca nije stao na ruletnom polju gdje je pisalo – Rokeri s Moravu.
Bez njih, izgleda, ne može. I nemam ništa protiv, dapače. Mrle & društvo scenski su začin već silnim godinama valjda svakom ozbiljnijem događaju u gradu na Rječini. Dobro, na konvencijama političkih stranaka još ih nismo vidjeli, mada ima onih koji se kunu kako je Mrletova momčad i tamo, s brnjicama ili bez, ali takvi me verbalisti ne zanimaju. Previše me podsjećaju na vidjelice iz Međugorja, čije oči vide ono što im se hoće vidjeti, pa me zato od njih, Bože, oslobodi. Najsvježiji javni istup Mrleta & kompanije? Ovih dana iznova su izdavački aktivni, pred nas se spremaju istovariti set friških pjesama.
Ali, protivno pravilima iz priručnika o dobrom pisanju, mislim na odjeljak s napomenama o tematskom raspredanju niti u uvodnim dijelovima teksta, ovaj napis nije posvećen njima. Ili zapravo jest, no tako da glavnina zabilježenoga govori o nekomu drugom, što je opet ozbiljan nasrtaj na regule, štoviše osobna pogreška za isključivanje iz igre. Tko je taj (još bolje: tko su ti) drugi? Njihovo ime je – Rokeri s Moravu.
Kakve oni veze imaju s Mrletom & kompanijom? I s Rijekom uopće, da bismo ih spominjali, baš na ovomu mjestu? Spone su začuđujuće izravne i nevjerojatno je kako na njih dosad nitko upozorio nije. Ne mislim na Letov medijski atentat na (ponajprije) hrvatsku publiku u vrijeme albuma Bombardiranje Srbije i Čačka, odnosno scenski outfit (pišem i govorim recentan medijski hrvatski, da me ceo svet razume!) utemeljen na odjevnoj kulturi šumadijskog, točnije moravskog sliva, podcrtan ovećim brkovima kao detalju evergreen trajnosti s obje strane naše & njihove granice. Mislim na ono što nam poručuje čitanje ranih biografskih podataka o životu i djelu svojedobno vaseljenski popularne srbijanske glazbene grupe Rokeri s Moravu i njezina masterminda Boris Bizetića, koji pak, vjerovali ili ne, vode čitatelja ravno u grad na Rječini. I čine to prije nego što će ijednom od njegovih urbanih rockera pasti na pamet uresiti si podnosje zalijepljenim balkanskim brčinama, pa i prije nego što će ikojem od njegovih junoša zaiskriti zamisao o osnivanju letećih rokerskih posada, u ovoj ili onoj brojčanoj inkarnaciji.
Komu krivo, komu milo, istina je sljedeća: grad na Rječini ima bitnu ulogu u začetku Leta 3 prije Leta 3, zaiskrivši jednom davno u glavi njegova stanovnika imenom Boris Bizetić. I taj Let 3 neko je vrijeme tražio svoje ime, dok prst tvorca nije stao na ruletnom polju gdje je pisalo – Rokeri s Moravu. Da stvar bude dodatno začinjena, te tvrdnje ne mislim ostaviti isključivo u polju interpretacije, one su stvar faktografije. Ona, faktografija, ponešto je pikantna okusa, u kojoj se svaka slučajnost doima kao negacija slučajnosti.
Elem, priča o susretu Borisa Bizetića i Rijeke ima početnu sekvencu koju se nipošto ne može čitati kao ljubav na prvi pogled. Nećeš ti ljubavi kada ti pokuca na vrata u obliku poziva na služenje vojnog roka u JNA, donoseći trenutak „sreće“ što će ga lako razumjeti svako muško čeljade koje je bilo protagonistom istovrsne, u doba prije 1990. standardne situacije. Ipak, dečko je, dotad ne posebno zapažen autor i pjevač vlastitih lakonotnih uradaka, imao razloga biti zadovoljan. Možda i zbog sudjelovanja u projektu Lijepo stoji partizanska bluza 1972. godine, u kojemu je napisao nove aranžmane za12 pjesama partizanske tematike, sve da bi one dobile svježije, mlađem naraštaju privlačnije ruho i postale učinkovit pop-kulturni odgovor na ideološki dvojben prodor američkih vojnih oznaka na odjeću mladića i djevojaka koje se vodilo na popisu članova Saveza socijalističke omladine. Bizetić je civilnu odjeću zamijenio 1976. vojnom u kasarni na Trsatu (vojarne su u naše živote stigle kasnije, o kampusima da i ne govorimo), koja se u to doba ponosila službenim nazivom Kasarna španskih dobrovoljaca. Zabavnjačkoglazbeni rep što se vukao za njim pomogao mu je da se ne druži dugo s puškom M-48 i sličnim alatkama – radoznalima recimo i to da je borbenu obuku, kako se u vojničkoj sredini tada voljelo službeno naglašavati, svladao uzorno, s odličnim uspjehom – što će reći da je Bizetić postao novim članom vojničke glazbene momčadi koja se bavila notama pod egzotičnim imenom Mladi proleteri Rade Končara. (Pomisli li čitatelj nakon ovog podatka kako postajem rob vlastite raspojasane imaginacije, pozivam ga da zaviri u riječki omladinski list Val, s čijih stranica preuzimam faktografsku građu, izdanje od 10. listopada 1976., članak naslovljen Nagradno odsustvo – odličnom orkestru).
Orkestar je bio osnovan 1974. i djelovao je kao sekcija Vojničkog kluba (vidi crno-bijelu novinsku fotografiju). Među zanimljivostima vezanim uz njegovo osnivanje svakako je i ona koja kaže kako je među njegovim pokretačima bio Kamenko Tulić, tih godina bubnjar splitskog sastava Delfini. Mladi proleter Bizetić nije se zadovoljio običnim članstvom u deseteročlanom kolektivu, izlivenom kao uspješna slitina raznovrsnih kovina pristiglih pojedinačno iz raznih ju-izvora. Kako je to zahtijevala kemijska formula bratstva i jedinstva, dečki su stigli na Trsat iz Čakovca, Kumanova, Beograda, Bleda, Čuruga, Kosovske Mitrovice, Kruševca, Vršca i Novog Sada.
Beograđanin Bizetić preuzeo je voditeljsku palicu travnja 1976. i u šest mjeseci odveo sastav prema tridesetak nastupa širom istarskog i primorsko-goranskog područja. „Naš repertoar je dosta bogat“, govorio je tada u novinarsko pero vojnik Bizetić. „Da, izvodimo i moje skladbe – vedrozabavne i revolucionarne. Svi vojnici se kao muzičari ponašaju krajnje profesionalno, iako su svi zapravo amateri. Što je najvažnije – vrlo su disciplinirani. Naš sastav će vjerojatno nastupiti na Svearmijskom prvenstvu vojnih orkestara u Beogradu 22. prosinca ove godine jer se nadamo da ćemo se plasirati u finale. Inače, uz dosadašnje snimke što smo ih snimili za Radio Rijeku, pripremamo i nov repertoar, a očekuju nas brojni nastupi. Zapravo, dok se u početku naš sastav nudio da nastupi na priredbama – sada nas svi traže, pa je čak teško osigurati termine“, pjevuši dalje u pero vodeći Proleter… Njegov Orkestar nastupao je prosječno osamdesetak puta godišnje, dakle skoro dva puta tjedno, uključujući česte nastupe u Domu JNA (danas zgrada Filodrammatice na Korzu), te na priredbama domaćih škola i radnih/radničkih kolektiva.
Autobiografski odvojak potpisnika ovih redaka: šefa Orkestra u nekoliko sam navrata osobno zamijetio na riječkom Korzu, valjda u trenucima njegovih vraćanja s proba u Domu JNA ili odlaska na njih. Premda bijah u malodobnom izdanju, već tada očito intuitivno znadoh kako su lakoglazbene zvjezdice ipak zvjezdice, čiji sjaj ne može ostati skriven ni vojničkom odorom…
Dokad je mladoproleterska Bizetićeva priča trajala, ne znam, ali standardna orijentacija u tadašnjem vremenu i prostoru upućuje na to kako je momak morao proučavati relaciju Kasarna Trsat – Dom JNA (ili, kako vam drago, Španski dobrovoljci – Mladi proleteri) zasigurno negdje do proljeća 1977. godine. Nevažan podatak? Hm, hm, to je ona ista godina kada Bizetić izlazi u javnost glazbeno-medijskim projektom Rokera s Moravu, odnosno lansira njihove prve singlove, Miloica / Stojadinka ovce šiša i Turio Ljubiša pivo da se ladi. Riječ je o razmaku od samo nekoliko mjeseci od odlaska iz Rijeke, što je trag koji pametan istražitelj ne propušta. Tomu valja dodati još jedan. Ako je Stojadinki, pesma kaže, u zahtjevnu šišačkom poslu pripomogao Radiša, Bizetiću je u prvim koracima s novim, ošajkačenim orkestrom pripomogao Zvonko Milenković i ostao mu desna ruka tijekom svih godina regularnog djelovanja Rokera, što znači do 1991., uključujući naknadnu kratkotrajnu epizodu estradnog oživljavanja imena 2007. godine, i to kao jedini član izvorne posade.
Kvaka? Osovina Bizetić – Milenković (ili, kako vam opet drago, umjetničkih imena Veljko B. Užičanin – Sisoje) stvorena je u Rijeci, u trsatskoj kasarni, gdje je Milenković „služio narodu“ zajedno s Bizetićem. Isprva je bio vojnik u autojedinici, ali brzo se našao u redovima Mladih proletera Rade Končara (bratstvo i jedinstvo tkao je kao član momčadi pristigao iz Kruševca), gdje je preuzeo dužnost vokalnog solista. Dvojac je u Rijeci poradio i na prvoj zajedničkoj skladbi. Kojoj, pitanje je na koje bi odgovor mogao dati samo Bizetić, ako ga osobni memorijski hard disk još toliko služi. Milenković nažalost ne, u međuvremenu je preminuo. Po završetku vojnog roka, Milenković se vratio u Kruševac i počeo raditi u Hemijskoj industriji Župa. No, jedan poziv menja sve, kako to rekoše Partibrejkersi, u ovom slučaju Bizetićev poziv da otpjeva pjevačku dionicu na snimanju prvog singla. Zvonko se obratio direktoru Župe Miroslavu Miškoviću (kasnije jednom od najbogatijih ljudi u Srbiji) s molbom da ga s posla “pusti na neko vrijeme”, ne sluteći kako će mu se singl Miloica / Stojadinka ovce šiša pretvoriti u 19 albuma Rokera s Moravu.
Pa ti sad, vrli čitatelju, vidi gdje odvedoše čovjeka trsatska Kasarna španskih dobrovoljaca i Mladi proleteri Rade Končara…
Let 3 i Rokeri z Moravu. Ikonografija ista (bombardirajuće čačanska), a isti i mehanizmi kulturološko/medijskih atentata na svekoliku/vascelu srpskohrvatsku/hrvatskosrpsku stvarnost, koji ubadaju ravno u sridu, govoreći o nama samima sve ono što si ne usudimo kao društva (ne države, one su ovdje uvijek lako potrošna roba, stoga i manje važne), sve ono što si ne usudimo priznati ni u trenucima najdublje konspiracije, npr. u kupaonici, sami pred zrcalom. Netko već davno reče, i potpuno je u pravu , Rokeri s Moravu su balkanski Sex Pistolsi. Mi dodajmo kako je u pisanju stranica te pankerske priče Rijeci još jednom pripala – kako to već s njom u situacijama te vrste učestalo biva – inicijalna uloga. Detonator je sklopljen, možda i aktiviran na Korzu/ Trsatu, a bomba je eksplodirala drugdje, kada je BB otišao BG. Ma otišao je i dalje, glazbeno-medijski, u opancima i pod šajkačom, ali u tomu, što se nas tiče, ne budi mu drug.
Ili budi, ako scenarij kaže kako u priču potom ulazi Mrle, koji stupa na Korzo i srče iz istovrsnog izvora. To već može, to je naše. U toj verziji ne smeta ni šumadijski outfit, dapače.
