MORSKI TRAMVAJ: MORSKI PSI MI POJEDOŠE LJETO

Ako velikih jata s impresivnim primjercima tune, koje smo viđali na atraktivnim fotografijama snimljenim u Bakarskom zaljevu i susjednim kvarnerskim lokacijama 40-ih i 50-ih godina, danas više nema − znači li to kako posljedično nema ni morskih pasa nezgodnih proporcija i prehrambenih ukusa.

Kažu da ih više nema. Ili da ih uglavnom nema, što je formulacija koja me, s pogledom na kupačima načičkano more, ostavlja u nedefiniranom ozračju, s upitnikom iznad glave. Možda su uglavnom u pravu, ti koji kazuju, ali mi se uglavnom ne mili primisao kako bih uglavnom osobno mogao biti onaj drugi slučaj, slučaj što izmiče opisu kojemu je okosnica filozofija „uglavnom“.

Dobro, moglo bi ih se ostaviti da spokojno spavaju u nekom od dubokih, neprohodnih zakutaka mojih misli, otkuda se već silnim godinama nisu mrdnuli, ali čini se kako to baš neće ići tako. Drugi ih razbudiše, izvukoše na površinu misleće sive zone, samim time kao da su stigli na površinu mora, pa mi sada nije natrag.

Morski psi. Bit će da ću za sve morati ispostavit račun nedavno iznova pogledanom filmu Ralje Stevena Spielberga. Čim se pojavio na gradskom obzoru 1976. (snimljen godinu prije), nema toga gledatelja koji nije pohrlio u kinematograf Partizan po vlastitu dozu isprepadanosti, štoviše za to stajao u duuuuuuuuuuuugom redu što je vijugao izvan zgrade kina susjednim trgom. Da, u tom sam redu stajao i ja, htijući da me za teško smognute novčanice u srednjoškolskom džepu propisno izmuči. Možda danas zvuči smiješno, ali tada… I uspio sam, uživao sam u strahu, poput valjda svih ostalih mazohista u redu, srećkovića koji su se uspjeli dočepati ulaznice za mučenje. Naknadno ću saznati, bit ću jedan od 45.167 gledatelja-mazohista koji su tih dana pogledali Ralje i time ih stavili na peto mjesto top-liste najgledanijih filmova u riječkim kinodvoranama.

Pa kad sam film nedavno iznova pogledao još jednom, sve mi se to vratilo u misli. Društvo s perajama je nakon poduga sna otvorilo oči, napravilo nekoliko škljocaja čeljustima, za zagrijavanje opreme, pa zamahnulo tijelom, meni ususret. Shvaćam ih ozbiljno, ozbiljnije nego što čitatelj misli, a redovi što slijede jasno će dati na znanje zašto. Tko se bavi mišlju kako sam podatke namjerno izvukao na svjetlo baš u vrijeme kada Riječani masovno krenuše put gradskih plaža (srpanj je i zagazili smo u vrelo ljeto), kako sam to učinio slijedeći osobnu zločestoću, ne znam što bih mu odgovorio. Pasa mu, nije sve ni za odgovaranje…

Kada bi mogao, vjerojatno bi se sa mnom složio ribar Martin Car iz Bakarca, koji se 16. srpnja 1952. sjedio uz plićak i opuštao se loveći udicom. More se mirno ljuljuškalo, uznemirilo bi se tek tu i tamo baš na mjestu gdje je Martin držao povraz. Hoće li riba zagristi, pitao se Marin, ali mu misli prekinu snažan šum podalje od obale, da bi se malo zatim u plićaku hitro pojavila mala tuna, a za njom morski pas. Bio je dug 1,75 metara. Ribolovac je neustrašivo skočio u plićak, uhvatio beštiju za repnu peraju, ali je pas bio snažniji i srušio ga u more. Martin ne popusti, držeći čvrsto za rep i snažnim zamahom preko glave izbaci psa na obalu. Dalje je bilo lako…

Ljetna epizoda što je nađoh na davnašnjim i prašnjavim stranicama Novog lista zvučala je bezazleno, no pametan je iz nje mogao shvatiti poruku o cijeni tadašnjeg udaljavanja predaleko od obale: gdje ima tune, ima i morskih pasa, a teško da baš nijedan od njih ne haje za ribicu zvanu čovjek. Ali, ne čitaju svi dnevni tisak, kako danas, tako ni jučer. Pogotovo ne na godišnjem odmoru, kao što to svjedoči slučaj turistkinje Karle Pozdum iz Augsburga, koja se 26. kolovoza 1955. odlučila osvježiti u moru Kantride, nedaleko od Doma staraca na obali Bratstva i jedinstva (u ono se doba oboje, i objekt i obala, službeno nazivahu tako). Karla je stigla sa suprugom, kao i svakog dana ljetovanja, a oboje su plivali cijelo poslijepodne, ne ustručavajući se uživati u osvježenju prilično daleko od obalnog stijenja. Jedan od povrataka prema kopnu, onaj oko 16.30, nije završio dobro. Svjedoci kažu kako su s obale najprije primijetili da se more oko Karle iznenada uskomešalo. Potom se začuo vrisak: Hilfe! Hilfe! (Pomoć! Pomoć!). Žena se neuspješno pokušavala dokopati kopna. Suprug je bio nešto bliže i uspio je doplivati na čvrsto. Tragedija je trajala kratko: voda se oko Karle zacrvenila, ona se kretala sve sporije, neman je kružila oko nje sužavajući putanju, a kada se ipak nekako stiglo blizu obale, bacila se na nju. Promatrači sa stijena vidjeli su zvijer dugu pet metara kako nestaje sa žrtvom ispod površine. U blizini nije bilo čamca kojim bi se dalo pohitati u pomoć, a da ne gledaju strahotu, mnogi su rukama zaklonili oči. Morsko dno je na tom dijelu Kantride naknadno pretraženo, ali od žrtve nije pronađen trag.

Mnogo više sreće imali su kupači koji su 20. kolovoza 1957. ugledali peraju morskog psa u moru pred Mošćeničkom Dragom, na nekih 200 metara od  plaže. Pas je kružio morem, u jednom se trenutku i približavajući plaži, što je među kupačima izazvalo paniku. Za njim je potjeru motorni čamac Narodne milicije, dečki u sivoplavom bili su spremni upotrijebiti puške, ali od toga na koncu nije bilo ništa jer je pas nestao u dubinama.

Znam, mnogi će ljubitelji jadranske flore i faune na priče poput ove odmahnuti rukom i ustvrditi kako nije svaki morski pas opasnost čovjeku, štoviše kako danas prije vrijedi obrnuto, u što doista vjerujem, ali pitanje je kako u delikatnom trenutku znati s kime u moru imamo posla. Sabit Plana, 20-godišnji polaznik trećeg razreda Srednje ekonomske škole iz Kruševca, saznao je to u Opatiji 24. rujna 1961. na doista neželjen način. Sabit je toga prijepodneva s grupom učenika iz Kruševca i nastavnicima posjetio Rijeku i Brodogradilište 3. Maj. Za Opatiju su se odlučili vratiti pješke, a nakon osam kilometara hoda stigli su u razvučenoj koloni, negdje oko 13.30, pred kupalište Lakatoš. Kupalište je imalo zaštitnu mrežu, no prva grupa od osam učenika odvažila se zaplivati daleko izvan mreže. Najodvažnijim se pred prijateljima htio pokazati Sabit. U trenutku napada morskog psa, prema izjavama svjedoka dugog 6-7 metara, nalazio se 80 metara od obale. Najprije je ostao bez lijeve ruke. Zvijer je potom kružila oko žrtve i otkidala donje dijelove tijela. Kada su ostali učenici vidjeli što se događa, u panici su pobjegli iz mora na čvrsto tlo, gdje je dio njih izgubio svijest. Patrolni čamac Narodne milicije koji se našao u blizini, plus još dva čamca, pritekli su u pomoć, ali tu se više nije imalo što učiniti. Morski pas se uplašio plovila i ostavio ono što je ostalo od mladića, te se netragom izgubio u dubinama.

Samo desetak dana nakon tog događaja, ribar Ivan Fiorentin ulovio je pred kupalištem Opatija mrežom mladog morskog psa. Taj je mladić, međutim, imao preko stotinu kilograma i dužinu od 2,2 metra, a činjenica da se u mreži našao hitajući za ribom nije dovodila u zabludu – bio je primjerak iz porodice morskih pasa ljudoždera. Među radoznalim promatračima ulova našlo se i onih koji su se prisjetili nesretnog Sabita Plane, pa je stigao prijedlog da se psa raspori, ne bi li se našao kakav trag prethodne tragedije. No, u utrobi nije pronađeno ništa što bi upućivalo da je upravo taj pas bio napadač. Nikomu nije laknulo, to je iz njihove perspektive moglo značiti samo jedno: kvarnerskim akvatorijem kreće se više morskih pasa, koji su vjerojatno došli za kakvim prekooceanskim brodom. Ulov je izložen u opatijskom Jedriličarskom klubu.

Jesu li morski psi, pogotovo oni većih dimenzija i opasnijih namjera doista dolazili na Kvarner hitajući za velikim brodovima? Odgovor je vjerojatno točan, mada je još točniji onaj koji upire prstom prema tada još uvijek brojnim kvarnerskim jatima tuna. Uvjerljivim znakom toga bio je ulov bakaračkih ribara početkom listopada 1958. godine, koji su mrežom tunerom u Bakarskom zaljevu uhvatili psa ljudoždera, dugog četiri metra. Dvadesetak dana prije toga u tuneri je također završio morski pas iglozub. Tuna je za njih previše obilan i sladak zalogaj da ga ne bi slijedili bilo kuda, u čemu im problem nije ni konfiguracija kvarnerske obale, zbog koje se moraju uvući u mrežu postavljenu pri samoj obali. Tih je godina preko 50 morskih pasa završilo u ovdašnjim blizuobalnim mrežama za ulov tune.

Čitam li na ljetnoj vrelini, čitam, a nisam siguran što mi je zaključiti… Ako velikih jata s impresivnim primjercima tune, koje smo viđali na atraktivnim fotografijama snimljenim u Bakarskom zaljevu i susjednim kvarnerskim lokacijama 40-ih i 50-ih godina, danas više nema − znači li to kako posljedično nema ni morskih pasa nezgodnih proporcija i prehrambenih ukusa, poput onih o kojima su govorili jučerašnji novinski izvještaji?

Kažu da ih više nema. Ili da ih uglavnom nema, što je formulacija koja me, s pogledom na kupačima načičkano more, ostavlja u nedefiniranom ozračju, s upitnikom iznad glave.