MORSKI TRAMVAJ : MORSKIM TRAMVAJEM OD PLAŽE DO PLAŽE
Porast broja stanovništva, uza sve osjetniji dolazak domaćih i stranih turista u Rijeku već je neko vrijeme doveo do snažnog pritiska na gradske plaže na potezu od Pećina do Kantride, najbliže kupačima, što se posebno osjećalo nedjeljom. Plaže u Martinšćici, Žurkovu, Kostreni i Urinju činile su se u takvim okolnostima dobrim rješenjem, ali se u tomu problematičnim pokazao prijevoz do tih točaka.
Ja ga nikad vidio nisam. Imam nekako osjećaj, štoviše uvjeren sam da ga nikad nije vidjela ni glavnina čitatelja ove kolumne, možda čak niti jedan od njih. Ali, to ne znači da ga nije bilo. Siguran sam da su mu Riječani bili skloni, njegovo pojavljivanje na plažama valjda svaki put doživljavali atrakcijom, koja bi se učas prometnula u mali spektakl. Nazivali su ga – morski tramvaj.
Plaža kod portića na Kantridi
Nije teško naslutiti: s onim drugim, standardnim, kopnenim tramvajem nije imao gotovo nikakve veze. Možda je i bolje što je tako, tragom podatka da se uličnog tramvaja Rijeka nekako olako riješila ranih pedesetih, a takvu sudbu, i sve ostalo što ide u paketu s njom, ne treba poželjeti nikomu, pa ni prometnom stroju. Reklo bi se, ni med tramvajima ni pravice: kopneni je imao obvezu razvoziti Riječane tijekom cijele godine, zbog čega je prizivao uobičajene asocijacije i sam bio smatran uobičajenim, dok je morski tramvaj to isto činio ljeti, povezujući točke uz gradsku obalu, zbog čega se uz njega povezivalo posebnije i poželjnije asocijacije, one na dokolicu, opuštanje, radost…
Ipak, netko zločest kazao bi kako je pravda spora, ali dostižna: danas su oba tramvaja podjednako spomen pusti. Riječani se već poodavno ne voze niti jednim. Štoviše, skupljači starih razglednica uzimaju primjerke s motivima nestaloga riječkoga uličnog tramvaja u ruke s veseljem, kao da im je u šake pala rijetka lovina, dok na pitanje o morskom tramvaju sliježu ramenima, čudeći se što li je to. Kolo sreće uokoli vrtjeti se ne prestaje…
Što zbog osjećaja pravednosti, što zbog činjenice da je ljetno doba, red je prisjetiti se onoga koji smo uspješnije zaboravili.
Što je to morski tramvaj? Posljednjih dana srpnja 1959., Riječani koji su se sjatili na plažama bili su svjedoci nesvakidašnjeg prizora: promičućeg brodića sa 60 putnika koji je hitao na relaciji Rijeka – Martinšćica – Žurkovo – Urinj i obratno. Brodić je imao ulogu uspostaviti redovan sezonski prijevoz kupača i turista na plaže između Rijeke i Urinja, odnosno povezati uskuhale Riječane s točkama za rashlađivanje na području Kostrene. Porast broja stanovništva, uza sve osjetniji dolazak domaćih i stranih turista u Rijeku već je neko vrijeme doveo do snažnog pritiska na gradske plaže na potezu od Pećina do Kantride, najbliže kupačima, što se posebno osjećalo nedjeljom. Plaže u Martinšćici, Žurkovu, Kostreni i Urinju činile su se u takvim okolnostima dobrim rješenjem, ali se u tomu problematičnim pokazao prijevoz do tih točaka. Autobusne veze nisu mogle primiti sve koji su tražili osvježenje na korak do grada. Pojava dodatne riječke veze s tamošnjim kupalištima trebala je smanjiti gužvu u autobusnom prometu, posebno neugodnu za ljetnih vrućina, istovremeno poslužiti kao udobna i brza veza stanovnika Kostrene s Rijekom. Netko ga je nazvao morski tramvaj. Moguće je da se to dogodilo u redovima njegovih organizatora, gradskoga Turističkog društva i poduzeća Kvarner-express.
Martinšćica
Da bi se na polaznoj točki, a riječ je o pristaništu na ušću Rječine, dobilo više prostora za ulazak i izlazak brodskih putnika, valjalo je s toga dijela obale maknuti naslaganu drvenu građu, koja se tu nalazila kao teret prevožen kroz riječku luku. Brodić je kretao na četiri vožnje dnevno u oba smjera, u jednom smjeru plovidba je trajala 40 minuta.
Kako su Riječani i Kostrenjani reagirali na pojavu morskog tramvaja? Prvog dana njegove plovidbe, posljednje subote u srpnju, brodić je vozio na predviđenoj relaciji gotovo prazan. Bit će da se informacija o toj prijevoznoj ljetnoj novosti tek trebala proširiti u javnosti. No, već drugog dana, u nedjelju, stvari su stajale bitno drukčije: brod je bio napunjen više nego pristojno, u pojedinim vožnjama prevozilo se i po 70 putnika. Tomu su pogodovale i cijene vožnje. Za vožnju od ušća Rječine do Martinšćice valjalo je platiti 20 dinara, do Žurkova 30, a do Urinja 40 dinara. Vozni red je predviđao polazak s pristaništa u 8.30, u 10, u 13 i u 14.40 sati (radnim danom), te u 7, u 10, u 13 i u 19 sati (nedjeljom i praznicima).
Dobra iskustva stečena toga ljeta potaknula su sljedeće godine izgradnju manjeg broda specijalno za tu namjenu. Sredinom kolovoza 1960. u brodogradilištu Kantrida završena je izgradnja drvenog broda Grčevo, otvorenog tipa, za prijevoz 85 putnika, dužine 17,5 metara i s gazom od jednog metra, te s kabinom za četiri člana posade. Brod je isprva opremljen dizelskim motorom Tvornice Torpedo od 60 konjskih snaga. Korisnik broda bilo je izletište Martinšćica, tada omiljeno riječko kupalište. Štoviše, isto brodogradilište imalo je u planu izgraditi još dva takva broda za prijevoz kupača i ostalih putnika do plaža u blizini Rijeke. Red vožnje predvidio je prvu vožnju, s putničke obale u riječkoj luci, u 8.30 sati, a posljednja je kretala iz Martinšćice prema Rijeci u 23 sata. Grčevo je krenulo na prvi zadatak 16. kolovoza, a u prvih deset dana plovidbe, brodić je prevezao više od pet tisuća putnika. Tijekom dana kretao je pet puta prema Martinšćici i Žurkovu, čemu valja dodati izvanredne plovidbe tri puta tjedno. Na mjestima pristajanja istaknute su table s voznim redom.
Brod je tom relacijom plovio do 1. listopada, kada završava sezona kupanja, nakon čega je dobio zadatak ploviti na kraćim izletničkim turama. Zima mu donosi zadaću prijevoza tereta, smatralo se da je najpraktičniji za lokalni prijevoz drva i vina. U planu je bio i prijevoz zainteresiranih za nogometne utakmice, do stadiona na Kantridi. Grčevo je sljedeće godine dobilo društvo u prijevozu Riječana na morske plaže u obliku novog broda Žurkovo. Također načinjen u brodogradilištu Kantrida, brodić je mogao primiti podjednak broj putnika, dakle 85. Oba su krenula prema plažama 15. lipnja. Pored razvoženja kupača, uprava izletišta Martinšćica odlučila je koristiti te brodove za večernje šetnje morem (polazak iz Martinšćice u 20.30 sati, povratak nešto poslije ponoći), te za izlete domaćih ljudi i turista put Opatije i Malinske.
Gradsko kupalište u središtu Rijeke
Godine 1962. oba su brodića ukupno prevezla 12.500 odraslih kupača i turista, plus 1.900 djece, ne računajući putnike koji su ih koristili kao izletničke brodove. Brodovi su prometovali od Brajdice do Urinja četiri puta tjedno u jednom smjeru, nedjeljom pet puta. Da je namjera organizatora njihove plovidbe biti na usluzi građanima, a ne preko njihovih leđa zarađivati, upućuje podatak o profitabilnosti Grčeva i Žurkova – godine 1963. je brodska karta po osobi koštala 45 dinara, a ekonomska prosječna cijena iznosila je između 56 i 60 dinara, pa su brodovi vozili stvarajući gubitak. Doda li se tomu činjenica kako su Grčevo i Žurkovo plovili izvan sezone manje, dok su troškovi njihove amortizacije bili nepromjenjiva kategorija, jednako kao i plaća posade, ukupan godišnji minus oba broda kroz godinu je rastao, dostižući 1963. preko šest milijuna dinara. Na svu sreću, rekosmo, nije sve tih godina bilo u novcu, čovjek je bio dragocjenija kategorija.
Dokad je vozio morski tramvaj? Trenutak koji je preokrenuo njegovu sudbinu stigao je odlukom o izgradnji Brodogradilišta Viktor Lenac u Martinšćici, čime su otplovili u povijest i tamošnje omiljeno riječko kupalište i popularni morski tramvaj. Istina, termin morski tramvaj se pojavljivao u optjecaju i dalje, npr. 1968. godine, kada je početkom srpnja pokrenuta veza manjim brodom između Opatije i Mošćeničke Drage. Brodić Brza, u vlasništvu Generalturista, mogao je primiti 50 putnika, a ubrzo je red vožnje uključio pristajanja u Rijeci, Lovranu i Medveji. No, ni to nije potrajalo…
