MORSKI TRAMVAJ : NARODNI MAGAZIN, ALI SAMO ZA TINEJDŽERICE
Nama je (u to doba bilježena i kao Na-Ma) otvorena 10. lipnja 1947. godine. Dogodilo se to u prostoru prethodne prodavaonici Papeti, te u prostoru što ga je na prvom i drugom katu te zgrade koristila Istarska knjižara.
Već godinama mi prostor nekadašnje Name na Korzu ide na živce. Sjećam se kako je neko vrijeme bio u ovom poraću zatvoren, što nije bilo dobro. Otvorenje prostora donijelo mi je u prvi mah tračak pozitivnog osjećaja. Jer, doista, biti zatvoren takav prostor, na takvom mjestu, nije li to ekonomski, pa i svaki drugi grijeh?
Prvim korakom unutra, pozitiva me napustila. Pogled je nudio razočarenje: još jedno skladište odjevnih krpica, kakvih u gradskom središtu ne manjka. Ono je preplavljeno prodajnim mjestima jednoga te istoga. Za muški svijet u bivšoj Nami nema gotovo ničega. To je i logično s obzirom da on trgovački, a valjda i na neke druge načine, ne postoji. Ili griješim dušu? Pogled na izloženo vuče zaključku da u trgovačkim glavama otvarača Name najvećim dijelom ne postoje ni žene jer je riječ o krpicama namijenjenim samo jednom dijelu ženske populacije – onom tinejdžerskom. Ili ne previše od njega udaljenom. Ako ste žensko biće od dvadesetak godina, ok. Sve ostale i svi ostali, izađite van, vi ne postojite.
Imaju li trgovci pravo sami odabrati kojem će se dijelu tržišta obraćati? Imaju, ali čim shvatite kako se to pravo lomi preko leđa najvećeg dijela stanovništva, o tom pravu dobivate drukčije mišljenje. Protrčite li pogledom oko Name, eto informacije kako su trgovci u gradskom središtu usmjereni manje-više mlađem ženskom svijetu ili pak onom dijelu muškog svijeta koji šalje signale o pripadnosti biznismenskom krugu, kojemu se „look“ temelji na poslovnim odijelima, što skupljim kravatama i istim takvim cipelama.
Razlog takvoj trgovačkoj taktici? Tinejdžericama i tzv. poslovnim ljudima – tzv. zato što iz osobnog iskustva znam da su mahom na djelu tek ostavljači „poslovnog dojma“, kojima je gotovo sav poslovni gard upravo u prezentiranju takva garda – odjevnu je robu mnogo lakše „uvaliti“ nego većini stanovništva. Većina zna da su marketinške slike naših života i realnost žestoko posvađani, pa, prije nego što odluči potrošiti novac, prevrti ga u ruci nekoliko puta. S takvima je teže izaći na kraj. Posljedica? Njihovo brisanje s trgovačkog obzora. Tipka „delete“. Tko bi o našem gradu prosuđivao prema trgovačkoj ponudi na Korzu, osuđen je na dojam kako u Rijeci žive valjda isključivo tinejdžerice i biznismeni.
A Nama nije uvijek bila takvo mjesto. Nije ni otvorena da bude takvo. Tko je zakoračio u njen prostor u danima prvog otvorenja, onog inicijalnog, prije podosta godina, mogao se u to osobno uvjeriti. Nama je računala na kupce nikoga ne isključujući iz vidokruga, bivajući prilično demokratsko mjesto. Izravno je to sugerirao i njezin naziv: Nama je skraćenica od sintagme Narodni magazin. Kako su izgledali ti Namini dani?
Nama je (u to doba bilježena i kao Na-Ma) otvorena 10. lipnja 1947. godine. Dogodilo se to u prostoru prethodne prodavaonici Papeti, te u prostoru što ga je na prvom i drugom katu te zgrade koristila Istarska knjižara. Direktor riječke direkcije Trgovačkog poduzeća Narodni magazin, drug Pavle Krajcer, izjavio je tom prigodom: „Ja sam uvjeren da će robna kuća u Rijeci izvršiti svoj zadatak kao distributer najraznovrsnije robe širokim potrošačkim masama i time doprinijeti onaj udio koji je Narodnom magazinu određen u Petogodišnjem planu.“ Zanimljivo je iz naknade perspektive primijetiti direktorovo spajanje, reklo bi se, nespojivog, plansko gospodarstvo (s potpisom socijalističke države!) i potrošačke mase (provirivanje svijesti o konzumerizmu!). Ipak, da ne bi bilo nikakvih upitnika, direktor je naglasio sljedeće: „Tim više sam uvjeren u to, što znam da će rednici i namještenici ove kuće biti svjesni činjenice da je to narodno vlasništvo i da sav njihov trud služi radnom narodu, a ne izrabljivačkim kapitalističkim klikama.“
Vidite i sami, jučer bilo. „Izrabljivačke klike“ jašu sve u šesnaest… U skladu s uzusima vremena, govor direktora prekidan je oduševljenim pljeskom, a posebno njegov završetak, kada je krenulo klicanje drugu Titu. Potom je govor preveden na talijanski jezik.
U kontekstu naše priče takvi su detalji ugođaja na otvorenju ipak manje važni, važnije je što su se po okončanju službenih trenutaka posjetitelji prodavaonice (pardon, robne kuće) mogli uvjeriti kako su u njoj ponuđene valjda sve vrste robe, od tekstila, kozmetike, lonaca, likera, sapuna, bilježnica, igračaka, lisnica. Čak i namirnica, poput krušaka, jabuka, lubenica… Nama je tomu uskoro pridružila prostor nekadašnje prodavaonice Raušel, nudeći namještaj.
Dobre vijesti s otvorenja nastavile su se jednako dobrim vijestima u godinama što su ubrzo uslijedile, zbog čega je Narodni magazin iz Rijeke ocijenjen poduzećem koje ide u red najboljih trgovačkih poduzeća na malo u zemlji. Godišnji plan prometa bio je 1949. ostvaren 137,7 posto, što je Namin udjel u ukupnoj riječkoj opskrbi dovelo do 20,55 posto. Poštujući onodobne uzuse, zaslužnima za to proglašeni su u prvom redu samoprijegorni trudbenici riječkoga radnog kolektiva. Prodavačkog je osoblja među njima bilo 69, a ostalog osoblja 31 posto. Vodilo se računa o stručnom obrazovanju kadrova, pa je u poduzeću organiziran stručni komercijalni kurs sa 24 polaznika, dok se na raznim drugim kursovima u srednjoj trgovačkoj školi nalazilo još devet zaposlenika. Pored stručnih tema, važnim se u to doba smatralo još neke, tragom čega je samo u prvom polugodištu 1949. u kolektivu održano 15 političkih i 10 stručnih predavanja, te osnovano sedam marksističkih kružoka sa 110 polaznika. Misleći na svoje radnice koje su imale djecu, Nama je zajedno s poduzećem Voplin otvorila Dječje jaslice. O postignutim radnim i ostalim rezultatima sugrađane se izvještavalo putem grafičkih prikaza izloženih na prometnijim mjestima.
Zbog ukupnog je zalaganja i postignutih uspjeha, riječku Namu je pohvalilo Predsjedništvo Centralne uprave sindikata radnika i službenika trgovinskih poduzeća Jugoslavije i proglasilo je „zaslužnim radnim kolektivom socijalističke trgovine“.
Slični rezultati nastavili su se. Tijekom pet godina rada Name, zabilježili su pedantni statističari, kroz nju je prošlo 20 tisuća kupaca, među kojima je njih 9.800 bilo usluženo, a u njihovim je rukama završilo sedam tisuća kilograma raznovrsne robe. Za ono doba, vjerojatno poštovanja vrijedna brojka. Zasigurno su tomu pomogle i brojke ostvarene tako što su u Namu uključene prodavaonice dotadašnjih poduzeća Ranaz, Platak, Trgopromet, Jadranka, Trudbenik, SRS VGP Primorje, Opskrba MUP-a i Brodograđevnog trgovačkog poduzeća, te poslovanje komprimiranim plinovima od Poduzeća za snabdjevanje lokalne privrede. U prijevodu, Nama je postala mjesto prodaje tekstila, obuće, drogerije, parfumerije, željezarije, elektromaterijala i komisione prodaje namještaja. No, da takva Nama ne bi postala prodajna točka koja prerasta u monopol, godine 1950. započelo je radom gradsko konkurentsko poduzeće Tkanina, kojemu je Nama – prepustila polovicu vlastite prodajne mreže
U povodu godišnjice podijeljene su i nagrade vjernim kupcima u obliku prodajnih artikala s Naminih polica, na isti način kao što je to prethodne godine učinjeno uz lijep odaziv kupaca u Celju i Ljubljani. U međuvremenu je stigla pohvala Centralnog odbora sindikata trgovačkih poduzeća Jugoslavije, te nagrada Ministarstva trgovine i snabdijevanja SFRJ, također osvajanje prvog mjesta u natjecanju trgovačkih poduzeća „riječke oblasti“. Eto, radilo se. Naziv Nama te je godine u Rijeci nosilo nekoliko objekata: robna kuća na Korzu br. 7 i 9, prodavaonica obuće na Korzu br. 4 i prodavaonica na Fiumeri br. 17. Nije sve ostalo u tim objektima, pa je Nama odlučila organizirati i vlastite modne revije.
Među svjetlije trenutke Name valja prosinca 1961. ubrojiti ponudu tada popularnih kišnih mantila „šuškavaca“, muškog i ženskog kroja, uvezenih iz Italije, zbog kojih se pred ulazom na Korzu formirao dug red zainteresiranih. S prvim kontigentom sretnih je bilo 500 Riječana i 500 Riječanki. Iz uvoza su potom stigli štofovi za odijela, cipele, ženske čarape, a ni domaći proizvođači nisu stajali po strani…
Nama je bila i ostala demokratsko mjesto, mjesto narodne kupovine, ma što to značilo, sve dok je u novije doba nisu preuzeli oni koji se navodno u tržište razumiju bolje. Koliko, vidljivo je i iz aktualne širine asortimana koji vas poziva da uđete u njezin prostor. Ako pripadate većini stanovnika grada na Rječini, ne gubite vrijeme ulaskom, tu za vas nema gotovo ničega. Je li se u priči štogod promijenilo ulaskom Zare u zgradu susjedne pošte? Da, za poštare.
