MORSKI TRAMVAJ : RADIO RIJEKA KRENULA JE – U PULI

„Promjena situacije“ (formulacija u kojoj prepoznajemo vanjskopolitičke razloge?) brzo je potaknula odluku o selidbi radiopostaje bliže Učki, u Labin. Pokušaj emitiranja s nove lokacije, međutim, nije urodio plodom – tvrdilo se kako „atmosferske prilike nisu odgovarale za pravilo funkcioniranje radio-stanice“, što vjerojatno govori o konfiguraciji tla koja je ograničavala čujnost − pa je uređaj preseljen s ove strane Učke.

Možda je ovo posljednje mjesto na svijetu gdje bih to trebao učiniti, ali nepametan kakav jesam, priznajem, nemam kući radio. Nemam ga još tamo negdje od 1982. godine. Nije sva krivnja u radiju, nešto je i u meni.

OVDJE RADIO RIJEKA – Povijesne riječi ploče na kući u Voloskom, Štangerova 9

Jednostavno, u doba mog ostanka bez radioaparata već sam bio zagazio u studentske vode, kada su mi sadržaji iz okruženja postali zanimljiviji od onih u eteru. Ulazak automobila u moj vozački život tu je privremeno poremetio stvari jer je u paketu s njim stigao i radiouređaj, ali se za rješenje te moje nedoumice pobrinuo jedne kišne noći provalnik koji je iz vozila, parkiranog na Belvederu odlučio uzeti baš radio. Više me dojmio razbijenim staklom nego odnesenim plijenom. Policajac je došao, u civilu, napisao zapisnik, ljubazno me pozdravio, mrmljajući nešto poput „Riješit ćemo mi to!“ i – obojica smo znali da je priča time završena. Nikad se više nismo vidjeli. Mislim, ja i radio.

Jesam li nakon ovih redaka prava osoba za pisanje o Radio Rijeci? Jasno je k’o dan − nisam. Ipak, izvući ću iz rukava i poneki skriveni obrambeni adut. Recimo, moj je autorski medijski život, nazovimo ga tako, krenuo nigdje drugdje do u Radio Rijeci, kada sam kao 18-godišnjak pokucao na redakcijska vrata Omladinske emisije (kasnije ćemo joj nadjenuti naziv Bura) i od tih se dana ne prestajem baviti novinarstvom, u ovom ili onom obliku. Točno je da su početnički radijski uradci ostali iza mene i da sam vremenom u autorskom smislu dogurao do više knjiga, koje s radijem nemaju previše veze, ali je moguće kako u toj priči interpretacijski negdje griješim, ne vidjevši kako su one možda tek produžeci osobnog senzibiliteta za javnu riječ koje je zauvijek ostalo formativno obojeno radijskim eterom. Netko bi dalekovidan, ili samo zločest, kazao: bježiš od radija koliko su ti noge duge, ali on te davno sustigao i stalno pobjeđuje, a ti nikako da shvatiš istinu.

Pa kad je tomu tako, ne ratujmo s istinom, u tom se boju pobijediti ne može. Umnije joj se pridružiti, npr. pitanjem: što znaš o Radio Rijeci, a moglo bi se činiti vrijednim pozornosti cijenjenoga publikuma? U mojoj se bazi podataka ponešto nađe o mnogo čemu, pa s optimističkim osmijehom zavirujem u nju. Prebirem, prebirem i nalazim – priču o neobičnom početku te medijske kuće.

Jeste li, recimo, znali da je korijen Radio Rijeke na istarskom poluotoku, ali ne samo u Labinu, kako se to počesto misli, nego četrdesetak kilometara južnije, u Puli, koja je u priču o počecima riječke radijske kuće ušla prije Labina? Početna iskra onoga što će se vremenom pretvoriti u Radio Rijeku dogodila se prvih dana nakon oslobođenja 1945. u Puli montiranjem male radiopostaje od 20 volta (u skladu s uzusima vremena, montiranje su tadašnji drugovi odradili besplatno). Njena pojava u eteru, najvjerojatnije u vojnom okrilju, pod izravnom kontrolom Propagandnog odjela Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, pobudila je u gradskoj javnosti prilično zanimanje. Nije potrajalo. „Promjena situacije“ (formulacija u kojoj prepoznajemo vanjskopolitičke razloge?) brzo je potaknula odluku o selidbi radiopostaje bliže Učki, u Labin. Pokušaj emitiranja s nove lokacije, međutim, nije urodio plodom – tvrdilo se kako „atmosferske prilike nisu odgovarale za pravilo funkcioniranje radio-stanice“, što vjerojatno govori o konfiguraciji tla koja je ograničavala čujnost − pa je uređaj preseljen s ove strane Učke.

U Volosko, u prizemnicu na adresi Štangerova 9, koja je obećavala biti bolje rješenje već zbog toga što je u njoj prethodno radila vojna telegrafska postaja, dakle u zgradu s radijskim iskustvom. A iskustvo je iskustvo, što je potvrdio i podatak kako je postaja iz Štangerove uspješno krenula radom pojavivši se u eteru 16. rujna 1945. na valnoj dužini 349 metara, s dosegom unutar Riječkog zaljeva. Kolorit vremena zahtijevao je da se dvojezične, hrvatsko-talijanske vijesti najavljuju s nekoliko klavirskih taktova partizanske pjesme Po šumama i gorama.

Radio Rijeka

Naziv Radio stanica Rijeka počeo se koristiti koncem 1945., nakon selidbe uređaja u Rijeku, na Kozalu, u zgradu koja dominira današnjim Volčićevim trgom, izgrađenu u doba Kraljevine Italije kao lokalno fašističko sjedište (danas je sjedište Mjesnog odbora Kozala). Neadaptirane prostorije, nedovoljan broj zaposlenih, pomanjkanje gramofonskih ploča, skromne materijalne mogućnost i slične okolnosti nisu destimulirale rad u Stanici, pogotovo što su prve reakcije slušateljstva na program s Kozale bile pozitivne. Pomak naprijed stigao je naredbom Vojne uprave Jugoslavenske armije o formiranju Uprave Radio stanice Rijeka i odobravanju njena godišnjeg proračuna, što je dovelo do adaptiranja zgrade, u sklopu kojega su izgrađeni glazbeni studio, mali studio za spikere, režijska kabina, „tehnička radiostanica“ i uredski prostor.

Program je isprva ograničen na glazbu s ploča, koja je dobivala priliku između emisija posvećenih Narodnom frontu, Narodnoj omladini i sličnima, ali se stvari postupno mijenjaju, pa tako već u travnju 1946. program čine i tri  dvojezične „emisije“, što valja čitati kao tri seta tematski raznovrsnih priloga. „Jutarnja emisija“ je emitirana dvojezično od 6.30 do 8.00 sati (nedjeljom od 7.00 do 8.30) i uključivala najavu programa, jutarnje zvuke, vijesti i obavijesti, te nastavak koncerta. „Podnevna emisija“ trajala je od 12.00 do 15.00 i nudila složenac sportskih vijesti, muzičkog mozaika, zasebnih emisija O našim zakonima, Obnova u FNRJ i sličnih, također pjesme i koračnice naših boraca, djela slavenskih kompozitora, djela mladih kompozitora Hrvatske, „prijenose iz Zagreba“ (ma što to značilo) itd. Nedjeljna verzija „Podnevne emisije“ imala je otvoren prostor za Emisiju talijanskog bataljuna Pino Budicin, emisiju Plesni orkestar svira ili Koncert po željama slušatelja. „Večernja emisija“ je trajala od 20.00 do 22.30 (nedjeljom od 19.00 do 22.45) kao još jedan složenac, taj put načinjen od vijesti, književnih priloga, simfonijskih koncerata i plesne glazbe.

Imajući na umu kako je Radio stanica Rijeka od svog početka do konca 1946. organizacijski oblik izravnih spona s vojnom i/ili političkom vlašću (nakon kontrole Propagandnog odjela Oblasnog NOO-a za Istru, radilo se pod okom Propagandnog odjela NOO-a za Rijeku), zaključiti je kako program i nije krut u onolikoj mjeri u kojoj bi se to iz naknade perspektive očekivalo. Razumljivo, Uprava Radio stanice tvrdit će kako slušatelji najviše pokazuju zanimanje za emisije poput redovite specijalizirane za pionire, iste takve za omladinu, emisije za Istru, također „fiskulturne emisije“ i slične, što je tip informacije koji valja primati uvažavajući trenutak u kojemu je iskazan. Nov razlog osmijehu u vezi s programom stigao je odlukom da Radio stanica Rijeka postane 1. siječnja 1947. tzv. državno privredno poduzeće, što je značilo ulazak u radni djelokrug Direkcije Radiofonije za Hrvatsku, odnosno u djelokrug beogradskoga Radio komiteta. Takve će organizacijske novosti donijeti u svakodnevnoj radnoj praksi labavije profiliranje onoga što završava u slušateljskim ušima, ujedno će donijeti mogućnost kreditiranja Radio stanice, tragom čega će postupno doći do širenja prostora za sudjelovanje glazbenih kolektiva u programu, ponajprije riječkih.

Sve se to događa u vrijeme kada je Radio stanica Rijeka jedina postaja na području cijelog Hrvatskog primorja i Istre, također jedina jugoslavenska radiopostaja s programom na dva jezika, hrvatskim i talijanskim.

Tako vam je to nekako izgledalo prije nego što se Radio Rijeka spustila s Kozale u novododijeljene joj prostorije na Korzu. S kojih nam se obraća svakodnevnim programom već toliko dugo da nam se čini kako nikad drugdje i nije bila. Dobro, možda se ne obraća baš uvijek meni, nevoljnom radijskom grešniku crnom, ali to je, priznah uvodno, jedna druga, duga i posebna priča.

S informacijama o počecima Radio Rijeke na stolu pred sobom, što mi preostaje do upitati se: da sam voljom sudbine tih godina mogao biti jedan od njenih slušatelja, bih li si i tada dopustio luksuz ponašati se onako kako si to dopuštam danas, držeći se misli da će važne informacije već nekako stići do mene i bez osluškivanja radijskog etera, a ne stignu li, bit će da i nisu toliko važne?

Ozbiljno pitanje zahtijeva ozbiljan odgovor. Ali, kao što se već uvodno naslutili, ja pametan, ozbiljan čovo nisam, pa u mome džepu takav odgovor tražiti ne treba.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!