MORSKI TRAMVAJ : RIJEČANI NA KILIMANDŽARU
Odlično vrijeme koje ih je pratilo putem počelo se mijenjati i nakon pola sata boravka na vrhu, valjalo je natrag.
Oko Rijeke nije da nema planina, samim tim i vrhova koji mame stopalo, ali znamo već ljudsku psihologiju: sve što je dalje i više, u jednu riječ nedohvatnije, djeluje privlačnije. Trava nije zelenija samo u tuđem dvorištu, nego i na daljem vrhu. Pa čak i ako je tamo zapravo nema.
Opravdanje za taj osjećaj u ovom je slučaju ipak prihvatljivo. Ta riječ je o najvišem vrhu Afrike, s kojim se okoriječki visovi doista ne mogu uspoređivati. Sa svojih 5.895 metara, Kilimandžaro je kralj i tu nema zbora.
Riječani na Kilimandžaru? Dogodilo se to 11. prosinca 1959. godine, kada je na ugasli afrički vulkan s vječnom ledenom kapom stigla ekspedicija koju je činila grupa planinara iz Planinarskog kluba Platak. Tim je predvodio klupski predsjednik Stanko Vičić, a u njemu su bili liječnik Niko Novaković, Ernest Tomšić, inž. Ivo Gropuzzo, Stanko Simčić, svi iz Rijeke, plus Edvin Rakoš iz Zagreba. Njima valja dodati nosače i vodiča. Opis njihove avanture istovremeno je s današnjeg aspekta i uzbudljiv i pomalo smiješan, pri čemu se to drugo ponajprije odnosi na tehničke okolnosti, točnije opremu i zaštitna sredstva koja su im u to doba bila na raspolaganju. No, u onomu ključnom – odmjeravanju snaga čovjeka i planine – teško da može biti ikakvih pomaka. Ne mogu se bitno promijeniti ni jedno ni drugo, pa sve ostaje na rješavanju dvojbe – hoće li netko i tko će prvi popustiti.
A ponekad nije stvar samo u relaciji čovjek – planina. Pored spomenutih, u riječkoj ekspediciji krenuli su Uroš Menegelo Dinčić, Svetozar Rađenović, Stanislav Silić i Alojz Ožanić. Plan je bio da cijeli tim krene svojim kamionom preko Kenije, ali im to lokalne vlasti nisu dopustile, pa su spomenuta četvorica morala ostati u Addis Abebi, zbog povećanih troškova nepredviđenog letenja zrakoplovom što je valjalo platiti za one planinare koji su nastavili put.
Uspon na vrh crnog kontinenta nije bio nimalo lak. Petnaest dana prije početka penjanja planinarima je bilo strogo zabranjeno pušenje. Prema vrhu se krenulo 7. prosinca iz sela Marango, s vodičem Dandijem Jonathanom i četiri nosača, koji su hodali bosi i nosili po 20-ak kg opreme. Kroz prašumu su se probijali dan i pol, „gdje se ne zna odakle vreba opasnost“. Na četiri tisuće metara dočekao ih je teren prekriven stijenama i vulkanskim pepelom, a nosači su napustili ekspediciju. Planinari su tu već imali na sebi posebnu odjeću, vjetrovke iznutra obložene slojem guščjeg perja debelim deset centimetara i dvostruke, specijalno krojene hlače. Da bi se zaštitili od ultraljubičastog zračenja, lica su namazali debelim slojem vazelina. Kako je pokazalo naknadni pogled na njihove nosove i uši, s ne baš velikim uspjehom. Oči su zaštitili vrlo tamnim naočalama.
Da bi se moglo spavati u posljednjem logoru, postavljenom na od četiri tisuće metara, gdje je zrak vrlo razrijeđen, valjalo je uzeti tablete za spavanje. Svaki pokret tijela na toj visini, učinjen tijekom sna ili u budnom stanju, uzrokuje malaksalost i silno otežava disanje. Bilo je onih koji su zbog visinske bolesti učestalo povraćali, bilo je također povremenih gubljenja svijesti. To je primoralo planinare na usporavanje tempa, umjesto prvotnih 150 koraka, nakon kojih bi slijedio odmor od deset minuta, pred sam vrh se moglo napredovati samo za deset koraka, pa desetominutni odmor. A što bi tek bilo da svemu u Rijeci nije prethodilo godinu i pol ozbiljnih priprema za uspon?
Nakon četiri dana penjanja, 11. prosinca u 11 sati i 20 minuta, na vrh šutljivog vulkana postavljene su dvije zastave, prva i veća državna, dakle jugoslavenska, te druga i mala, s oznakom Planinarskog kluba Platak. Vazelinskim licima razvukao se izraz sreće. „Plakali smo kao djeca, grlili smo se i ljubili,“, kazat će kasnije Stanko Vičić. „Na vrhu, nešto niže od mjesta gdje smo postavili našu zastavu, našli smo japansku zastavu…“ Prema planinarskom običaju, zastavu koju su tamo zatekli skinuli su i položili u aluminijski sanduk, te ga ukopali u blizini vrha. U drugi istovjetan sanduk stavili su spomen-knjigu s upisanim tekstom: „Prva ekspedicija jugoslavenskih planinara, sastavljena od članova Planinarskog društva Platak, osvojila je Kilimandžaro 11. decembra 1958. godine. Planinari Titove Jugoslavije“. Politički kolorit vremena ostavimo danas po strani, on je manje bitan od događaja o kojemu pišemo.
Odlično vrijeme koje ih je pratilo putem počelo se mijenjati i nakon pola sata boravka na vrhu, valjalo je natrag. Kilimandžaro je odlučio ispratiti posjetitelje snježnom mećavom, što je ubrzalo povratak, unatoč tomu što pravila kažu kako se spuštanje mora odvijati polako, da bi se ljudi postupno navikavali na povećan tlak. Na 4.000 metara nekima je iznova pozlilo. Snijeg se počeo pretvarati u kišu. Na 3.700 metara vodič je stao pred nekom poljanom, nabrao cvijeća i napravio šest vjenčića za glave planinara. Ti će vjenčići potom postati najdraži suvenir s puta u nekim riječkim stanovima.
Mala proslava silaska priređena je u hotelu Kibo u selu Merango. Mještanima je bilo neobično što se vratilo šest planinara, točno onoliko koliko ih je krenulo prema vrhu. Statistike su govorile kako najviši vrh Afrike uspijeva osvojiti jedna od 130 ekspedicija, počesto uz ljudske žrtve. Na svahili jeziku riječ kilimandžaro znači zao duh. A našim dečkima-srećkovićima vrhunac nevolje s tim zlim duhom značilo je trošenje tri aspirina, nekoliko vrećica praška za spavanje i povratak u podnožje planine osobno lakšima za po šest-sedam kilograma.
Pomisli li tkogod kako je popeti se na planinu bilo teško, a vratiti se kući lako, na krivom je putu. Zaslugom afričke kolonijalne vlasti, nova, posebna avantura tek je slijedila. Čim je ekspedicija stigla 25. prosinca iz područja Kilimandžara u etiopsku luku Assab i krenulo se organizirati povratak, u prvom dijelu puta brodom Leone 4. siječnja do luke Aden, gdje ih je čekao drugi brod, lučke su vlasti zabranile ulazak osmorici našijenaca na Leone. Službenom se razlogu nije moglo previše progovoriti, spominjani su trošnost broda i pomanjkanje opreme za spašavanje. Dva su se člana ekspedicije uspjela ukrcati na brod i zaploviti uzburkanim morem prema Adenu. Preostala osmorica krenula su za njima 6. siječnja i to zrakoplovom tvrtke Ethiopian Airline, s vizama što ih je izdalo britansko veleposlanstvo u Addis Abebi. Dolazak u Aden donio je još jedno iznenađenje: tamošnji predstavnici britanske vlasti nisu im dopustili izlazak iz zračne luke, što je posljedično donijelo – povratak u Assab. To je značilo ostati bez novca i opreme, koja je već bila na brodu s druga dva člana tima.
Pomoć s neba stigla je u obliku susretljivih radnika splitske tvrtke Pomgrad, koji je tamo gradila luku. Putnici su se tada na otvorenom moru prebacili s maone na jedan naš brod koji se zatekao u tamošnjim vodama. Poslani su brzojavi riječkoj Jugoliniji, a odgovor iz Rijeke koji je spominjao prolazak broda Vis pored Assaba stigao je sat nakon što je Vis prošao. Ona druga dvojica planinara nalazila su se u tom trenutku upravo na Visu. Pomgrad je iznova intervenirao, i tu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Addis Abebi, pa je osmoricu na koncu ukrcao brod Pirot. Bili su već bez novca, hrane, u posuđenoj tropskoj odjeći. A Vis je pak na putu prema Rijeci upao u trodnevnu oluju…
Hm, koja je brzo zaboravljena kada su riječki planinari pokazali sugrađanima vlastiti dokumentarni film s prizorima afričke avanture i brojne fotografije. Učinili su to u novim klupskim prostorijama na Korzu Narodne revolucije 2. Primio ih je potom predsjednik općine Rijeka, Edo Jardas, kojemu je posebno bio zanimljiv podatak kako je ekipa u jednom trenutku postala gost etiopske policije. „Dovoljno je bilo reći Pomgrad i sva su vam vrata tamo otvorena“, objasnili su mu dečki. Da, gospodarsko-politički tempi passati…
Gdje su danas zastave što su ih riječki planinari ostavili na Kilimandžaru? Vjerojatno u muzeju u mjestu Moshi, gdje su nakon nekog vremena završavale sve zastave, sanduci i knjige sa zapisima odvažnika koji su se popeli na najvišu točku Afrike. Ako navratite slučajno tamo, potražite ih, sigurno će se razveseliti vidjevši riječko, makar i nepoznato lice.
