MORSKI TRAMVAJ : RIJEKA JE DOMA U BANCO DI ROMA

Odbornici su prvi susret s novim prostorom iskoristili za razgledanje s neskrivenim zanimanjem, primjećujući lijep i udoban namještaj, modernu neonsku rasvjetu i oku ugodnu zidnu sliku nasuprot podiju za predsjedništvo. 

Ako mnogima svi putovi vode u Rim, i tako je tomu već pokoju tisuću godina, Riječanima svi putovi vode u Banco di Roma. I tako je tomu posljednjih sedamdeset godina. Prigovor kako je na djelu kratko razdoblje, pogotovo u usporedbi s prvom brojkom, smjesta pobijam – neka vrli prigovarač zakotrlja mislima što u njegovu osobnom životu znači sedamdeset ljeta, pa će mu kriterij za procjenu brzometno postati drukčiji.

Korzo 16

Banco di Roma, začudna li naziva za zgradu gradskog poglavarstva! Davno bješe kada su u njoj sjedili bankari, ali naziv je, eto, još uvijek gdjekad i gdjekomu familijaran, pa zna stići do ušiju, opirući se zločestom protoku vremena. Ne znam je li bio familijaran i onima koji su 1953. zaključili kako je pokucao trenutak za selidbu onodobnih riječkih gradskih ureda, s njima i administrativnog sjedišta grada, na prostorno primjereniju lokaciju, u palaču nestale banke. No, recimo da je ovaj tekst sretan trenutak, u njemu je manje važno ono što ne znam od onoga što znam. A znam kako je u Narodnom odboru grada Rijeke početkom ožujka 1953. održana sjednica Savjeta za komunalne poslove koja je imala na dnevnom redu plan komunalnih radova za tu godinu, da bi ga se, nakon prve faze definiranja, moglo dati na raspravu, potom i usvajanje gradskoj Skupštini.

U čemu je zanimljivost plana? Savjet je za tu godinu raspolagao sa 62 milijuna dinara iz redovnih proračunskih stavki, uz dodatnih 140 milijuna za veće investicije, a ukupnu je brojku planirao utrošiti na raznovrsne zahvate u komunalnom tkivu. Ta je brojka bila ugodna novost, prethodno se držalo kako će novca te godine biti samo za redovne popravke i uređenje objekata, no razvoj događaja odveo je i prema nekoliko većih radova. Među njima su se našli popravak i preuređenje nekadašnje poslovne zgrade Banco di Roma na Korzu Narodne revolucije, impozantno ali zapušteno zdanje, točnije palača iz 1914. godine. Premda podignutoj za potrebe Ugarske banke, naručitelja gradnje i prvog vlasnika brzo se zaboravilo u ime novodošle, talijanske vlasti, što je zdanju donijelo podjednako novog bankarskog korisnika, uključujući nov naziv. Prema Savjetu za komunalne poslove, u palaču bi se uselio Narodni odbor grada, koji je dotad koristio staru zgradu Municipija (na današnjem Trgu riječke rezolucije), a nju bi se pak prepustilo upravama više riječkih poduzeća. One su za rad u tom trenutku koristile vjerojatno podjednako neadekvatne gradske stambene jedinice.

U popravak i preuređenje Banco di Roma predvidjelo se utrošiti 60 milijuna dinara. Među najznačajnijim zahvatima u sklopu projekta bilo je uređenje velike dvorane u središnjem prizemnom dijelu zgrade, koja bi preuzela ulogu vijećnice, s mogućnošću primanja 300 ljudi. Dvorana je uključivala galeriju, što je prostoru donijelo visinu od sedam metara. Predvidjela se također izgradnja zasebne dvorane za potrebe Vijeća proizvođača, još jednog od tada aktualnih gradskih tijela. Preuređenjem palače trebalo se dobiti i preko 70 soba za administrativne poslove. Urede koji izravno komuniciraju s građanima planiralo se smjestiti u prizemlje i na polukat.

Nakon što je projekt prošao cjelovitu proceduru i dobio zeleno svjetlo gradske Skupštine, građevinski radovi mogli su krajem ljeta 1953. početi. Vremena nije bilo mnogo, papiri su govorili o 1. siječnju 1954. kao datumu kada je trebalo biti spremno za useljenje sve u zgradi osim prizemlja. Posla se prihvatilo Građevno poduzeće Jadran. Ako prolaznici Korzom nisu mogli vidjeti unutrašnje radove u zgradi, drukčije je bilo s onima uz desnu stranu građevine, prema Gradskom tornju. Listopada 1953. i sljedećih mjeseci tu se pogledu pružala građevinska konstrukcija postavljena za novogradnju koja će postati dodatak palači Banco di Roma. Upravo se u tom dodatku namjeravalo dobiti prostor u kojem će se naći dvorana Vijeća proizvođača, te prodavaonice biljega, obrazaca i ostalih tiskanica građanima. Tu se ujedno kanilo smjestiti kotlovnicu za centralno grijanje obiju zgrada, stan čuvara i još nekoliko ureda.

Radnici Jadrana vjerojatno su marljivo obavljali svakodnevne zadatke na gradilištu – ta gradilo se za gradsku vlast, a sa svakom vlašću nije se šaliti! – no ubrzo je i slabije upućenima postalo jasno kako rok za završetak nove gradske vijećnice nije dva-tri mjeseca nakon 1. siječnja, nego prilično duži. Posljednji radovi protegnuli su se do rujna, kada je dvorana dobila manje-više današnji izgled. Bio je to moderno osmišljen prostor sa staklenim zidom prema Korzu, što mu je donosilo svjetlost, s crnim teraco podom prošaranim snažnom mrežom bijelih linija, velikom zidnom dekoracijom Rijeka i zlatne lađe slikara Vladimira Udatnyja, izvedenom u kazeinu i zlatu i širokom galerijom za medijske i ostale pratitelje rada gradskih odbornika tijekom sjednica. Trebalo je još samo useliti namještaj, te ostalu neophodnu opremu i zasjedanja u gradskoj vijećnici mogla su krenuti.

Kada je održana prva sjednica u vijećnici na današnjoj adresi Korzo 16? Novo sjedište Narodnog odbora grada Rijeke otvorilo je vrata članovima riječkog „parlamenta“ 14. rujna 1954. godine. Bio je četvrtak, osam ujutro, redovna sjednica Gradskog vijeća i Vijeća proizvođača. Odbornici su prvi susret s novim prostorom iskoristili za razgledanje s neskrivenim zanimanjem, primjećujući lijep i udoban namještaj, modernu neonsku rasvjetu i oku ugodnu zidnu sliku nasuprot podiju za predsjedništvo.

Ipak, navikli na stiješnjen prostor i klupe stare municipalne vijećnice, prvi dan se nisu uspješno snalazili u bitno drukčijim radnim uvjetima. Donoseći navike iz stare vijećnice, torbe sa spisima i šešire (da, Riječani su tada nosili šešire) poslagali su na klupe ispred sebe, kao da opet nemaju gdje s njima, a kapute prebacili preko naslonjača. Sjednicom je predsjedavao Edo Jardas, predsjednik gradskoga Narodnog odbora. On je neko vrijeme prelazio šutke preko onoga što je vidio pred sobom u odborničkim klupama, a onda mu je dozlogrdilo, pa je nakratko prekinuo ustaljen tijek sjednice, upravo u trenutku kada je za govornicu stupio Nevenko Pavlinić, predstavnik Savjeta za komunalne poslove, s izvještajem u ruci… „Na govornicu se dolazi s lijeve strane, druže Pavliniću“, začuo se Jardasov glas. „ A kapute i šešire, molim, ostavite u predsoblju gdje je uređena garderoba. Osim toga, s lijeve strane imate na stolicama kvačice, pa vas molim da svoje torbe tamo objesite.“ Kratak tečaj o ponašanju bio je učinkovit, sve su  torbe učas nestale s klupa i našle se obješene o kukice. Čini se da ih odbornici dotad nisu ni primijetili. Neočekivan iskorak iz  kolotečine unio je živost u vijećnici, obilno začinjenu veselim komentarima.

Koga zanima, recimo i to: na sjednici se raspravljalo o nacrtu Statuta grada Rijeke, o izboru delegacije koja je trebala predstavljati Rijeku na predstojećoj Konferenciji gradova u Skoplju, podnijet je izvještaj o učinjenim komunalnim radovima… Nije prošlo bez vijećničkih pitanja, npr. o cesti za Šoiće (koju je zbog radova jednoga velikog industrijskog poduzeća već dvije godine bilo nemoguće koristiti, zbog čega je mjesto odsječeno od okruženja), o jamstvima za kredite desetak ovdašnjih poduzeća, o financijskim teškoćama Autotroleja (troškovi rastu, cijene karata u prijevozu se ne mijenjaju – zvuči li vam to i danas blisko?) itd.

Rijeka i zlatne lađe slikara Vladimira Udatnyja

Je li u dvorani za proteklih godina bilo ozbiljnijih promjena u odnosu na dan  otvorenja? Odgovor je potvrdan. Ostavljajući po strani poslove redovnog održavanja i manje intervencije, najvažniju novost u interijeru donijela je zamjena strana na relaciji vijećnici – govornici. Dvorana je započela radom s vijećničkim klupama i sjedalima grupiranim na južnoj strani dvorane, a otud se izlazilo za govornicu koja se nalazila na sjevernoj strani. Godine 1995. razmještaj u prostoru je obrnut, što znači kako vijećnici sjede na sjevernoj strani, a govornica je, zajedno sa stolom za kojim stoluju voditelji sjednice, odšetala na južnu stranu dvorane. I reklo bi se, prostorno sve funkcionira.

Moguće je čak da Udatnyjeva dekoracija uspješnije oplemenjuje prostor danas, kada je ravno pred očima vijećnika, nego što je to bio slučaj jučer, kada je bila iza njihovih leđa, time i možda manje primjetljiva. Zlatne lađe s ilustracije nastavile su opušteno jedriti nad Rijekom, sada zapravo i nad glavama predsjedavajućih, ali – možda se i to može reći – na dovoljnoj visini, bez opasnosti da se na tim glavama nasuču.

Ipak, nije im lako. U kakvim su sve hudim vijećničkim olujama proteklih godina plovile, u kakvim su sve tematskim scilama i haribdama na sjednicama uspijevale izvući živu i bistru glavu, ne usudim se ni pomisliti. A još su opuštene i radosne, kao da su tek prispjele na uzburkano more vijećničkih pitanja i odgovora, pa im je sve što se ispod njih događa pomalo zabavno, unatoč tomu što se izravno tiče sudbine grada i njegovih građana. Ne mogu baš reći kako je dvorana zlatna, ali njene lađe jesu.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!