MORSKI TRAMVAJ: RIJEKA JE PODZEMNA TVRĐAVA

Kada se u Rijeci dvadesetih i tridesetih godina kuju planovi o pretvaranju u talijanski grad-utvrdu isturen prema slavenskom svijetu, dijelom grada neće postati samo silni kilometri vojnih komunikacija pod gradom nego i u kamen ukopan lanac fortifikacija uz grad i nad gradom.

Ima gradova koji su tvrđave. Rijeka je u srednjem vijeku tipičan primjer, zaštićena bedemima. U kasnijim fazama životopisa porušila je vojni ovoj, ali – samo onaj površinski.

Podzemni fortifikacijski objekti i dalje su tu. Imaju oblik gdjekad višestruko povezane podzemne mreže, a gdjekad je riječ o objektima koji funkcioniraju nevezano s ostalima. Najvećim je dijelom riječ o objektima nastalim u doba Kraljevine Italije, dok je manji dio njih, poput objekata na sušačkoj strani grada, izgrađen u doba prve i druge Jugoslavije, a dio je nastao u doba Trećeg Reicha. Intenzivna izgradnja trajala je od 1935. do 1945., posebno od 1939. do 1942., a za državne ustanove od 1937. do 1940. godine.

Napušteni bunker ALpskog bedema

Izgradnju skloništa vodilo je Regionalno povjerenstvo za protuzračnu zaštitu (Comitato Provinciale Protezione Antiaerea).

Sudeći prema sačuvanim nacrtima – pri čemu ne treba isključiti mogućnost kako je dio njih ostao graditeljski nerealiziran, što još uvijek nije moguće provjeriti – sve važnije zgrade u Rijeci dobile su vlastite podzemne inverzne preslike u obliku nevidljivih dvorana i skloništa. Pritom su u prvom planu bile zgrade vojne i državne uprave, također važniji proizvodni pogoni. Takve podzemne objekte dobili su gradski municipij, glavna pošta, sudska palača, bolnica, benediktinski samostan, Tvornica papira, zgrada kolonije Kantrida (danas Dječja bolnica), škola Gelsi itd. Guvernerova palača iskoristila je željeznički tunel ispod njena parka, skloništa također pronalazimo na Kozali, Rujevici, Mlaki, u Ružićevoj ulici, dobili su ih sušačka Gimnazija, trsatsko svetiše. Znamo za četrdesetak takvih podzemnih građevina.

One su imale površinu do 700, negdje i 800 četvornih metara. U sklonište Tvornice papira moglo je ući 300 osoba, u sklonište benediktinskog samostana 220 osoba, a čini se kako je najviše moglo primiti sklonište uz Piazzu Verdi (današnji trg ispred HNK Ivana pl. Zajca), predviđeno za 2.100 osoba.

Od tih su objekata vrlo često vodili dalje podzemni prolazi, hodnici i tuneli. Kao iznimka od skrivajućeg pravila, današnjim Riječanima turistički je dostupan tunel od Trga Grivica do talijanske osnovne škole na Dolcu, dug 330 metara, s dva odvojka, jednim što završava u zgradi bivšeg municipija, a drugim što vodi u istražni zatvor. Školska zgrada na Dolcu nije povezana slučajno, u njoj je djelovalo zapovjedništvo protuzračne obrane za područje Kvarnera. Jedan od tunela vodi od trsatskog svetišta do gradine. Ima tunela i prolaza koji ne ostaju u gradskim okvirima pa hitaju od riječkog podzemlja do točaka na periferiji, omogućavajući potpuno nevidljivu komunikaciju grada s okruženjem. U riječkom podzemlju nalazi se 80-90 tunela. Ima situacija kada se oni susreću, ukrštavaju, čineći prava tunelska raskrižja, gdjekad široka u tolikoj mjeri da se u njima može okupljati veći broj osoba.

Vojnika ili civila? U ratnim okolnostima, pa i u mirnodopskim, znano je tko ima prednost. U slučaju potrebe, skloništa za civile mogu se učas transformirati u logističke točke za vojne operacije obrambeno-napadačke prirode.

I u toj se ulozi više nego dobro nadovezuju na drugi dio riječkoga podzemnog fortifikacijskog sustava. Kada se u Rijeci dvadesetih i tridesetih godina kuju planovi o pretvaranju u talijanski grad-utvrdu isturen prema slavenskom svijetu, dijelom grada neće postati samo silni kilometri vojnih komunikacija pod gradom nego i u kamen ukopan lanac fortifikacija uz grad i nad gradom.

Danas se pojedini tuneli koriste u komercijalne svrhe…

Alpski bedem (Vallo Alpino), kako su ga nazvali talijanski vojni think tankovi, pojavio se na rubu Rijeke u obliku većeg broja snažno naoružanih i dijelom povezanih podzemnih utvrda koje su morale zaustaviti napade što su se očekivali kad-tad. Rijeka nije smjela pasti i za to se valjalo potruditi. Podzemne utvrde, tuneli, skladišta oružja i opreme, prolazi i bunkeri započeli su se intenzivno graditi na širem gradskom području 1931. Iskopi su krenuli na terenima Klane, Studene, Šapjana i Gumanca, zahvatili su i teritorij Ilirske Bistrice. Broj utvrđenih točaka popeo se do početka Drugog svjetskog rata na više od tisuću.

Planeri riječke obrane naglašavali su važnost činjenice da se grad teritorijalno nalazi na izvanredno izloženoj točki, spojen s ostatkom Italije samo uskim obalnim koridorom, pa se nepovoljan položaj mora neutralizirati podjednako izvanrednom obranom.

Na uzvišenjima uz Rijeku krenulo se izgradnjom niza utvrđenja koja su bila kombinacija podzemnih logističkih i nadzemnih borbenih objekata. Na liniji dugoj nekoliko kilometara predvidjelo se izgradnju osam snažnih uporišta s ukupno 12 podzemnih utvrda s preko 70 borbenih blokova, tj. bunkera. Utvrde nisu građene šablonski, prilagođavajući teren sebi, nego suprotno, prilagođavajući se terenu, pa su koristile mogućnost vizualnog utapanja u okolinu (čitaj: maskiranja).

U unutrašnjost utvrda vodio je hodnik ili stubište, a dio utvrda imao je vrata koja su se zatvarala hermetički, onemogućavajući ulaženje otrovnih plinova, također ventilator s filtrima. U glavnom dijelu utvrde nalazilo se spremište streljiva, namirnica i vode, te zapovjedno mjesto s telefonskom komunikacijom prema osmatračnicama, također oklopljenim i naoružanim. Iznad tla virila je teška čelična oklopna kupola s puškarnicom, jednom ili više, iz koje su vojnici pucali teškim strojnicama. Kupole su imale betonsku oblogu pokrivenu kamenjem i bilo ih je nemoguće primijetiti. Utvrde na uzvišenjima Katarina i Pulac imale su protutenkovske topove i kupole teške po 40 tona, što ih je činilo najtežim oklopnim točkama duž cijelog Alpskog bedema.

Dok su planeri planirali, život je pisao svoje, pa se izgradnja Alpskog bedema nije realizirala u cijelosti. Rat je bio brži. Travnja 1941. bila su od devet planiranih potpuno završena dva uporišta sa po četiri utvrde, što je značilo 27 bunkera. U cijelosti završena i opremljena bila su samo podzemna uporišta na uzvišenju Katarina, dakle Katarina A i Katarina B. Svaka od tih utvrda uključivala je dvije manje utvrde, s nizom bunkera, osmatračnica, spremišta, skloništa, kuhinja i sanitarnih točaka. Iz njih se neprijatelja gledalo kroz cijevi topova kalibra 75 mm (mogli su dobaciti 10 kilometara), te većeg broja teških strojnica i puškostrojnica. Iz oba uporišta moglo je ukupno vojno djelovati 300 vojnika. Na Velom vrhu izgrađena je utvrda Monte Lesco, ali nije opremljena oružjem.

Nije bitno drukčije u vezi s fortifikacijama na sušačkoj strani grada, gdje je jugoslavenska vojska podigla tek nekoliko manjih bunkera, ali je zato talijanska strana predviđala izgradnju utvrđenja na području Trsata, na brdu sv. Križ iznad Vežice te na području Martinšćice. Trsatske dvije betonske utvrde s podzemnim dijelovima trebale su biti dobro opremljene oružjem, uključujući topničko, ali su ostale u početnim fazama izgradnje. Dvije utvrde na brdu Sv. Križ za nadziranje željezničke pruge i ceste u Draškoj dolini odmakle su izgradnjom, ali ni one nisu završene. Bunkeri što su nadzirali cestu i akvatorij u Martinšćici, u prijevodu istočni prilaz Sušaku, opremljeni su teškim strojnicama i protutenkovskim topom.

Na sve su se nadovezale njemačke aktivnosti nakon kapitulacije Italije. Njemačke utvrde bile su drukčije, a riječ je o topničkim armiranobetonskim bunkerima, obično u grupama od tri, sa zasebnim zapovjednim mjestom. Takvi su objekti izgrađeni na Urinju, u središtu Sušaka, na Turniću i drugdje. Godine 1945. sustav utvrda ostao je netaknut. Nijemci su ga koristili za otpor partizanskim snagama i nisu ga stigli uništiti.

A to znači kako je on i danas tu. To je ratni stroj pod našim nogama, golem, nepoznat, nevidljiv.

 

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!