MORSKI TRAMVAJ : RIKARDE BENČIĆU, TKO SI TI?

Velid Đekić 5 years ago Kolumne

Kada cijeli ugasli tvornički kompleks nasuprot željezničkom kolodvoru bude uskoro iznova zavrvio punim životom – otvaranje dijela prostora Muzeja moderne i suvremene umjetnosti početni je korak u tom smjeru – priča o tebi kao osobi, priča o poruci koju si nam svojim životom i odlaskom poslao morala bi pred ovdašnjim očima i očima europskih posjetitelja dobiti dostojno mjesto.

Premda mrzovoljnih u nas ne manjka – tzv. hejteri su s razmahali na sve strane i nema te stvari koju ne bi pobjedonosno sahranili s crnom zemljom, ne razmišljajući kako takvim pristupom možda više govore o sebi nego o onomu o čemu naoko govore – mene u posljednjih dana nešto sve više veseli. Mislim na šušur oko Benčića. Čudno je to – ljudi tamo godinama nije bilo, a sada sve ukazuje kako je popriličan broj onih koji žele doći na to donedavno opustjelo mjesto.

Ne mislim toliko na osobe kojima je u krugu jučerašnjeg industrijskog kompleksa sada raditi, nekomu na skidanju tko zna koliko slojeva boje da bi na površinu izronile skrivene zidne vizualne atrakcije, nekomu na obnovi tamošnjih tvorničkih zgrada, nekomu na stalnom postavu Muzeja grada, nekomu na…

Mislim više na „obične“ Riječane (znam, obični ljudi ne postoje, svi smo na neki način kao pojedinci posebni, ali ipak…), kojima je do novog života u tomu budućem kulturnom kvartu. I jedva čekaju da se on dogodi, pa s mnogo entuzijazma hrle na tu gradsku točku kad god im se za to ponudi kakav formalni povod, poput onih u sklopu priprema za ostvarenje projekta Rijeka EPK 2020.

Pa ipak, nešto me u tom šušuru gricka. Koliko i jednih i drugih Benčićevih posjetitelja zna išta o osobi čije je ime u njihovim ustima sinonim za taj prostor? Tko li je taj, što li je taj, Rikard, pa još Benčić? Ne bi li to bilo dobro znati, kad već stvari stoje s tim prostorom kako stoje? Bome, i ne samo zbog toga? Preskačem suvišan odgovor na posljednja dva pitanja i uskačem u priču.

Za razliku od nas, Rikard Benčić vjerojatno nikad nije prešao prag tvorničkog kompleksa koji će ponijeti njegovo ime. Ne zato što je živio i radio u nekom drugom, dalekom gradu, dapače. Rođenjem je Riječanin, a to je postao 17. prosinca 1922. godine, što će reći u danima kada je grad razmjerno svježa akvizicija talijanskih fašističkih krugova, onih istih koji će se dvije godine potom izboriti da Rijeka postane dijelom i međunarodno priznatoga ratnog plijena Kraljevine Italije. Rođen u radničkoj obitelji, koja je u socijalnom i političkom smislu znala s kime u Rijeci tih godina ima posla, Rikard je odrastao s osjećajem za radničku i nacionalnu pravdu. Zvuči li to u čitateljskim ušima kao uvod u životopis budućega važnog imena radničkog i antifašističkog pokreta? Ako je tako, na dobrom smo putu.

Koliko je pak dobar put kojim je Rikard morao životno proći, nešto je sasvim drugo. Rano je ostao bez oca, a i mati je bila boležljiva, pa se momak 1941. zaputio na rad u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte. Tu je valjalo ući u prve prve tajne metalskog zanata. Ubrzo se pokazalo i ne samo njega.

Strojarska radionica je u doba fašizma pravo tajno zborno mjesto antifašistički raspoloženih radnika. Na djelu je tim zanimljiviji podatak znamo li kako je Rafinerija u to doba zapravo vojni objekt s iznimno važnim zadatkom podmirivanja energetskih potreba talijanskoga ratnog stroja. To je u svakodnevnoj radnoj praksi značilo premreženost Rafinerije fašističkim agentima koje je predvodio potporučnik Giuseppe Callaina, koji je unutrašnju kontrolu pogona podvostručio, o otvorenom štićenju industrijskog objekta redovnim vojnim snagama da se i ne govori. Pa ipak, među radnicima riječkih poduzeća upravo su rafinerci antifašizmom prednjačili, na popisu simpatizera pokreta otpora našlo ih se sedamdesetak. Radnici Strojarske radionice bili su u prvom planu, a poratna rekonstrukcija događaja iznijet će na površinu Antuna Grdevića, Ivana Pastorčića, Josipa Fićura, Domenica Bellasa, Umberta Tamburinija i ostale, uključujući od 1941. godine Rikarda Benčića.

U takvu društvu, Benčić je profesionalnim znanjima o obradi metala u Strojarskoj radionici pridodao ona o tomu kako sabotirati proizvodnju naftnih derivata za talijansku vojsku i kako raspačavati propagandni materijal. Zna se, primjerice, da je s kolegom po radnom mjestu Flegom, s vremenom nažalost zagubljenog imena, distribuirao 1942. godine uneseni propagandni antirežimski materijal, omogućujući radnicima u krugu pogona da ga kriomice čitaju.

Benčić je potkraj 1942. promijenio radnu sredinu, zaposlio se kao kvalificirani brodokovač u poduzeću Mateo Skull. Tu je nastavio održavati veze s antifašističkim pokretom, a po kapitulaciji fašističke Italije, krajem 1943. godine, primljen je u organizaciju SKOJ, što će reći u mlade snage tadašnje komunističke stranke, koja je predvodila oružani otpor hitlerovskim jedinicama. Početkom 1944. postao je organizacijski prvo ime jedne takve skojevske grupe, što na neprijateljskoj strani nije ostalo neprimijećeno. Fašisti su ga krenuli tražiti, on se uspješno sklanja kod prijatelja na Sušak, ali mreža SS policije oko njega postajala je korak po korak sve gušća. Zaključujući kako je rizik prešao crtu prihvatljivoga, Benčić kriomice napušta grad i 7. srpnja stiže u redove antifašističkih boraca „u šumi“.

Raspoređen je u Prvu riječku četu Drugog bataljona, u odred Učka. Mladi su Riječani dotad bili raspoređivani po različitim jedinicama, a Benčić je stigao upravo da se nađe na popisu boraca prve jedinice Narodnooslobodilačke vojske koja je osnovana da primi mlade Riječane. Prva riječka četa osnovana je 4. lipnja 1944. godine, a njeni su zapovjednici bili Franjo Šajina i Giovanni Poscani, dok je Benčiću pripala dužnost političkog delegata. Zbog stalnih dolazaka novih mladih ljudi iz grada, ubrzo je osnovana i Druga riječka četa, a obje su imale po šezdesetak boraca.

Vatreno krštenje je nova jedinica imala 21. srpnja pored Račićkog brijega kod Roča, gdje je napala neprijatelja koji se vraćao kamionima iz sela Orlići, u kojemu je zapalio jednu kuću. Žestoka vatra na njega otvorena je iz teških mitraljeza i drugog oružja, druga strana odgovorila je automatskim oružjem i bacačima. Partizanski mitraljezi u nekom su trenutku bitke iz tehničkog razloga otkazali, pa je sve okončalo naprijateljskim bijegom prema Cerovlju. Neprijatelj je izašao iz bitke sa sedam mrtvih i ranjenih, a na partizanskoj strani poginuo je zapovjednik Riječke čete.

Benčić je u akcijama dobrovoljac, ističe se borbenošću i odlučnošću. To će potrajati do 11. kolovoza 1944. godine, kada bude, zajedno s grupom suboraca, krenuo na kurs političkog usavršavanja koji se trebao održati u Humu kod Roča. Kobnom se pokazala njemačka zasjeda na putu za Hum, Benčić je u njoj pao smrtno pogođen mitraljeskim rafalom.

Završava li uistinu sve u ovoj o priči negdje kod Roča? Rikarde Benčiću, gdje si danas? Ne mislim samo na tvoje ime što se čita na kozalskomu partizanskom groblju, pa niti na ime koje se 1. siječnja 1948. našlo u nazivu novoosnovane tvornice motorne opreme i ljevaonice na Brajdi, na prijedlog nekadašnjih svojih radnih kolega koji su nastavili radom u novoj tvornici. Veza je bila izravna: nova tvornica nastala je reorganiziranjem Direkcije brodogradnje Rijeka, formirane samo godinu prije spajanjem gradskih metalskih poduzeća Kusar, Bruno Skull i Matteo Skull, u čijim je halama mladi Benčić neko vrijeme radio. O proizvodnom profilu nove tvornice na Brajdi svjedoči oglas iz Novoga lista 1952. godine, u kojemu je Benčić dobio pomalo neočekivan oblik imena – Rikardo.

Kada cijeli ugasli tvornički kompleks nasuprot željezničkom kolodvoru bude uskoro iznova zavrvio punim životom – otvaranje dijela prostora Muzeja moderne i suvremene umjetnosti početni je korak u tom smjeru – priča o tebi kao osobi, priča o poruci koju si nam svojim životom i odlaskom poslao morala bi pred ovdašnjim očima i očima europskih posjetitelja dobiti dostojno mjesto. I ti si na svoj poseban način dio našega današnjeg šušura, pa zašto to glasno ne reći.