MORSKI TRAMVAJ : SKLADIŠTE METROPOLIS KAO RIJEČKI FILMSKI STUDIO

Velid Đekić 5 years ago Kolumne

Zašto ne vidjeti riječki filmski studio, primjerice, u golemom lučkom skladištu Metropolis koji već godinama zjapi prazan? Aktualna upravljačka logika u njegovu je slučaju toliko jasna i stupidna da ne može biti jasnija i stupidnija, govoreći: ne možemo ga koristi mi (čitaj: riječka luka), ali nećete ni vi (čitaj: grad Rijeka). Propadanje je tu bolje od prenamjene…

Ovih dana plasirana ideja da se u Rijeci otvori filmski studio, izrečena u povodu sve većeg zanimanja stranih i domaćih filmaša za Rijeku kao snimateljsku lokaciju, ima i svoju pretpovijest. Rijeka je filmski i/ili filmičan grad, pa i ne samo ona, riječ je zapravo o cijelom riječkom području, što je u već jednom potaknulo inicijativu da se filmski studio otvori u – Opatiji.

Bilo je to godine 1960. I nipošto nije na djelu samo zamisao, što potvrđuje podatak kako je travnja  te godine bio potpisan je ugovor o osnivanju filmskog studija. Potpisnici toga ugvoora bijahu opatijska tvrtka Pozornica i zagrebački Dubrava film. Studio je trebao funkcionirati u opatijskoj kinodvorani, koju je za to valjalo adaptirati. Kako to s idejama počesto biva, na papiru je izgledala bolje nego u trenucima kada je valjalo ozbiljnije zagristi u realizaciju u postojećoj kinodvorani, pa je sljedeći korak odveo aktere priče u Volosko, gdje su zamislili otvoriti veliki studio na Tošini. Plan je govorio  o izgradnji novog objekta, prilagođenijeg radnim potrebama filmaša, što valja prevesti kako je vološćanski studio trebao biti betonska građevina na željeznim nosačima, s 1600 četvornih metara radnog prostora. Sporazum o izgradnji potpisali su Narodni odbor Općine Opatija i Dubrava film srpnja 1960. godine, a rok izgradnje spominjao je svibanj 1961. Da se ne bi gubilo vrijeme, filmašima je ponuđeno da do završetka izgradnje objekta koriste neku od pogodnih postojećih opatijskih dvorana. To se prvi mah odnosilo na zgradu DTO Partizan (riječ je o zgradi Gorova), pa se već jeseni 1960. u njoj planiralo snimiti ništa manje nego seriju od 13 filmova za njemačku televiziju.

Danas znamo kako od filmskog studija u Opatiji, odnosno Voloskom nije bilo ništa, premda zamisao uistinu nije bila loša.

Argumente za tu tvrdnju valja potražiti u tadašnjemu vrlo živahnom zanimanju filmskih radnika za Rijeku i riječko područje, sve zbog pružanja mnoštva privlačnih scenografskih situacija koje gotovo vuku za rukav da ih se filmski iskoristi. Zavirimo u dokazni materijal s kraja 50-ih i početkom 60-ih godina. Doba je to još uvijek dobrim dijelom aktualnog udarničkog socijalizma, a grad je pozornicom kojom vrlo učestalo promiču ljudi s filmskim biografijama, donoseći dah (bjelo)svjetskog glamura, potičući lokalne djevojke i mladiće na celuloidne snove.

Uvid u filmsku faktografiju te vrste započnimo rujna 1957, kada se u gradu snima njemački film Grof od Luxembourga. Filmska ekipa tada je nahrupila u Narodno kazalište Ivana Zajca, a snimatelj se poslužio „kolorfilmom“, usmjeravajući oko kamere prema riječkom baletu, orkestru opere i većem broju statista. Svibnja sljedeće godine u grad je došla ekipa filma Zvijezda putuje na jug, zamišljenog u koprodukciji Lovćen filma i Čehoslovačkog Barandova. Profesionalcima poput Gordane Miletić, Antuna Nalisa i drugih na snimanju se pridružilo čak 170 lokalnih statista, sve da bi se ispričala priča o jazz-orkestru koji dolazi u Jugoslaviju na glazbeni festival. Tijekom kolovoza Rijeka je mjesto snimanja dječjeg filma Veliko Putovanje, prema scenariju i režiji Ivana Hetricha, koji je zabilježio vrevu riječke luke i temperamentan ugođaj vaterpolskog igrališta na gradskom kupalištu.

Sredinom studenog počelo je snimanje talijansko-crnogorske koprodukcije Bijeli vrag, prema Tolstojevoj pripovijesti Hadži Murat. Eksterijere i interijere za nju ponudili su obalni pojas od Žurkova do Opatije, Guvernerova palača, hotel Kvarner (potonje dvoje glumilo je petrogradski Zimski dvorac i palaču generala Voroncova). Preluk je mnoštvom koliba pretvoren u kavkasko selo, kojemu je filmska sudbina odredila da bude spaljeno. Tu se popis žrtava nije zaustavio: tijekom snimanja scena u današnjem opatijskom Parku sv. Jakova uništen je velik dio zelenila, uključujući jedini jugoslavenski primjerak biljke Forchroia gigantea, što je naišlo na žustru osudu lokalne javnosti. Stradalo je i čak nekoliko tisuća sadnica tulipana, razbijene stotine ukrasnih ivičnjaka, uništeno nekoliko primjeraka starih ukrasnih japanskih vaza, na udaru su se našle grane lovora, magnolija i borova… Kad film bude u Rijeci prikazan, slijedit će opće razočarenje viđenim, ne isključivo zbog cijene plaćene parkovnim zelenilom.

Da Opatijcima ne bude sve u tako neugodnom tonu, pomoglo je snimanje njemačke glazbene komedije Veseli vagabundi. Osim u Opatiji, dio filma snimljen je u Poreču, Rovinju, Puli i na Učki. Glavne uloge prihvatio se Fred Bertelmann, jedan od onodobnih vodećih njemačkih pjevača zabavne glazbe.

Travnja 1959. u Rijeku je stigla vlakom austrijska glumica Maria Schell, te nastavila brodom prema Zadru, zbog filma o kornatskim otocima. Iste godine očekivao se dolazak Vittoria Gassmana i Silvane Mangano zbog snimanja filma Veliki rat Dina de Laurentisa u Rijeci i riječkoj okolici, do čije realizacije nije došlo. Gertrud Hartley, majka holivudske zvijezde Vivien Leigh i vlasnica jednog od vodećih kozmetičkih salona u Londonu, boravila je srpnja 1959. u Opatiji, posjetivši još neka kvarnerska turistička mjesta . Za njom je stigla glumica Belinda Lee, siječnja 1960. godine, da bi u Rijeci počela snimanje filma Đavo mami ljubavlju. Bit će joj to zadnji filmski rad, ožujka sljedeće godine poginula je u prometnoj nesreći u Kaliforniji. Dogodilo se to kako i dolikuje, filmski: automobil u kojem se nalazila jurio je brzinom od 160 km na sat, i tad mu je na kotaču pukla guma. Imala je 25 godina.

Filmska Rijeka nastavila s vrtjeti, pa je tako svibnja 1960. u grad stigao  glumac Curt Jürgens, zbog snimanja filma prema prozi Stefana Zweiga Šahovska novela. Štoviše, riječka je okolica proljeća 1960. trebala postati mjesto snimanja povijesnog spektakla o glasovitoj bitki kod Termopila između Grka i Perzijanaca, u koprodukciji američke kuće Columbia film i jugoslavenskog Košutnjaka. Režija? King Vidor ili John Ford. Planirano, nerealizirano. Umjesto Perzijanaca, u grad su stigli Tatari, jašući u svojim hordama ravno ususret Grobničanima. Film s njima kao glavnim likovima sniman je rujna 1960. na obroncima Kamenjaka. Tijekom studenog u Martinšćici i na crikveničkom području Zastava film snima domaći kratkometražni rad Tragom udesa, u glavnoj ulozi je riječki glumac Miodrag Končar, pod redateljskom rukom Stjepana Zaninovića.

Nije sve u snimanju, nešto je i u važnim posjetima, pogotovo ako je riječ o doista velikim zvijezdama, koje stvaraju, racimo to tako, filmsku napetost u gradu. Listopada 1960. u Rijeku je stigao James Cagney, sa životnom družicom. Pojavili su se u luci, na američkom brodu Export Ambassador, i produžili za Veneciju. Rujna 1961. u Rijeku je doputovala Rita  Hayworth, putujući brodom Dalmacija za Dubrovnik, u društvu supruga.

Kvarnerska filmska dinamika nastavla je žustrim ritmom, zbog čega stanovnici riječke Ulice Dolac još uvijek pamte ožujak 1961. kada je u tom dijelu grada započelo snimanje Solunskih atentatora Žike Mitrovića, s preko 300 statista, te riječkim glumcima Veljkom Maričićem, Josipom Zappalortom i Miodragom Lončarom. Kamere su uglavnom zujale u noćnim satima. Objektiv im je bio usmjeren prema Talijanskoj gimnaziji, pretvorenoj u Otomansku banku i „revolucionarnom akcijom“ atentatora „dignutoj“ u zrak, također prema željezničkom kolodvoru, koji je glumio solunski kolodvor. Putnička obala u luci dobila je obličje solunskih ulica, Dom Narodne tehnike postao je solunska pošta, a glavni novinski kiosk na Korzu prodavaonica odjeće. Dio statista imao je glumačkog posla i u vološćanskoj lučici. Za Žikom eto i Puriše Đorđevića koji u Rijeci srpnja 1961. snima film Nitko kao ja, u glavnoj ulozi s Mijom Aleksićem.

Bilo je i antičkih pirata. Rujna 1961. u škveru Martinšćica dvije su domaće bracere i jedan trabakul dobili obličje rimskih galija, za potrebe talijansko-jugoslavenskog filma Cezar i pirati. Snimanje je uslijedilo već sljedeći mjesec u Povilama kraj Novog Vinodloskog. Tko se tom prigodom zagledao u lica pirata, mogao je prepoznati brojne Novljane, a brodovi su se po završetku snimanja privremeno našli u sušačkoj luci.

Drukčije je ozračje vladalo u riječkoj Bonaviji, u kojoj je travnja 1962. odsjela engleska glumica Margaret Lee, pripremajući se za lučke kadrove filma Bandit crvenog svjetla. Kolovoz će u grad dovesti američkog glumca Lexa Barkera, upamćenog zbog uloge Tarzana i likova iz romana Karla Maya (Old Shatterhand npr.), također zbog pojavljivanja u Fellinijevu Slatkom životu.

Primjera još ima mnogo, ali, što bi se reklo, pametnomu dovoljno. Rijeka je filmičan grad, kamere su u njoj i oko nje nastavile zujati, a hoće li se dinamizam te vrste jednoga dana uistinu pretvoriti u filmski studio, upitnik je koji ostaje lebdjeti ponad naših glava. Zašto ne vidjeti riječki filmski studio, primjerice, u golemom lučkom skladištu Metropolis koji već godinama zjapi prazan? Aktualna upravljačka logika u njegovu je slučaju toliko jasna i stupidna da ne može biti jasnija i stupidnija, govoreći: ne možemo ga koristi mi (čitaj: riječka luka), ali nećete ni vi (čitaj: grad Rijeka). Propadanje je tu bolje od prenamjene…

Ali to je već početak jedne druge pripovijesti, one o gluposti filmskih razmjera, a ne o filmskom studiju, pa ću ovdje staviti točku.