MORSKI TRAMVAJ : SPOMEN-PLOČA RIJEČKOJ „AUTOSTRADI“

Prošlo je 70 godina od njena postavljanja, na nju smo navikli u tolikoj mjeri da je gotovo više i ne primjećujemo. A trebali bi. Koliko zato što nam govori o jučerašnjem događaju važnom za život grada, toliko i zato što nije usmjerena isključivo pošlosti, što nam može biti itekako od koristi u danima koji su pred nama, što će reći da ima svoju futurističku sastavnicu.

To o čemu govorim nalazi se na samom početku riječke Baračeve ulice, točnije na raskrižju na Mlaki, gdje se ona odvaja od ključne zapadne gradske prometne arterije, Zvonimirove. Pod slabašnom krošnjom crnogoričnog stabla tu se nudi oku nešto zanimljivo, posebno imamo li na umu posjetitelje iz zapadnog dijela Europe. Na tomu mjestu sedam desetljeća miruje postavljeno spomen-obilježje s kamenom pločom. Na njoj je uklesan tekst: “U borbi za izvršenje prvog Titovog petogodišnjeg plana za izgradnju socijalističke Jugoslavije frontovci grada Rijeke uz pomoć jedinica Jugoslavenske narodne armije izgradili su dobrovoljnim radom ovu autostradu koja je predana prometu 20. novembra 1949. godine”.

Tekst se odnosi na dvogodišnju izgradnju Autoputa Narodne fronte (od 1955. godine preimenovanom u Bulevar Marksa i Engelsa, potom u Zvonimirovu ulicu), kojom je tadašnja Ulica JNA (danas Baračeva) prestala biti glavna gradska prometnica prema Kantridi, a uklesan je dvojezično, hrvatski i talijanski. Nova cesta trasom je djelomično ispravljala svojedobnu Via Serpentinu, protežući se 1.850 metara, a na njoj su radile tisuće riječkih mladića i djevojaka, radnika, službenika i vojnika, ugrađujući u novu prometnicu 1,525.223 milijuna dobrovoljnih radnih sati (a pojedinci, kako se to tada voljelo isticati kao uzor, preko 500 sati). Manje graditeljske zahvate u vezi s prometnicom nastavili su obavljati dobrovoljnim radnim akcijama i poslije 1949. godine.

Kao što je uklesani tekst pun za njegovo doba tipičnog optimizma, tako kontrastnog sivilu i tmurnosti današnje Baračeve, i novinski retci posvećeni napredovanju ceste (Novi list je iz dana u dan izvješćivao javnost o tijeku izgradnje, pomno navodeći tko je sve sudjelovao i nabrajajući što je učinio) zračili su istovjetnom emocijom, djelujući poticajno na dobrovoljce koji su se poslije osmosatnih obveza na redovnim radnim mjestima prihvatili dodatnih, cestograditeljskih poslova.

Primjer takvog medijskog izvješćivanja? “Čuo sam više puta reći, da onaj tko ide jedanput raditi na cesti kaže, da će ići mnogo puta i još češće. Zaista pravo je uživanje vidjeti vrevu ljudi i vagončića. Sa onog mjesta divan je pogled na čitavu Rijeku, Kvarner, Učku, Istarsku obalu, otoke itd. Na cesti se čovjek osjeti svjež, nekako oslobođen od svih dnevnih tegoba. Prijatno ostane svatko dirnut kad vidi ono prirodno natjecanje: tko će više napraviti, tko će prvi napuniti vagonet. Tu radi i staro i mlado, muško i žensko, svaki dan. Narod naših gradova Rijeke i Sušaka dokazao je, da voli svoj grad, da voli napredak našega grada.” (Novi list, 6. srpnja 1947.)

U čemu se ogleda zanimljivost spomen-ploče? Ono o čemu se njome govori danas zvuči egzotično i onima koji imaju iza sebe  godine proživljene u nekadašnjem političkom sustavu, odsnosno državi. Kako li tek mora djelovati egzotično nekomu tko se nije izravno susreo sa socijalizmom, komu su pojmovi poput Narodnog fronta, radnih akcija, petoljetki, te s njima povezana društvena ikonografija nešto o čemu je u svojoj Austriji, Nizozemskoj ili Britaniji mogao samo čuti?

Kanimo li Europljanima pokazati naš barok ili historicizam, radove iz umjetničkih stilskih formacija u kojima oni ne oskudijevaju niti količinom niti kakvoćom, zašto im kroz pametno uobličenu priču ne ponuditi i upoznavanje s nečim što oni u vlastitim sredinama nemaju, s razdobljem socrealizma? Zašto iz našega jučerašnjeg povijesnog iskustva ne izvući današnju korist? Ako su Mađari u svom glavnom gradu načinili 1993. godine ono što su nazvali Memento park, a riječ je o muzeju na otvorenom s četrdesetak monumentalnih socrealističkih skulptura i pretvorili ga u kulturno-povijesnu, time i turističku atrakciju, tko nama priječi da istovrsno naslijeđe ne vrednujemo na sličan ili možda još bolji način?

Kamena ploča na raskrižju Mlaka susret je s poviješću koji tek čeka da ga adekvatno pročitamo. O nama ovisi hoćemo li ga mudro iskoristiti za naše buduće dobro ili se nastaviti koprcati u blatu jučerašnjih podjela, pritom istovremeno gledajući tisuće mladih ljudi kako bježe iz sredine koja im se novom proizvodnjom tog istog blata svesrdno trudi ukrasti budućnost?  Piše li to na ploči zapravo – hoćemo li graditi ili razgrađivati?

Spomen-ploča na Mlaki atrakcija koja čeka da prepoznamo njezin tursitički potencijal, pa i mnogo više od toga…

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!