MORSKI TRAMVAJ : SUFRAŽETSKI ROCK RIJEČKIH SIRENA
U neveliku prostoru mjesne zajednice, tomu tlocrtno i položajem slikovitu kućerku ponad Školjića, u koji su ugurale i pojačala, djevojke su ovladavale glazbom prve godine rada. S gitarama u rukama i uzdajući se u svoje glasove, zajedno su vježbale jednom tjedno. Kad bi naučeno htjele upotpuniti zvukom bubnjeva, spustile bi se do „uraganskog“ uporišta u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin.
Zamisao o prvom jugoslavenskom djevojačkom bendu inicijalno se zakotrljala prvih dana 1964. u prvom zubotehničkom razredu riječke Škole za zdravstvene tehničare, gdje učenica nije manjkalo. Čini se kako su za takvo što bile poduzete i pripremne radnje, što će reći da su se cure prihvatile ovladavanja prvim tajnama instrumenata. Ali…
Ali tko zna zašto, ta je priča skrenula s priželjkivanih putova negdje na samim počecima, pa o njoj možemo naslućivati isključivo prema onodobnim škrtim novinskim najavama. Drukčije je, na svu sreću, bilo s jednom drugom storijom o prvom riječkom djevojačkom bendu, koja je počela nizati poglavlja po završetku školske godine 1963/64, za što su se odgovornim pokazale tri tinejdžerice s Belvedera i jedna s Potoka. Dvije su pohađale Riječku gimnaziju. Treća, buduća pjevačica grupe, u istoj zgradi, u suprotnoj smjeni, pohađala je nastavu Gimnazije Vladimir Nazor, a četvrta je bila učenica Ekonomske škole. Toga ljeta djevojke su se krajem tjedna prepuštale rock-ritmovima plešući na Nafti, današnjem terenu Košarkaškoga kluba Kvarner 2010.
Koja je među njima došla na zamisao o rock-grupi? Niti jedna. Za poticaj te vrste bio je odgovoran Toni Habčić, gitarist grupe Sinovi mora. „Djevojke, dobro pjevate, zašto ne uzmete u ruke gitare i napravite bend?“, kazao je Habčić. Nije trebalo mnogo nagovora. Prvom vježbaonicom novoosnovane grupe postao je prostor mjesne zajednice na omanjem bezimenom trgu gdje se susreću Šetalište Vladimira Nazora, ulica Kalvarija i strmoglave stube Klanac. Tu, iznad gradskog središta, ili barem iznad njegova dijela zvanog Školjić, nastat će ljeta 1964. (pri)morski greben s kojeg će se začuti prvi pjev Sirena.
Sirena? Ime ženskoj družini dao je krajem prosinca te godine također Habčić, potaknut asocijacijama koje je ne samo iz njegove vizure (Sin mora!) suvišno pojašnjavati. Postavu su činile Mirjana Karan (vokal), Lepa Šarić (solo gitara), Iskra Pavlica (ritam gitara) Dragica Pavlica (bas) i Mirjana Karabaić (bubnjevi). Karan je dobila ključeve prostora, pa su se djevojke u njemu mogle posvetiti preslušavanju gramofonskih ploča i odabiru vlastitog repertoara.
Sirene danas…
Uz Habčića, rođenju Sirena kumovala su dva člana grupe Uragani, Marijan Peharda i Dario Ottaviani. Obojica učenici Sušačke gimnazije, pružili su gimnazijskim kolegicama s druge strane grada nesebičnu glazbenu pomoć. Solo gitaristica Šarić imala je svoj instrument, ali ostale nisu, pa nakon što su im dečki posudili svoje gitare, velikodušno su ih podučili prvim hvatovima. Također vokalnom dijelu posla, u čemu se isticao Ottaviani, upoznavajući cure s čarima višeglasja. U tomu se pridružio i pjevač Saša Sablić.
Jesu li znali da su time postali suodgovorni za izlazak na scenu družine koja stoji na samom početku priče o djevojačkim bendovima u Hrvatskoj i Jugoslaviji? Sirene su započele radom ljeta 1964, zagrebačke Šigele iste godine (prema jednim izvorima u proljeće, prema drugima krajem godine), do završetka 1964. slijedile su ih Mariborčanke pod imenom Chains, početkom 1965. u Beogradu Sanjalice, u Zagrebu Ptice i Lutke…
U neveliku prostoru mjesne zajednice, tomu tlocrtno i položajem slikovitu kućerku ponad Školjića, u koji su ugurale i pojačala, djevojke su ovladavale glazbom prve godine rada. S gitarama u rukama i uzdajući se u svoje glasove, zajedno su vježbale jednom tjedno. Kad bi naučeno htjele upotpuniti zvukom bubnjeva, spustile bi se do „uraganskog“ uporišta u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin. Da stručna potpora s potpisom Uragana bude kompletna, pobrinuo se Ratko Štiglić, savjetima u vezi s bubnjarskim dionicama.
Kazališna dvorana u Račkoga 20 bila je u proljeće 1965. i mjesto scenskog debija Sirena. Dogodit će se to u sklopu priredbe Sijelo 18. Da s curama nema šale, bilo je jasno već na prvom nastupu – Sirene su s pozornice ispraćene kao pobjednice. Ako je netko već tada vjerovao kako je rock ništa drugo do treći vrh trokuta čija prva dva vrha pripadaju seksu i drogi, nagrada koja je završila u rukama Sirena morala ga je razoružati: djevojke su dobile kutiju sa stotinu malih čokolada. Kojom glazbenom temom su ih zaslužile, informacija je zagubljena u vremenu, ali zato je drukčija sudbina podatka o repertoaru Sirena. Prema uzusima domaćih šezdesetih, kada su gradske električarske skupine mahom reproduktivnog profila, Sirene su izvodile teme Rolling Stonesa (If You Need Me), Kinksa (You Really Got Me), Ronettes (Be My Babe), Islandersa (The Enchanted Sea)… Premda tinejdžerke, nije trebalo dugo da započnu razmišljati i autorski. Sklonost vlastitim glazbenim temama pokazivala je Lepa Šarić, o čemu svjedoči jedna njezina tema u redovnom programu Sirena, naslovljena Ne trebam ti više. Za nju je napisala glazbu i tekst, prste u aranžman upleli su Ottaviani i Peharda.
Da storija bude dodatno obojena feminilnim tonovima, zaslužna je glazbenim radoznalcima simpatična epizoda u kojoj se pojavljuje dječačić imenom Robert Funčić. Gimnazijalka Pavlica stanovala je u istoj kući na Belvederu gdje i obitelj Funčić, pa je u slobodno vrijeme čuvala malca. Nimalo jednostavan zadatak. „Kako je to bilo nestašno dijete!“, kazat će mnogo kasnije Pavlica, šezdesetih nesvjesna da okom motri budućeg spiritus movensa grupe Xenia. Je li zaslužna i za prve dječakove lekcije o ženskom senzibilitetu, kojemu će biti posvećen dobar dio njegova opusa u osamdesetima? Također, je li u te lekcije bila uključena i ona o bježanju od kuće na lokalne koncerte, ako treba i kroz prozor, kako se to znalo događati u slučaju sestara Pavlica, a postalo je dio sjećanja njihove prijateljice i susjede Nede Radetić, upamćene koju godinu potom po radu u akustičarskom triju Neda, Miljenko i Dario?
Prikupljajući fragmente priče razbacane u vremenu, faktografija veli kako su se Sirene, nakon debitantskog nastupa 1965. u Caru Eminu, na istu pozornicu popele u proljeće, u sklopu priredbe što ju je organizirala novopokrenuta Satirična scena Cara Emina (za „odraslu publiku“, kako je zabilježeno u gradskim medijima). Cure imaju pune ruke glazbenog posla i 14. srpnja, još jednom kao efektan začin Sijela 18, u čemu im društvo čine mlade glazbene formacije Kvarner i Juniori. Osim u Caru Eminu, Sirene su nastupale u Domu kulture Svjetlost i u Teatru Fenice, kao začin programa kojim su dominirali Uragani ili Sonori. Godine 1966, u okviru Tjedna studenata, 29. travnja, izlaze pred publiku u riječkom kinu Partizan, kao dio priredbe Studenti Vas zabavljaju, uz sastave Sinovi mora i Adriatic, te mlade pjevače Iru Kraljić, Sašu Sablića, Rosandu Turicu i Lidiju Percan.
Djevojke su se na pozornici pojavljivale u crnom, što nije posljedica isključivo modne (samo)svijesti, već ponajprije razmišljanja o imidžu grupe. Sjećanje kaže da su na koncertu u Partizanu stajale na ovećim kockama, bivajući pojedinačno osvijetljene reflektorom, što je na sceni trebalo biti vizualna atrakcija, a takvom se doima i danas.
Priča je potrajala do jeseni 1966. Tada se pola grupe zaputilo ususret fakultetskim obvezama izvan Rijeke, druga je polovica kadrovski osnažila riječko gospodarstvo.
Čim su prestale pronositi zastavu sufražetskog rocka liburnijskim pozornicama, na njihov teren počeli su se stidljivo došuljavati, premda još uvijek rijetki, neki drugi djevojački sastavi: u Crikvenici su 1966. zasvirale zagrebačke Markize, a iz istog su grada stigle i Sanjalice, nastupivši srpnja 1967. u Kraljevici. Premalo, prekasno. Kvarner, to more kojemu etimologija kaže da je točka spajanja četiriju strana svijeta, pa je u njemu svatko dobrodošao, znalo je kako u domicilnom akvatoriju teško može biti privlačnijeg od glazbenog zova vlastitih Sirena. Uostalom, one su već bile štafetnu palicu kvarnerskoga ženskog rocka predale sušačkoj formaciji nazvanoj Sjene.
