MORSKI TRAMVAJ : U RIJEČKOM HIDROAVIONU FIZIR

MORSKI TRAMVAJ : U RIJEČKOM HIDROAVIONU FIZIR

Hidroavion Žurkovo - iz arhive v. Đekića

Kada je ljeta 1957. s mora na Žurkovu uzletio Fizir 9002/YU CGO FNH, bio je to u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi. Let je bio pokusne naravi i nelegalan, što će reći kako ga nadležni službeno nisu odobrili.

Promatram silne jahte što su zaposjele riječku putničku luku i pitam se – gdje li su nestali hidroavioni kojima se iz luke moglo hitati duž Jadranske obale? Svaka čas jahtama, ma koliko bogate i atraktivne bile, ali let je let.

Koliko dugo letova iz akvatorija riječke luke već nema? Hm, sve tamo od 1950-ih.Važan datum u onom poraću bio je 4. lipnja 1957. godine, kada je iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu uzletio s mora mali hidroplan Fizir kojim je pilotirao Vinko Kušička, što je upamćeno kao prvo civilno polijetanje hidroaviona u socijalističkoj Jugoslaviji. Istina, na djelu je bilo sportsko zrakoplovstvo, a ne putničko, ali ipak…

Bio je to prvi u nizu probnih letova učinjenih zrakoplovom, i to, kako se tada voljelo naglašavati, domaćeg rješenja i izrade. Letjelica je bila dvokrilna, drvene konstrukcije, s njemačkim 7-cilindarskim zvjezdastim motorom Siemens Sh 14 A-4, snage 119 kW (160 KS). Zrakoplov je nosio službenu oznaku 9002 YU CGO. Ta se oznaka u razgovoru manje koristila, prednost je dobio naziv što je spominjao zagrebačkog inženjera Rudolfa Fizira, koji je – radeći u konstruktorskoj radionici u Novom Sadu, sjedištu zrakoplovstva Kraljevine SHS – potpisivao konstrukcije za Fabriku aeroplana i hidroplana Zmaj u Zemunu.

Na djelu je bio model zrakoplova koji se izrađivao u Zmaju tragom želje Komande mornarice da dobije avion za potrebe Školske hidroeskadrile, zbog čega mu je oznaka bila FN (Fizir nastavni). Pojavio se kao inačica starijeg i većeg modela Fizira, pa je nazivan i „malim Fizirom“. Prototip zrakoplova Fizir FN bio je izrađen 1929. Uslijedilo je petnaestogodišnje razdoblje proizvodnje toga školskog zrakoplova, tijekom kojega je napravljeno 207 primjeraka. Izašli su iz proizvodnih hala Fabrike Zmaj, Fabrike Rogožarski iz Zemuna i Fabrike Albatros iz Sremske Mitrovice.

Riječki hidroplan bio je izrađen u Fabrici Zmaj 1944. godine. U njoj je, s devet drugih nedovršenih zrakoplova tipa Fizir FN, namijenjenih Zrakoplovstvu Nezavisne Države Hrvatske, bio u ratnoj završnici i zaplijenjen. Letjelice su dovršene sljedeće godine i predane u sastav Jugoslovenskoga ratnog zrakoplovstva. U tim se rukama nisu dugo zadržale, do 1948. su predane Saveznom sportskom zrakoplovstvu, pa je istu sudbinu doživio i Fizir FN 9002. Biografija ga vodi u Aeroklub Kragujevac, potom u Savezni zrakoplovni jedriličarski centar u Vršcu, nakon čega je uslijedio poduži remont u Skoplju, da bi avion 1952. preuzeo Republički zrakoplovni centar Zagreb. Aeroklub Rijeka dobio ga je srpnja iste godine i u njemu će nositi dvije vrste oznaka, 9002/YU-CGO u kopnenoj (FN) i hidrovarijanti (FNH).

Ta je druga varijanta rođena ljeta 1957. preinakom zrakoplova kojemu je uklonjen standardan, zemni stajni trap, dakle s kotačima. Bio je to rezultat inicijative koja se prvi put spominje u pismu inž. Đorđa Petrovića, upućenog iz Beograda u Zagreb inž. Rudolfu Fiziru 1953., u kojemu se spominje mogućnost ugradnje plovnog trapa na Fizir FN, i to plovnog trapa premještenog s aviona Aero 3-H. Sljedeći važan trenutak bilo je pismo riječkog Aerokluba Naša krila od 1954. upućeno Glavnom odboru Zrakoplovnog saveza Hrvatske, gdje se govori o mogućnosti uporabe tako dobivenog hidroaviona uz ostvarenje izgradnje hidrobaze u uvali Žurkovo, što valja čitati kao prijedlog obnove tamošnjega klupskog hangara, za što su priloženi i nacrti.

Zrakoplov se krenulo preuređivati u hidroletjelicu krajem 1956, a posao je potrajao do sredine sljedeće godine. Plovni trap izrađen je prema nacrtima i uz nadzor konstruktora Rudolfa Fizira u Avionskoj radionici Zrakoplovnog saveza Hrvatske. Plovci su imali drvenu konstrukciju i bili presvučeni platnom.

Kada je ljeta 1957. s mora na Žurkovu uzletio Fizir 9002/YU CGO FNH, bio je to u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi. Let je bio pokusne naravi i nelegalan, što će reći kako ga nadležni službeno nisu odobrili. Našavši se pred svojim objektom letačkih mokrih snova, entuzijasti u Aeroklubu nisu imali strpljenja čekali zakonsku proceduru. Učinak? „Rješenje o novčanoj kazni pilotu Vinku Kušički“, s pečatom Uprave civilnog zrakoplovstva u Zagrebu. Službeno premijerni, dakle odobreni let hidroaviona sa Žurkova dogodio se 13. lipnja, a u pilotskom sjedištu našao se Miljenko Lipovščak.

Kako je izgledalo naći se u letjelici koja je našla dom u žurkovskom hangaru?

Početna sekvenca putovanja Fizirom bila je slikovita: letjelica je klizila iz hangara u more betonskom stazom uz pomoć vitla, a putnik je ulazio u nju tako da je najprije zagazio gotovo do pojasa u more i potom se popeo na bočni avionski plovak, nakon toga u kabinu, sjedajući iza pilota. Za tu su mu operaciju dobro došle ribarske čizme. Kada se našao u zrakoplovu, morao se čvrsto vezati remenjem za sjedalo da ga zračni udar tijekom leta ne bi izbacio iz aviona. Razgovor s pilotom u visinama nije dolazio u obzir, vjetar je bio presnažan, a da bi ga se lakše podnosilo, valjalo je odjenuti kožnu pilotsku jaknu.

Tko je letio riječkim Fizirom? Za njegov upravljač sjedali su Ivan Rebula (predsjednik Aerokluba), Vinko Kušička (upravitelj Zrakoplovne škole koja je djelovala u sklopu Aerokluba), mehaničar Georges Vukasović Žorž i pilotski amater Gino Pastorčić.

Pomisli li tkogod kako je letjelica stalno imala plovke za održavanje na morskoj površini, na krivom je putu. Zrakoplov je znao povremeno odustajati od plovaka da bi iznova dobivao kotače. Događalo se to zato što je u tehničkoj dokumentaciji imao zabilježeno mnogo sati letenja. Držeći se zrakoplovnih propisa, Fizir je npr. siječnja 1958. morao na reviziju u zagrebačku Avionsku remontnu radionicu. Da bi se to omogućilo, valjalo je riješiti problem slijetanja, pa je na početnoj točki puta bio preuređen u standardnu letjelicu s kotačima. Fiziru su skinuti plovci i montirani kotači, takvoga bi prevezli do Grobničkog polja, otkuda bi poletio na remont put Zagreba. Povratak je značio identičan zahvat obrnutom redoslijedom: na Grobniku bi mu skidali kotače i stavljali plovke, pa ga dopremali na Žurkovo.

Hidroavion Fizir nije služio samo za rekreativno nadlijetanje Rijeke u režiji članova Aerokluba. Glavninu vremena bio je korišten za održavanje letačke kondicije starijih motornih pilota, također za vuču jedrilica i propagandne akcije poput bacanja letaka iznad Rijeke. U zanimljivije situacije ubrajaju se i one kada je poduzeće Jugoriba uposlilo 1959. hidroavion da prati kretanje jata tuna da bi tako povećali ulov. „Zračni ribari“ bili su Kušićka i Vukasović, a letjeli su od Rijeke do Hvara i Kumbora u Crnoj Gori.

Hidroavion se družio s riječkim morem i oblacima do 1961. godine. Tada ga je preuzeo Zrakoplovni centar Petrinja, do 1964., kada je proslijeđen u Lučko (Zagreb). Iste godine je zbog istekloga roka uporabe predan na dar zagrebačkom Tehničkom muzeju.

Hoćemo li ponovo polijetati iz riječke luke? Bit će kako odgovor zna samo nebo.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!