MORSKI TRAMVAJ: ZAŠTO VOLIMO TETU RADU?

Teta Rada nije postala omiljena znanstvena zvijezda zato što je pisala znanstvene tekstove u znanstvenim glasilima, nego zato što su joj ključnu pomoć u pisanju o Rijeci pružili mediji.

Kako se u današnje doba postaje ugledan, pa i u akademskoj zajednici popularan, štoviše u široj javnosti omiljen znanstvenik? Ako netko i krene tim putom, proces se u većini slučajeva zaustavi na prvoj postaji. Do druge ih stigne malo, a doći do posljednje, treće postaje, gotovo svima ostaje sanak pusti.

Ipak, moguće je. Potvrđuje to primjer riječke povjesničarske umjetnosti Radmile Matejčić, čiji je rad prihvaćen među stanovnicima grada na Rječini na najbolji način, i to već u nekoliko naraštaja. Jedan od svježijih znakova naklonjenosti teti Radi (kako su je mnogi od milja nazivali)? Njenim imenom nazvana ulica u trsatskom kampusu.

Premda je riječ o iznimci, a ne pravilu u odnosu prema domaćim znanstvenicima – pokušate li prebrojati koliko domaćih znanstvenih i stručnih imena ima tu sreću da razmjerno nedugo nakon odlaska s ovog svijeta po njima nazivaju gradske lokacije, imat ćete ozbiljnih teškoća – to valja pozdraviti. Ništa ne mijenja na stvari ni što je teško povjerovati da su na djelu znaci preokreta ustaljena obrasca, znaci novog i boljeg trenda, koji bi, eto sreće, krenuo upravo na teti Radinu slučaju.

Kako je znanstvenici Radmili Matejčić pošlo za rukom ono što u našem gradu nije pošlo gotovo nikom? Kako je došlo do toga da je Riječani toliko vole i da nakon odlaska s ovog svijeta postane već pomalo mitska figura?

Svi koji su dosad pokušali odgovoriti na to pitanje obvezno su pokazivali prstom na njenu knjigu Kako čitati grad. I pojašnjavali: kulturno-povijesni vodič Rijekom, stil razumljiv prosječnom čitatelju, stručno-emotivni mozaik u kojemu svatko može pronaći vlastitu kockicu koja mu otvara vrata u cjelinu priče, otkrivanje Rijeke novim Riječanima … Dovoljno za odgovor? Ne u cijelosti.

Da nešto ne štima u takvoj vrsti odgovora, upućuje činjenica kako su knjige o Rijeci i njenoj prošlosti pisali su i znanstvenici prije i poslije Matejčićke, također usporedno s njom, marljivo otkrivajući nepoznate dimenzije grada u kojemu nam je živjeti, pišući o njegovim palačama, tvornicama, ulicama, kulturnim i sportskim objektima. Posebno vrijedan opus te vrste ostavio je iza sebe povjesničar Danilo Klen, čije su monografije riječkih tvrtki primjer nadasve uzorna istraživačko-autorskog posla, pravi kameni temeljci za svakoga tko se istim temama pozabavio nakon njega. Usprkos tomu, u očima šire javnosti Klen nije postao zvijezda a la Matejčić. Nije to postao, primjerice, ni Irvin Lukežić, mlađi znanstvenik slična profila, s poštovanja vrijednim nizom naslova u vlastitoj bibliografiji. S njim ni Daina Glavočić, Julija Lozzi Barković, Ranko Starac, Ervin Dubrović, Nana Palinić, Marijan Bradanović…

Gledajući u popis s njihovim imenima, sviće kako je u Radmile Matejčić na djelu nešto što u njih nije. Što bi to moglo biti? Odgovor je lak: ona ima knjigu Kako čitati grad, oni nemaju.

Uistinu, što je to tako iznimno, revolucionarno u toj knjizi, ili u vezi s tom knjigom? Na pravi put ne vodi ni pomisao kako je njenim pisanjem autorica okrenula potpuno novu stranicu u vlastitom kunsthistoričarskom radu, pa se dogodio neočekivan tektonski lom, klik koji je primijenio sve. Jer, to tako nije – Radmila Matejčić se Rijekom i riječkom okolicom bavila, te o tim temama znanstveno i na valjda svaki drugi način poticajno pisala i u prethodnim fazama svoje profesionalne biografije. Pisati je u periodici počela još 1958. godine, pa je takve članke, studije i eseje objavljivala u časopisima Dometi, Riječka revija, Peristil, Numizmatičke vijesti, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zbornik Kastavštine, Histria archeologica i drugim. Tomu valja dodati napise u raznim zbornicima znanstvenih radova, kako se to od autora/autorice takva profila očekuje. Iz njena pera koautorski su potekle knjige Barok u Hrvatskoj i Ars aesculapi, u kojima Rijeka ima primjeren udjel.

Zašto Radmila Matejčić nije već prije knjige Kako čitati grad smatrana hodajućim riječkim znanstvenim spomenikom, u najpozitivnijem smislu te riječi, a nakon nje se dogodilo upravo to?

Ključni dio odgovora sklon sam potražiti u nečemu sasvim drugom u odnosu na ono što se u vezi s Matejčićkom stavlja u prvi plan. Nešto što nije toliko povezano s njenom profesionalnom razinom (imali su je i drugi), niti s pisanjem knjiga (pisala je i prije prijelomnog naslova), niti s eventualnim utjecajem na mlađe generacije Riječana (u fakultetskim su predavaonicama  radili ili rade i njene kolegice & kolege). To je – pisanje za medije i uz potporu medija.

Jer, podsjetimo se, tekstovi u knjizi Kako čitati grad nisu izvorno pisani za nju. Njihovo je izvorno mjesto objavljivanja komunalni list Naša Rijeka, čije se uredništvo potkraj 1970-ih pametno dosjetilo otvoriti jednu svoju stranicu za tematski serijal koji će čitateljima približiti graditeljske točke u riječkom urbanom tkivu, koje će kazati kako su pojedine gradske građevine nastale i kada, a za taj je posao valjalo pridobiti osobu koja o tomu ima što reći. Radmila Matejčić je tu seriju novinskih članaka pisala desetak godina. I, bez obzira što se za Našu Rijeku ne može reći da je bio list s pretjerano velikom nakladom, inicijacija je uspjela. Iz perspektive sveučilišne profesorice, učinak je u pisanju za novine bio odustajanje od fakultetske opširnosti, smanjivanje opterećenosti teksta znanstvenom terminologijom, naglasak na građevinama koje njeni suvremenici imaju pred očima. Jednom riječju, prihvatila je logiku drukčiju od one koju je dotad uvažavala, prihvatila je logiku medija. Prevedimo: kratkoću, jednostavnost, aktualnost… I pomirenje svih tih zahtjeva s profesionalnim standardima što se očekuju od osobe iz sveučilišnog miljea.

Naknadnim okupljanjem članaka iz Naše Rijeke unutar zajedničkih korica (što valja zahvaliti još jednoj dalekovidnoj uredničkoj odluci, onoj Izdavačkog centra Rijeka), knjiga Kako čitati grad postala je ništa drugo do produžetak Matejčićkine novinske avanture. I njezina konačna kruna.

Zaključno, u očima najšireg kruga svojih Riječana, teta Rada nije postala omiljena znanstvena zvijezda zato što je pisala znanstvene tekstove u znanstvenim glasilima, nego zato što su joj ključnu pomoć u pisanju o Rijeci pružili mediji. Dali su joj priliku koju je ona iskoristila. Da nije bilo njih u igri, Teta Rada bi najvjerojatnije dijelila sudbinu ostalih svojih vrijednih kolega, cijenjena u uskom krugu stručnjaka, iz perspektive šire javnosti manje-više nepoznata, time možda u određenom smislu i nevažna.

Netko neumoljiv kazat će – sve je u medijima, pa su i mediji sve.

Zvuči grozno? Da, jer su posljedice grozne. Na što mislimo, bit će jasnije upitamo li se: koliko znanstvenika nije dobilo priliku da uz njih stanu mediji i pomognu promoviranju njihova rada? Tko nam kaže da nismo u Rijeci mogli dobiti Radmilu Matejčić i prije Radmile Matejčić, primjerice u liku Danila Klena, samo da se primijenila ista dobitna formula?

To ne vrijedi samo za jučerašnje situacije. Otkud znamo kako na riječkom sveučilištu upravo u ovom trenutku nemamo neke nove Radmile Matejčić, čiji je rad jednako vrijedan i o kojemu najšira ovdašnja javnost zaslužuje biti jednako informirana, ali se to ne događa? Ne događa zato što znanstveno-medijskog savezništva nema, pa najšira javnost ostaje u mnogo čemu uskraćena, kao što i sveučilišni radnici ostaju uskraćeni za priznanje te javnosti.

Svijet u kojemu znanstvene spomenike podižu i ruše mediji – treba na koncu i to reći – nije dobar svijet. Oni nisu za to kompetentni, a rezultat je previše nepravde, odnosno premalo pravde. Teta Rada je izdvojena priča, zaseban slučaj, sretna iznimka. Treba nam svijet u kojemu će ona biti pravilo.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!