MORSKI TRAMVAJ : ZIMSKI BAZEN NA ŠKOLJIĆU (3)
Bazen je mogao primiti 900 prostornih metara vode, a njegove crpke mogle su ga napuniti za tada uzornih 14 sati i 20 minuta. Suvremena kotlovnica bila je u stanju istovremeno podmirivati potrebe bazena i parnoga javnog kupališta, a njena toplinska energija mogla se ujedno koristiti za grijanje dvorane, te svih ostalih bazenskih i kupališnih prostorija.
Šesnaest godina nakon što se kamen zvan izgradnja riječkoga zimskog bazena počeo kotrljati, Riječani su zakoračili u nov objekt na Školjiću. Nevjerne Tome imale su na informaciju kojom se najavilo otvaranje bazena svojih pet minuta, vadeći iz džepa argument neshvatljivo duge izgradnje nevelika objekta. Ali još su većih pet minuta imali oni koji sve te godine nisu posustajali optimističkim duhom, negdje u sebi potajno vjerujući – možda se ipak kreće!
Otkuda preokret u priči o izgradnji zimskog bazena koji je doveo do konca radova i otvaranja objekta? Ključna novost odigrala se u režiji Saveza za fizičku kulturu Grada Rijeke, koji je izgradnju i dovršenje bazena stavio na popis vlastitih prioritetnih zadataka, financirajući ono što je trebalo, pored ostalog, sredstvima Sportske prognoze. Račun se u trenutku otvaranja objekta popeo na 200 milijuna dinara, koliko je bilo sveukupno potrošeno za vrijeme graditeljske trakavice (istina, u tih se 16 godina efektivno gradilo samo četiri godine, sve ostalo su bili prazni hodovi).
Zimski bazen na Školjiću svečano je otvorio vrata 20. travnja 1963., bila je subota. Opis bazena u slavljeničkom trenutku nije mogao izbjeći nešto skromnije dimenzije, 25 x 12,5 metara, s dubinom vode od 1,80 do 3,80 metara, ali je ponosno isticao kako je to jedini bazen u državi s potpuno samostalnim pogonom, što će reći izvorom toplinske energije. Bazen je mogao primiti 900 prostornih metara vode, a njegove crpke mogle su ga napuniti za tada uzornih 14 sati i 20 minuta. Suvremena kotlovnica bila je u stanju istovremeno podmirivati potrebe bazena i parnoga javnog kupališta, a njena toplinska energija mogla se ujedno koristiti za grijanje dvorane, te svih ostalih bazenskih i kupališnih prostorija. Dakle, kotlovnica je grijala objekt u cijelosti. Gledalište je podignuto s obje strane bazena (s tribinama, galerijama i ložom), mogavši na sjedećim mjestima primiti oko 400 gledatelja.
Koliko se njih našlo na tribinama kada su se u bazenu istoga dana pojavili državni reprezentativci, najbolje jugoslavenske plivačice i plivači, da bi odmjeravali snage u više disciplina? Fotografije s otvorenja svjedoče kako je objekt bio dupkom pun, što se moglo zahvaliti atraktivnosti dvostrukog događaja, otvorenja dugo željenog objekta i poštovanja vrijednih prvih korisnika. Natjecatelji su zahvalili publici za dolazak na najbolji način. Nakon Mitinga nada, koji je pokazao što mogu mladi, u oglednom su natjecanju nastupili koju godinu stariji sportaši. Heroj najuzbudljivije utrke bio je član Primorja Mihovil Dorčić Mićo, u tom trenutku vodeće ime jugoslavenskog plivanja, koji je na 100 metara leđno stigao do cilja za 1,052.2 minute, što je bilo šest desetinki sekunde brže od državnog rekorda.
Ali, avaj, bazen nije bio takvih dimenzija da bi u njemu ostvareni rezultati mogli biti službeno priznati…
Prvi direktor zimskog bazena, Nikola Grego, znao je kako su u bazenu dobrodošli najbolje državne plivačice i plivači, pored ostalog kao znak kvalitete borilišta. Istovremeno je znao da su kao korisnici objekta važni i njegovi sugrađani, naročito oni kojima su sport i rekreacija ponajprije pitanje tjelesne kulture, posebno zdravlja. Čim je završio dvodnevni svečani program, bazen je počeo funkcionirati kao objekt otvorenih vrata od 7 do 22 sata, u dvije smjene, bivajući na raspolaganju školama, poduzećima, sportskim organizacijama i svom ostalom građanstvu. Grupe i pojedinci mogli su zakupiti sate kupanja ili plivanja, što je pokazivalo namjeru da financiranje objekta društvenim novcem bude što manje, odnosno da se objekt čim više financira samostalnim radom. Održivost poslovanja i tada je bila jedan od ciljeva gradskih otaca.
Nekoliko dana potom, 25. travnja, vrata je otvorilo i javno kupalište uz bazen. Dogodilo se to nakon višemjesečnih obnoviteljskih zahvata, na koje su potaknuli ponovni učestali kvarovi starih instalacija. Kotlovi za zagrijavanje vode imali su u radnoj dokumentaciji ništa manje nego 60 godina funkcioniranja i signalizirali su kako ne misle još dugo. Stvar je riješena dobivanjem tople vode iz uređaja novog bazena. Spajanje pogona javnog kupališta s bazenskim uređajima bilo je djelo radnika Tvornice parnih kotlova iz Zagreba. Povećanom količinom tople vode opskrbljivalo se osam kupališnih kada i deset tuševa, kojim su se građani mogli služiti svakim danom osim nedjelje.
Čim su gradske plivačke snage dobile svoj zimski objekt, posljedično su stigli bolji natjecateljski rezultati. Mladi članovi Primorja izborili su se 1964. za povratak u prvu jugoslavensku ligu, seniori su 1965. trijumfirali na prvom zimskom državnom prvenstvu, a “pravi” državni naslov stigao je u njihove ruke 1968. godine. Za razliku od plivača, vaterpolistima dimenzije bazena nisu odgovarale, pa su nastavili koristiti Gradsko kupalište na Delti.
Dokad su Riječani koristili usluge bazena i kupališta? Godine 1972. otvoren je bazen Kantrida,. Od tog trenutka kreće padanje školjićkog bazena na marginu, sve do zatvaranja 1984. godine.
Zaviriti u njega danas uzbudljiv je trenutak, i to ne samo zbog silno dugog razdoblja proteklog od trenutka kada su Riječani imali priliku posljednji put zaplivati u školjićkom objektu, nego i zbog uistinu slikovita ugođaja koji pukne pred očima posjetitelja već nekoliko metara od ulaza u objekt. Arhitektonski modernizam tipičan za vrijeme kada je bazen otvoren još uvijek uspješno (kud ćeš bolje formulacije) drži vodu, nudeći oku niz vizualno zahvalnih rakursa, ali je ostalo – jao i pomagaj. Dobar dio interijera zrači raspadanjem koje priziva u misli madmaxovsku kataklizmu. Osobno, nalazim u tomu neku vrstu specifične atraktivnosti. Molim da mi se to ne uzme za zlo, opravdajte me činjenicom kako sam s vremenom razvio senzibilitet za tipično riječka industrijskobaštinska nagnuća, pa mi je ugođaj propadanja postao dijelom osobnog DNK.
Kupalište se odbilo pridružiti bazenskom scenariju. Ono je nastavilo radi u 21. stoljeću. Njegove usuge na dan koristi 30-40 građana, mahom riječkih podstanara i sličnih, kojima je uporaba vlastite kupaonice još uvijek sanak pusti.
Takav status quo nije bezgraničnih mogućnosti. Prije ili poslije, stvari će poteći u smjeru situacije ground zero ili suprotno od nje. Objekt ima 2400 četvornih metara površine, čije dovođenje u pristojno stanje nije jednostavan zahvat. Rekonstrukcijske zamisli iz 2007. govore o radovima na tri etaže, ponovnom funkcioniranju postojećeg bazena i izgradnji malog bazena za rehabilitacijske potrebe, s pratećim sadržajima poput wellnessa, hidroterapije i fizikalne terapije. Stvar nije odmakla od idejnog rješenja.
Gledajući ovih dana spot Gorana Bareta sniman u bazenu na Školjiću, bome i znajući za brojne naraštaje riječkih klinaca koji za nj nisu ni čuli, a kamoli se u njemu smočili, pitam se – hoće li bazen ikad ponovo otvoriti vrata? Svaka čast spotovima, ali nije sve u njima.
