MORSKI TRAMVAJ: ZIMSKI BAZEN NA ŠKOLJIĆU

Jednom se bućnuti u bazen na Školjiću uistinu nije previše, ali se pokazalo dovoljno da mi se ureže u memoriju. Otkuda bazen uopće u gradskom tkivu?

Goran Bare ima novi spot. Gledam ga, sniman je u Rijeci, u zimskom bazenu na Školjiću, pa se prisjetih kako mi to mjesto nije nepoznato. Bare je očekivano sjajan, ali bazen, takav kakav je danas, jednako je dobar, tj. loš, baš onakakv kakav za spot za Baretovu pjesmu treba biti.

U njega zbog plivanja nije kročio nitko već silnim godinama. Zimski bazen na Školjiću tužno je, zaboravljeno mjesto, koje ne očekujemo u najužem gradskom središtu. Ne pišem ovo da bih ikomu prigovorio zbog toga zaborava, ta i sam sam ga potpuno izgurao iz osobnoh sjećanja na debelu marginu.

Prvi, vrijeme je pokazalo i posljednji put, brčkao sam se u bazenu na Školjiću, ako me pamćenje ne vara, zimi 1971/72. godine. Netko iz dječačke ekipe na Grpcima dao je prijedlog da se sljedeći dan kolektivno zaputimo na bazen, a činjenica kako smo bili žestoko u hladnom dijelu godine samo je pružila zamisli notu dodatne privlačnosti, iz moje perspektive i uzbudljive ekskluzivnosti. Svaki dječji upitnik o kupanju u doba temeperatura oko nule odagnan je stavom – pa zimski bazen i jest za to, za kupanje u doba niskih temperatura. To što je na dogovoreni dan pao snijeg, možda ne prevelik, ali ipak dovoljan da zabijeli Grpce, nije nas omelo u naumu. Ako bi to kojemu roditelju možda i palo na pamet, onoga jutra kada je trebalo krenuti na bazen nije ga bilo kući, tada je već odrađivao svoje u nekom od riječkih poduzeća. Bili su (vjerojatno) zimski praznici, mi sami doma i − tko nas je mogao zaustaviti?

Jednom se bućnuti u bazen na Školjiću uistinu nije previše, ali se pokazalo  dovoljno da mi se ureže u memoriju. Otkuda bazen uopće u gradskom tkivu?

Odgovor vuče za rukav u svježe poraće, u 1947. godinu i odluku tadašnje vlasti o uključivanju izgradnje modernoga gradskog zimskog bazena u popis sportskih objekata predviđenih Petogodišnjim planom, čime je uvažena tada rado isticana činjenica kako Rijeka prednjači u jugoslavenskim sportskim krugovima upravo u plivanju. I, tragom te odluke, prema pitanju: ako je Rijeka imala tako značajnu ulogu u državnom plivanju, štoviše njeni plivači bilježili uspjehe na međudržavnim odmjeravanjima snaga, u uvjetima koji ograničavaju da njeni talenti treniraju godišnje jedva četiri mjeseca, kakve li se tek uspjehe moglo postići omogućujući riječkim plivačima trening tijekom cijele godine? Uvjete za plivanje, naglasilo se službeno, valja ujedno stvoriti školskoj i tvorničkoj omladini, što je put koji vodi prema otkrivanju talenata. Ocijenjeno je da bazen također ima važnost u širenju gradske turističke ponude, te pozitivno utječe na zdravstveno stanje stanovništva.

Da bi pripremni radovi krenuli što prije, početne korake prepustilo se Fiskulturnom društvu Primorje, pod čijom se kapom razvijao gradski plivački sport. Sredinom kolovoza 1947. oformljen je deveteročlani odbor kojemu je preuzeti brigu o predradnjama neophodnim za taj posao, predvođen uglednim Riječaninom, dr. Zdravkom Kučićem. Jedan od prvih upitnika suočavao je s dilemom − gdje izgraditi riječki zimski bazen?

Konzultirani stručnjaci ponudili su odgovor što je vodio put Delte, u neposredno susjedstvo tadašnjega Gradskog kupališta, točnije iza njega (gleda li se s mora), odnosno na lokaciju između zadnjega željezničkog kolosijeka i ušća Rječine s jedne strane, te morske obale s druge strane. Ta je vizija govorila o „malom fiskulturnom parku vodenih sportova” idealno smještenom uz otvoreno plivalište kod Gradskog kupališta. S njom se u paketu planiralo potpuno renoviranje i nadogradnju prostorija Veslačke sekcije Primorja, s „udobnim spremištem za sve veslačke čamce”, a spominjala se i mogućnost uređivanja igrališta za košarku i odbojku, kao dopunske aktivnosti vodenim sportovima.

Prema zamisli arhitekta Zdenka Kolacija, građevina je trebala imati betonsku konstrukciju s bazenom dugim 33 i širokim 18 metara, što je velična adekvatna za odigravanje vaterpolskih utakmica. Vodu, a riječ je o morskoj i slatkoj vodi, planiralo se grijati, za što se kanilo koristiti višak pare iz lokalnih tvornica. Tribine u glavnoj bazenskoj prostoriji trebale su primiti tisuću gledatelja. Južna stijena objekta bila je najvećim dijelom ostakljena, da bi plivalište bilo čim više osvijetljeno dnevnom svjetlošću.

Pišem prethodne rečenice koristeći formulacije „planiralo se”, „trebala je”, „kanilo se” i slične da bih potaknuo čitateljski naslućaj kako je priča o zimskom bazenu na Delti ostala samo na razini zamisli. Koraci koji su trebali donijeti realizaciju zalutali su bespućima onodobne riječke zbiljnosti, što je prioritete rangirala prema nekom svom promjenjivom viđenju, ostavljajući poklonike zimskih vodenih radosti na višegodišnjem čekanju. Nadareni plivači Primorja u međuvremenu su se morali zadovoljiti korištenjem gradskoga kupališta na Školjiću, koje se privremeno našlo pod njihovom upravom. Kvaka se nalazila u 13-metarskom bazenu kupališta, koji možda veličinom nije bilo ono što se željelo, ali je zimi omogućavao kakve-takve treninge.

Bilo je to ono isto parno kupalište za koje je oglas u Novom listu već 1945. podsjećao Riječane da mogu koristiti njegove usluge čim se poratno stanje u gradu koliko-toliko normaliziralo, a ljetna sezona posjećivanja plaža završila. Tada se ono još nazivalo Eneo, te nudilo građanima korištenje kada i tuševa. Cijena usluga je do 1946. iskazivana u lirama. Parno kupatilo radilo je nedeljom za muškarce, ponedjeljkom za žene, a parnu kupku valjalo je platiti 60 lira.

Primorje je upravljalo kupalištem do sredine 1952., kada je, zbog klupske nemogućnosti da pokrije izdatke, kupalište prešlo u ruke Gradske ustanove Čistoća. Kupalište je u tom trenutku bilo u lošem stanju, pokvarenih vodovodnih instalacija,  te kabina, ležaljki i namještaja koji su vapili za popravljanjem. Isto je vrijedilo za kotlovnicu. Čistoća je ljeta te godine postavila u kabine nove drvene podove, zrcala i male stolove, u novouređenu dvoranu za odmaranje stiglo je 12 novih ležaljki. U cijelosti je uređena kupališna čekaonica, te veći broj parnih kupki koje su se prethodno mogle koristiti samo djelomično. Nova situacija donijela je kupalištu i novi naziv − Rječina.

No, unatoč svom trudu kupališnog osoblja da objekt bude uredan i čist, skromne dimenzije bazena nisu se dale proširiti, a stalni plivački treninzi onemogućavali su građane u korištenju bazena.  Kako god bilo, zimski plivački bazen na Školjiću ostajao je slaba točka gradskog plivačkog sporta koja je nastavila vapiti za razrješenjem. Posljedice su ubrzo poprimile oblik višegodišnjega rezultatskog pada primorjaša. Bazen dužine 13 metara – ironično su ga nazivali „kadom”, sve unatoč tomu što se prava, manja, okrugla kada za zajedničko kupanje nalazila pored njega, kao drugi dio kupališnih usluga objekta – nije bio prikladan ni  običnim, rekreativno raspoloženim građanima, pa su gradski oci odlučili riješiti riječki zimskobazenski upitnik novim projektom.

Kako će pokazati nastavak ove kolumne, efikasnost im u tomu neće postati novostečena kvaliteta.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!