NA VALU: IZOSTANAK PAMĆENJA

Fotografije: Silvano Ježina – Muzej Grada Rijeke

Dragan Ogurlić 5 years ago Kolumne

Rijeka je peti put uzela Kup, guštao sam u svakom kadru te utakmice, volim kad David nadmudri Golijata, kad ga zvekne praćkom među prepone. Ali u tom pobjedničkom šušuru nije bilo njega…

Mogu razumjeti da postoji selektivno pamćenje.

Dugotrajno potiskivanje određenih uspomena je efikasan način da ih izbrišemo iz sjećanja, kažu znanstvenici.

Kad nešto želimo zaboraviti, ili ignorirati sjećanje na tu stvar, najbolje je odrediti novi početak povijesti.

Povijest pišu pobjednici, rekao je Orwell, ali i vlastodršci, vlasnici, osvetnici. A zaborav je zajeban. Odjednom te nema.

Tako je vlasnik medija tjedan dana prešućivao činjenicu da je umro njegov osnivač. A umro je osnivač „Glasa Istre“ Željko Žmak, prvi  glavni i odgovorni urednik dnevnika “Glas Istre” – još tamo od 1. studenog 1969.

Nakon pet  dana oglasio se nekrologom Branko Mijić u „Novom listu“ spašavajući obraz višedesetljetne suradnje. Tek nakon sedam dana Milan Rakovac piše o Žmaku u njegovom „Glasu Istre“.

Od nas koji smo prisutni na društvenim mrežama teško je sakriti vijest, pa je tako prvi progovorio novinar „Glasa Istre“ iz Pazina Davor Šišović: „Umro je Željko Žmak, čovjek koji me 1994. godine, kada mi je ondašnja kriza spustila plaću u Radio Puli, gdje sam radio već pet godina, na bijednih 80 dojč maraka, osobno pozvao da pređem u Glas Istre. Brišem sve ostalo što sam htio reći, ostavljam samo čuđenje (što je doista blagi izraz) što Glas Istre o Žmakovoj smrti nije objavio ništa, ni u novinama ni na portalu, iako je Žmak umro prije tri (brojkom: 3) dana.“

Ništa se ne bi dogodilo, ne bi perunike prestale cvjetati, da je uopće prešućena ta smrt, taj život, kao i svaki drugi život. Nemoguće je ne primijetiti kako isti taj dnevnik kontrolirano izvještava o muci radnika „Uljanika“, čijih je 1.118 radnika dobilo otkaz ugovora o radu. Za čiji račun? Ostaje da se vidi, klasična je novinarska rečenica kao nadomjestak zaključka.

A na Uljanikovoj web stranici i dalje stoji: „Moderna, efikasna, proizvodno-poslovna grupacija spremna u najkraćem roku te na nivou vrhunske kvalitete odgovoriti na sve zahtjeve svjetskog brodograđevnog tržišta.“

Golijat pobjeđuje Davida

Rijeka je peti put uzela Kup, guštao sam u svakom kadru te utakmice, volim kad David nadmudri Golijata, kad ga zvekne praćkom među prepone.

Ali u tom pobjedničkom šušuru nije bilo njega, koji je često uz aut-liniju, iza gola, kao svaki prokleti fotoreporter uvijek spreman i po kiši i po vjetru uhvatiti onaj kadar kada lopta ide prema mrežici.

U Puli na Drosini nije bilo fotoreportera Silvana Ježine, ali ne zato je je umro, živ je živcat, nego je preraspoređen raditi u Rotaciju Novog lista. Takav je konačni skor obračuna s legendom fotografije u Rijeci, Golijat je neposlušnog Davida rasporedio na rad u ekspeditu, na poslovima izrade paketa i pretplate te paletiranja u noćnoj produkciji. Kolege u novinarskom sindikatu nisu ga uspjele zaštititi.

Tako je privremeno zaustavljena karijera jednog fotoreportera bez kojeg, na primjer, Muzej Grada Rijeke ne bi imao fotodokumentiran rat u Hrvatskoj.

Silvano Ježina, za one koji ne znaju a zacijelo je mnogo takvih, ima oko dvjesto dana provedenih na ratištu kao novinar, samo tridesetak manje od mene. Taj podatak dobro znam, jer smo ga svojedobno dokumentirali za potrebe Hrvatskog novinarskog društva. Da se razumijemo, nisu to bili bilo kakvi tereni. To su bili najgori ratni tereni, a Silvano Ježina svojim je fotoaparatom spašavao obraz Novom listu koji u vrijeme rata nije imao nikakvu dopisničku infrastrukturu i ovisio je o vijestima iz Hine.

Pitaj boga gdje su bili sadašnji rukovoditelji i poslovođe te Kuće kad je Silvano Ježina u prvoj polovici devedesetih izvještavao iz Topuskog, Petrinje, Gospića, s Velebita i Tulovih greda, Polače, opkoljenog Dubrovnika, Mostara i Sarajeva?

Zaborav je proklet, a problem je medija što mogu pokušati kreirati zaborav. Mogu pokušati ignorirati vijest, prešutjeti nepravdu, izvrći činjenice, navijati ili biti sklon, ali ne možeš izbrisati sjećanje.

Kako dakle izbrisati Silvana Ježinu? Nakon 37 godina plus 4 godine honorarnog rada u istoj kući? Tako da ga rasporediš na poslove noćnog pomoćnog radnika, ubiješ u pojam i poniziš pred kolegama, pregaziš sve što je stvarao za zajednicu.

Tko je sve otišao

Ovaj obrazac suptilnog korporativnog ignoriranja primijećen je i prilikom nedavna oproštaja s dugogodišnjom novinarkom i kolumnisticom Novog lista Sanjom Modrić, aktualnom dobitnicom Nagrade HND-a za životno djelo, za koju u toj redakciji također više nema mjesta. Osim što joj prema njenim riječima na nagradi nisu ni čestitali, ponudili su joj da može, ako želi ostati, raditi za tisuću kuna.

Kad staviš na papir tko je sve iz raznih razloga otišao ili je odbačen u tom riječkom dnevniku u posljednjih nekoliko godina, vidi se da je otišla cijela jedna redakcija:

Petar Fabijan, Denis Lovrović, Svjetlana Hribar, Miljenko Marin, Sandra Sabovljev, Orlando Rivetti, Ivor Balen, Goran Drenjak, Irena Frlan, Gabrijela Galić, Nađa Berbić, Koraljka Martić, Željko Maletić, Tatjana Gromača Vadanjel, Maja Hrgović, Milorad Kardum, Siniša Pucić, Slađana Vignjević, Giancarlo Kravar, Marino Maljavac, Mario Matana, Daniel Kasap, Jasmin Klarić, Predrag Lucić, Nenad Miculinić, Danko Radaljac, Ana Raić Knežević, Sanja Modrić, Anto Ravlić, Nikica Petković, Nenad Reberšak, Vedrana Simičević, Vinko Peršić, Andrea Vukelić, Doris Žiković i Davor Žic.

Takav gubitak kadra teško bi preživjele i bolje ekipirane redakcije. Dok uprava vjerojatno likuje jer 2.400 stranica mjesečno sada priprema dvostruko manje ljudi nego prije pet godina, kotačići u sistemu izloženi su dvostruko većem habanju. I to je taj problem s ljudima, uslijed velikog opterećenja – pokvare se.

Ali, kao što je značajno i mudro rekao Barcelonin trener Valverde nakon poraza u polufinalu Lige prvaka od Livepoola: „Što je, tu je“.

Što će dalje biti, ostaje da se vidi.