NA VALU: JEDNO OSOBNO SJEĆANJE NA LAVA Borislav Ostojić, sasvim solidna legenda

Čekao sam da utihnu posljednji pozdravi, sujetno valjda očekujući da se ovo moje opraštanje ne izgubi u posljednjim sjećanjima na pokojnika, koji mi je zapravo bio puno više od starijeg kolege i oca mog prijatelja.  

Prije otprilike godinu dana tek otvorenu Knjižaru Val posjetio je Boris Lav Ostojić, moj profesor i predavač iz gimnazijskih dana, kasnije suradnik na stvarima od posebne pažnje i važnosti, pouzdanik rijetkoga kova kojeg čovjek nikada nije mogao vidjeti ljutitog ili uzrujanog.

Čekao sam da utihnu posljednji pozdravi, sujetno valjda očekujući da se ovo moje opraštanje ne izgubi u posljednjim sjećanjima na pokojnika, koji mi je zapravo bio puno više od starijeg kolege i oca mog prijatelja.

Bio je, štono bi Cvijo rekao, odanik Novom listu i novinarstvu. U niski onih koji na kraju, kao i Cvijo, bijahu odbačeni poput suvišne prtljage s broda koji se opasno nagnuo.

Borislav Ostojić pokretao je cijele biblioteke. Ne, ne šalim se, upravo je tako. S njim je čovjek mogao biti na čistu ako je o poslu riječ.

Boris Lav iz mlađih dana

U Novom listu bio je praktički od 1971. kao urednik dječjeg lista Galeb, kojeg je uređivao narednih devet godina. Bila je to puno modernija verzija Galeba od one iz sredine pedesetih Bibijane Bibe Košćine. Po grafičkom obrascu i tisku Plavih puteva Ostojić je radio odličan dječji list o moru, koji je u školskim klupama na Kvarneru mogao parirati čak i onodobnom Smibu i Modroj lasti. To znam, jer mi je dolazio u školsku klupu. Nikad kasnije nije bila ugrožena dominacija Modre laste u osnovnim školama na Kvarneru, kao u vrijeme Ostojićevog Galeba.

Formalno je Boro, treba reći da smo ga i tako zvali, u Novom listu od 1974. i to kao urednik čitavog niza rubrika: Crne kronike, Kulturne rubrike, Šarenog globusa, Pokrajinske rubrike i Tribine, te reportera u Tjednom “Novom listu” i urednika u tjedniku “Nova”.

Od umirovljenja 1992. neprekidno je surađivao s nekadašnjom matičnom kućom da bi od ljeta 1995. godine bio glavni urednik  “Kleopatre”, edicije ljubavnih romana.

Kao majstor fotografije objektivom svog Nikona bilježio je razne perspektive – pogled s drugog kata Knjižare

Napisao je desetak knjiga a neke među njima s pažnjom su smještene upravo među police Knjižare Val, poput “Parapsihologijskog rječnika” ili biografije Kajetana Blečića “Nemirni sin nemirne zemlje”.

Tamo smo se posljednji put prošlogodišnjeg travnja i vidjeli, doveo ga je kolega Stanislav Škrbec, i čini mi se da mu se otprve svidio prostor, atmosfera i priča oko njega. Odmah ga je nazvao “hramom knjiga”, rekao je da nigdje nije vidio ništa slično. Boris Lav je tada došao i kao novoustoličeni predsjednik Ogranka umirovljenih novinara HND za Primorsko-goransku županiju. Odmah sam predložio da Knjižara Val bude domaćinom njihovih budućih sastanaka i tribina. Nota bene, ta ponuda važi i danas.

Samo dan ili dva nakon njihova posjeta početkom travnja 2019. Boris Lav je na svom facebook profilu napisao opširnu reportažu o svom boravku u Knjižari. Bio je tu pored svega pridodan i osvrt na knjigu u koju se zagledao i koju sam mu poklonio, naime, posljednju knjigu meteorološke legende Milana Sijerkovića – „O vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera“.

Stara garda – Stanislav Škrbec i Borislav Ostojić za posjete Knjižari Val

“Pročitao sam, kaže Boris Lav, ovih dana tu – vrlo zanimljivu knjigu – onako – u jednom dahu – kao što se to čini s najnapetijim i najboljim romanima, novelama ili pripovijetkama. Sijerkovićeva knjiga je daleko više od meteorološkog štiva i jednako može biti zanimljiva samim meteorolozima, ali i učenicima, studentima, pomorcima i ribarima jer ne samo da se uživa u njenom čitanju nego se iz nje i mnogo toga nauči o vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera. Dakako, Sijerkovićeva knjiga ne može se prepričati jer je u njoj prikupljeno bezbroj podataka – posloženih u brojnim pričama o vremenu i klimi. Stoga, tko se želi vratiti u dane kada je i sam slušao i gledao Milana Sijerkovića – nenadmašnog meteorologa i vrsnog kazivača priča o vremenskim prognozama – na televiziji, valja uzeti u ruke njegovu najnoviju knjigu – zavaliti se u udobni naslonjač i osjećati užitak čitanja zanimljivoga štiva. Ono što čitalac posljednje Sijekovićeve knjige može naći u njoj, neće pronaći nigdje na Internetu!”

Ne treba ni reći da je cijeli tekst bio popraćen kvalitetnim fotografijama njegova vjernog Nikona. U jednom trenutku posudio mi je svoj fotoaparat, i tako su nastale fotografije koje prilažem uz ovo sjećanje.

Kao aktivni mlađi penzioner 2004. godine

Kad je otkrio Zuckerbergovu mrežu i kad je krenuo u produkciju, fascinantno, svakog dana na njegovu facebook profilu osvanuo je neki novi tekst, zapravo reportaža s mnoštvom fotografija. Pronašao se na toj platformi a njegova je stvaralačka i nimalo staračka 80+ energija izazivala strahopoštovanje. Svjedočiš životu i svijetu dok si prisutan, do posljednjeg daha, kao da je želio poručiti.

Jednako tako, kad je fatalno obolio, do posljednjeg daha za njega su se borili njegovi sinovi i obitelj, pogotovo Saša. Opus koji je iznjedren na društvenim mrežama a čiji je autor riječki znanstvenik Saša Ostojić ima pored literarne i univerzalnu vrijednost borbe za svog bližnjeg. Saša nam je držao pažnju zadnjih deset mjeseci, a njihova borba izišla je iz sfere privatnoga. Prvi put smo prisustvovali javnoj angažiranoj podršci i pozivu da pozitivne misli budu upućene oboljelom Lavu. Naslućivalo se negdje da ishod ne može biti pozitivan, jer još nije pronađena zamjena za iscrpljeni organizam.

Borislav Ostojić u sebi je objedinjavao puno profesionalnih profila: bio je novinar, lektor, urednik, pripovijedač, umjetnički fotograf, opažatelj, savjetnik, kreativac i hodajuća ideja. O njemu su posljednjih dana svjedočile njegove kolegice iz redakcije kulture, ali još nitko nije napisao (jer ono što je već rečeno, neću ponavljati) da je taj čovjek između ostalog bio i atletski sudac (od 1980.) i kao takav “najuspješniji sudac u 1995. godini”. Da je bio je predsjednik bibliotekara Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara. Zamislite, predsjednik bibliotekara. Da je bio predsjednik SIZ-a za kulturu grada Rijeke (to bi bilo kao danas pročelnik za kulturu), zatim predsjednik Sindikata radnika “Novog lista”… Sve to zahtijeva posebne komunikacijske i praktične vještine.

Ostojić (prvi desno) na kolegiju urednika Novog lista koncem osamdesetih

Da, i malo vas uopće znade, da je pored sve silne produkcije, pisao i ljubavne romane. Ne sjećam se više kako se potpisivao, sigurno ne svojim imenom nego zvučno ženski kao Victoria Brown ili tako nekako, ali je činjenica da smo na poticaj tadašnjeg direktora Posebnih projekata njegove ljubiće poklanjali u nedjeljnom broju Novog lista kroz cijelu 2010. i 2011. godinu. Svašta smo radili kako bismo usporili pad naklade.

Ranije, bio je točan i korektan suradnik magazina Zvijezde, a kao dobar poznavatelj alternative vodio je i recenzentsku rubriku novih izdanja s područja alternative, ezoterije i zdrave prehrane.

Ali, ovo sjećanje ide i dalje, puno ranije od zadnjih desetak godina naše suradnje. U gimnazijskim danima, gdje sam ga prvi put zapazio, predavao nam je dva predmeta – suvremeno novinarstvo i novinsku fotografiju. Rijetko sam bio na tim predavanjima. Mislili smo, onako drčni i bubuljičavi, dok smo se opijali u Iskri i Vrbniku (kasnije Skalinada), neka to slušaju i skupljaju petice oni koji nemaju pojma – ta, mi smo u Valu već imali puno vatrenih krštenja i znamo razliku između vijesti i izvještaja. Što će nam predavanje o reportaži kad smo već bili u jami s labinskim rudarima!

Tiramol s dvorišta Adamićeve (B. Ostojić 4.04.2019.)

Boris Lav Ostojić bio je urednikom kulture Novoga lista i onda kada sam 1987., kao bezobrazno mlad, u Biblioteci Quorum objavio svoj prvi roman. On ga je recenzirao, što je mogu reći bila velika stvar, ali se i dvostruko ogradio već u naslovu: “Solidna preporuka za mogućeg pisca”, stajalo je u naslovu recenzije moje prve knjige.

Kasnije smo se šalili na tu temu. Kad bih kao urednik primao njegove tekstove, često bih znao doskočiti: “Solidan početak za mogući dobar tekst”.

Kao što je i čitav njegov život uz neprestano davanje, dragi čitaoče, vrlo solidna osnova ulazak u legende. Boris Lav je nesumnjivo bio iznimna osoba.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!