NA VALU: PRINT ĆE PREŽIVJETI

Da li mi, koji ovom gradu plaćamo najmove i poreze, a jednako smo konkurentni prisutnošću, produkcijom i iskustvom, imamo prava participirati u najvećem kulturnom događaju u našem gradu? To je pitanje za riječku kulturnu javnost, ali i politiku.

Dakle, bilo bi netočno reći da ne pratim što se događa. Premda sam prestao pratiti tv program.

Internet je brži, informacija je bolja, mogućnost manipulacije slikom i tekstom – manja. Osim toga, televizija je konzumentska priča a internet je interaktivan, možeš biti član određenih grupa i primati informacije koje te zanimaju. Na LinkedInu pratim grupe za razvoj i budućnost knjige, e-knjige, dječje knjige i općenito izdavački biznis.

I svi se slažu da knjiga neće izumrijeti. Ni print kao takav. Prije nekoliko godina vladao je u Hrvatskoj, pa tako i u Rijeci, veliki optimizam oko tzv. e-knjige. Govorili su da je printanoj knjizi odzvonilo. Na našim ćemo tabletima ili kindlovima čitati desetke e-knjiga, stranice ćemo okretati samo virtualno. Stvar je otišla toliko daleko da je npr. u Rijeci, prilikom kreiranja kulturne politike za razdoblje 2013.-2020. prelazak na e-knjigu nazvan globalnom revolucijom te su zabilježene mjere za poticanje nakladničkih pothvata izdavanja e-knjiga, dok je  model printa nazvan „starim modelom tiskanja i distribucije“.

No, dogodilo se nešto suprotno očekivanjima riječkih kulturnih vizionara – e-knjiga nije zaživjela, u Hrvatskoj za nju nema ni pravog tržišta, distribucija e-knjiga je uglavnom propala, a printana knjiga ide dalje.

Da će tako biti, bilo mi je jasno puno prije svjetskog Sajma knjiga u Frankfurtu na koji sam otišao prije dvije godine. I očajnički sam među deset paviljona tražio odjel za e-knjige; na koncu sam pronašao tek dva štanda na trećem katu američkog paviljona. Europa je zapravo odbacila euforična očekivanja od e-knjige, u Americi je nakon pet godina u silaznoj putanji, ali Rijeka i dalje u svojoj kulturnoj strategiji potiče platformu nakladništva koje u Hrvatskoj nije zaživjelo, jer je prema istraživanju agencije GfK svega 2 posto čitatelja spremno platiti e-knjigu.

No, kad bi to bio jedini nesporazum između riječke kulturne politike i knjige, bilo bi to odlično.

Knjiga se u Rijeci i cijeloj PGŽ sve manje objavljuje, prošle godine objavljeno je 15-ak naslova  od čega je relevantnih tek nekoliko. Silazni trend je prisutniji nego ikad kao što i raste pojava malih naklada, ali tome se ne treba čuditi  kad već godinama ne postoji definirana nakladnička poticajna politika gradskih i županijskih odjela za kulturu. Na gradskom programu za sufinanciranje knjiga s kojega se dijele nedostatna sredstva za ozbiljne projekte moguće je prijaviti se čak i ako ste hobist ili firma za gradnju stambenih i nestambenih zgrada (koja se uzgred bavi izdavaštvom) i dobiti svoju pinkicu.

Moguće je dobiti pinku i za objavljivanje knjige sekretara ogranka Matice crnogorske u Ulcinju, o temi koja nema veze s Rijekom.

Amaterizam i razmrvljenost dominiraju vaninstitucionalnom kulturom, pa tako i nakladništvom. Naprosto nije moguće poslovati s godišnjom produkcijom jedne do dvije knjige. Mogu li se takve pojave zvati nakladništvom? Što ćemo s knjigama koje se objavljuju u dvjesto-tristo primjeraka? Što ćemo s knjigama koje se objavljuju bez ISBN-a i CIP-a ili s onima u kojima se ne mogu utvrditi ni osnovni podaci o nakladniku?

Kad bi to bio samo još jedan nesporazum između riječke kulturne politike i knjige, bilo bi to doista odlično.

Početkom godine je na inicijativu Strukovne skupine nakladnika i graf. dizajnera pri HGK Rijeka organiziran sastanak s rukovodstvom EPK Rijeka 2020 na kojem je na papiru 9-oro riječkih nakladnika predložilo 27 izdavačkih prijedloga. Velika očekivanja riječkih izdavača da će participirati u tom velikom kulturnom projektu pukla su kao mjehur od sapunice kad je postalo jasno da još ne postoji vizija onoga što bi se nazvalo izdavačkim doprinosom EPK Rijeka 2020. U međuvremenu, postoje saznanja da su neki izdavački projekti u okviru EPK već namijenjeni zagrebačkim izdavačima.

Osim što je to politički problem, izvjesno je da za bilo kakav tranfer poslova prema ZG izdavačima nije prethodno raspisan natječaj. Da li mi, koji ovom gradu plaćamo najmove i poreze, a jednako smo konkurentni prisutnošću, produkcijom i iskustvom, imamo prava participirati u najvećem kulturnom događaju u našem gradu? To je pitanje za riječku kulturnu javnost, ali i politiku.

Ali, sve kad bi to bio još samo jedan u nizu nesporazuma između riječke kulturne politike i knjige, bilo bi to doista više nego odlično.

Opstanak knjige i knjižara u Rijeci trenutno se može zahvaliti samo jednom čovjeku, makar se on zvao riječki gradonačelnik. Ostalo je splet slučajnosti i pojedinačnih umješnosti. Daleko smo od promišljene izdavačke politike, ali zato je EPK pred vratima. Daleko od toga da nam nije stalo, ne želimo neuspjeh. EPK je preblizu, a knjiga je proces, vremena nema. A bez izdavaštva nema ni traga ni vidljivosti EPK.

Zato utjehe amo, jer rješenje nije u performansu.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!