NA VALU : PUTOVANJE S DAVIDOM HOMELOM

Otkud uopće Charlie, tj. David Homel u Hrvatskoj? Na početku romana, Charliev mlađi brat Max, u potrazi za izgubljenim špekulama ispod hladnjaka pronalazi razglednicu – na kojoj je izblijedjela slika nekog stjenovitog otoka usred tirkiznog mora. U dalekom Montrealu snijeg je napadao sve do prozora njihova drugog kata…

David Homel sa svojom prvom knjigom objavljenom na hrvatskom

Rado ću vam pisati o druženju s kanadskim piscem Davidom Homelom, čiji sam dječji roman Putujući cirkus objavio prošloga tjedna.

O tome kako sam nenadano dobio prijatelja s druge strane Atlantika, u Montrealu, najvećem gradu provincije Quebec.

O tome kako je David iskreno zgranut ratnom retorikom balkanskih nacionalnih krčmi te da je kao pripadnik jedne od najmiroljubivijih nacija svijeta pokušao objasniti prije svega sebi a onda i svojim dječjim čitateljima kako to, zašto, zbog čega i zbog koga nastaje rat, kamo odlaze države koje prestanu postojati, može li se uopće u ratu pobijediti ili je svatko tko se u njemu nađe – osuđen biti gubitnik.

Objasnit će to kroz lik buntovnog i znatiželjnog Charliea, 12-godišnjeg dječaka koji je izvorno njegov sin, ali kao i Ivančićev Robi K. ni ovaj dječak ne stari pripovijedajući svoje dogodovštine. U četiri Homelove putopisne dječje knjige napisane u razmaku od dvanaest godina Charlie je uvijek tu negdje oko šestog, sedmog razreda.

Otkud uopće Charlie, tj. David Homel u Hrvatskoj? Na početku romana, Charliev mlađi brat Max, u potrazi za izgubljenim špekulama ispod hladnjaka pronalazi razglednicu – na kojoj je izblijedjela slika nekog stjenovitog otoka usred tirkiznog mora. U dalekom Montrealu snijeg je napadao sve do prozora njihova drugog kata…

„Hej, pa to je stara razglednica od Freda!“, usklikne otac. „Na njoj je naslikan otok K-r-k. Oduvijek sam želio otići u neko mjesto bez samoglasnika.“

Posljednja fotografija Freda Drenovca

Tako zapravo počinje avantura s putovanjem ove neobične obitelji u Hrvatsku, daleku zemlju s mjestima bez samoglasnika, razorenu ratom ali i dalje prelijepu baš kao s razglednica s tirkizno plavim morem.

Kasnije će mi David priznati da je pozadini njegovih dječjih romana potraga za djetinjstvom kakvog on nije imao. Sa svojim roditeljima otišao je na put samo jedanput, a putovanje im je proteklo u svađi. Zato je sa svojom obitelji odlučio putovati na neobična, možda i opasna mjesta, gdje će se suočiti s aligatorima, pješčanim olujama i revolucijom u meksičkoj državi Chiapas. „Jesmo li bili loši roditelji? Riskirali smo. Moja su se djeca suočila sa životom koji im nije svakodnevica“.

Davidov je roman Putujući cirkus u recenziji američkog književnog magazina Kirkus ocijenjen odličnim za objašnjavanje djeci ratne situacije. U nedostatku pomirljivih i razumnih tonova u našim udžbenicima, kao i u lektirnoj literaturi (čitaj: Stjepan Tomaš), ovo mi se čini sasvim u redu.

A sve je počelo, nema tome ni godina dana, onog prošloljetnog prijepodneva u kavani Bonavie, koju je moj pokojni prijatelj i prevoditelj Slobodan Fred Drenovac koristio za tihe sastanke i susrete s prijateljima uvijek u isto vrijeme. I kao za inat, dok je pokušavao izreći mi svoju veliku tajnu, za susjednim stolom u kavani bučno je društvo raspravljalo zapravo o koještarijama. Freda je to činilo nervoznim, jer se nije nadao da će se morati nadvikivati. U rano jutro oko podne.

– Imam prijatelja u Kanadi, rekao je stari bitnik. – On je pisac, autor tridesetak knjiga, i vrlo drag čovjek. Njegova supruga Marie-Louise, ona je svjetski poznata ilustratorica.

Bio sam vrlo zbunjen tim uvodom. U tom trenutku moja snaga bila je mala. Bio sam izdavač na cesti, bez adrese, potjeran iz Novog lista brutalno i bez milosti, onako kako se s vrata tjeraju kužne životinje.

– David je napisao roman, koji bih rado preveo – rekao je Fred. – Bila bi mi čast. Jer to je odlična knjiga.

I dalje nisam razumio u čemu je kvaka, i zašto bih ja, nejaki izdavač na novom početku, izgnan iz svog legla i sav ljepljiv od pljuvačine, trebao slušati o nekom Davidu i njegovu romanu.

– Zbiva se u Hrvatskoj – dometnuo je značajno Fred. – To je avanturistički roman za djecu i događa se ovdje kod nas.

Aaaaaa… Zato sam ja ovdje! Moji izdavački senzori zatiltali su kao od udarca ošamućeni fliper, umah sam zaboravio da sam mali, kužan i bez adrese. Sav sam se pretvorio u uho:

Avanturističke dječje knjige Davida Homela i Marie-Louise Gay

– David i Marie-Louise imali su običaj putovati s djecom u neobične krajeve svijeta i kasnije opisivati njihove zajedničke pustolovine. On je pisao, ona je risala. Znaš, dvaput je kandidirana za Hansa Christiana Andersena.

Za Hansa, dvaput! Jebatećuk, moram je upoznati. Pa kakvi se svjetovi ovdje otvaraju? Pa, najveći međunarodni uspjeh mog pokojnog prijatelja legendarnog Voje Radoičića je upravo to što je bio hrvatski kandidat za najprestižniju svjetsku nagradu za ilustracije dječjih knjiga Hans Christian Andersen, sa sjedištem u Baselu.

– Napisali su četiri knjige o tim putovanjima – nije se zaustavljao Fred. – A zadnja, četvrta, zbiva se u poratnim godinama u Rijeci, na Krku, Cresu i otoku Vrgada. (pogledao sam ga upitno, a on je samo dodao) To znam jer, ja sam im bio vodič. David i njegova obitelj bili su moji gosti.

Uglavnom, Fred se radosno primio posla prevođenja a ja sam stupio u kontakt s kanadskim izdavačem Davidovih romana. Otkupio sam sva prava na „The Traveling Circus“ za Hrvatsku. Počeo sam se dopisivati s tim duhovitim Kanađaninom. Vratio mi je vjeru u moj zagubljeni engleski.

Ubrzo smo našli način i da se upoznamo. Saznavši za cijelu priču, prijateljice s dječjeg Festivala Monte librić u Puli poslale su Davidu službenu pozivnicu. Bit će glavni gost – Autor iz daljine. U Puli može premijerno predstaviti Putujući cirkus, održati literarnu radionicu na temu WRITING A BOOK FROM THE BACKSEAT OF A CAR.

Da ne bi sve bilo idealno i romantično, pobrinula se sudbina. Fred Drenovac preminuo je u 85. godini, dva dana nakon što je poslao prijevod knjige Putujući cirkus. Njegova velika želja da vidi Davida još jednom, tako se neće ostvariti.

– Strangely, I don’t have a mobile phone – napisao je David neposredno prije nego će poletjeti iz Montreala za Dublin.

To je bila prva u nizu neobičnih svjetonazorskih točaka vezanih uz upoznavanje Davida Homela. Primijetio je da je katolička crkva u nas prisutna u svim porama društva kao i u odgoju. „Katoličke crkve u Montrealu su prazne ili su pretvorene u stambene zgrade jer su se ljudi okrenuli protiv vjere. Nisam presretan zbog toga. Moja žena je katolkinja. Ali neki su ljudi od prenamjene crkvenih zgrada  napravili zaista dobar biznis.“

David Homel na Monte Libriću

Najsnažnija je bila njegova elaboracija zbog čega u Kanadi ne može i neće biti rata. Nikad.

– Zato jer smo mi skup strogo odvojenih provincija. Ne vodimo puno računa jedni o drugima. Nismo jedinstveni, ali gledamo svoja posla. Jeftinije mi je i lakše doći u Pariz i Europu, nego u Vancouver, na primjer. Nemam pojma što se tamo zbiva. Da, htjeli smo biti jaki kao Amerikanci, htjeli smo jaku Kanadu, a sada nam to nije važno. S prezirom gledamo u njihovo dvorište.

Ako to kaže David, koji je izvorno Amerikanac, rođen u Chicagu, sa 17 godina otišao u Kanadu i skrasio se u Montrealu, onda mora da je posrijedi velika spoznaja. Istekla mu je američka putovnica, nema je namjeru produžiti.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!