NA VALU: ŠTO JE NAMA VOJO, GODINU DANA POSLIJE

Autor fotografija Marko Gracin (iz monografije „San“ V. Radoičića)

Vojo može stanovati u legendi i u kolektivnom sjećanju, ali ne zadugo. Njegova je ostavština tolika i toliko vrijedna da zaslužuje u ovom gradu ono što bi se moglo u lokalnom gramatički iskrivljenom izričaju zvati Vojotova kuća.

Nogomet nam je zaista ispao savršen.

Da, Francuzi su prvaci, ali Hrvati su osvojili srca svijeta. A naša Grobnišćica, predsjednica ljubilica – i ona je osvojila srca i klikove diljem svijeta.

Vjekoslav Vojo Radoičić – izrada svečanog zastora za Lutkarsko kazalište Rijeka (Snimio Marko GRACIN)

Pratio sam tekme u vatrenom društvu jednog gostoljubivog trsatskog kafića gdje se inače skupljaju navijači Juventusa. Zbog slabog srca izlazio sam iz kafića kad bi se pucali penali, sjeo bih u auto i radio krugove po Trsatu i Krimeji. I čekao znak. Čekao da vidim ljude koji se drže za glavu i tuguju…  stres koji sam pod svaku cijenu htio izbjeći. Umjesto toga, s visokih zgrada bi krenuo vatromet, petarde, ulicama se razlila euforija, nevjerica, ponos, razdraganost.

Lucio bi poslao poruku: „Možeš doći. Prošli smo.“ I tako dva puta.

I to je hvala nebesima završilo. Nije me kolpalo. Nisam ostavio srce u kafiću.

Nekako je u svoj toj nogometno-mundijalskoj euforiji ispod radara protekla obljetnica smrti najpoznatijeg riječkog umjetnika Voje Radoičića. A bila mu je, baš tog 15. srpnja, prva godišnjica. No tog je 15. srpnja Hrvatska igrala finale Svjetskog prvenstva u nogometu, kakva ekstatična i veličanstvena stvar, naravno da se nitko Voje nije ni sjetio.

Akademik Tonko Maroević: Vojin likovni univerzum
Kroz više od pola stoljeća djelovanja, a nekoliko desetljeća posebno intenzivnog stvaranja i gotovo frenetičnog eksponiranja, Vojo Radoičić je sačinio iznimno prepoznatljivi likovni univerzum, motivski blizak tzv. običnoj publici, a morfološki intrigantan i stručnoj javnosti, kritici. Ako je prikazima gradova, portretima brodova, prizorima svakidašnjice i scenama ljudskih odnosa postao šire popularan i omiljen, ne znači da je iznevjerio svoju ekspresivnu vokaciju, popustio napastima pukog sviđanja. Moglo bi se zapravo zaključiti kako je pronašao mjeru i ravnotežu (…)
Posebnu draž Radoičićevih radova, naročit šarm njegovih ostvarenja naći ćemo u zaigranosti i nepretencioznosti. Kao da sam sebe ne shvaća preozbiljno i rado se vraća dječjoj nesputanosti viđenja, infantilnoj i prvotnog imaginaciji koja je u stanju elemente iz neposrednog okoliša ulančati u čudesnu slagalicu. Vjekoslav Vojo Radoičić stekao je dovoljno kredita da bude shvaćen i prihvaćen kao tvorac cjelovita panoptikuma, likovnog dnevnika svojih dana, ali i vizualne kronike regije i razdoblja u kojima je djelovao.
Može na prvi pogled izgledati čudnom Radoičićeva dvojnost rapsoda Rijeke, Primorja, Kvarnera i laudatora Beča, Nestroya, Hudertwassera, ali ta je polarizacija mnogo razumljivija već stoga što je ambijent iz kojega Radoičić prolazi, riječki, sam po sebi već mjesto sljubljivanja mediteranskih i mitteleuropskih svojstava, da ne govorimo kako je riječka luka prikladno polazište za sve pravce i u sve dijelove svijeta.
Sredini svojega življenja i najdužeg djelovanja, Rijeci, mjestu u kojemu se sretno ustalio, slikar se odužio nebrojenim evokacijama i duhovitim transformacijama zadane faktografije, svjesno uklopivši svoj regionalizam u likovni univerzum.

Vojo je obožavao nogomet, kao i rukomet kojeg je igrao u mladosti, onako visok, spretan, pametan i jak. Srednji vanjski, po potrebi lijevi. Trenirao je kraće vrijeme i nogomet u Orijentu, pa ga je živo zanimalo sve vezano uz taj nekada značajan klub s Krimeje. Jedna replika nogometnog baluna iz četrdesetih koju je dobio od prijatelja iz Švedske, završila je kao poklon kod mog dječaka, dok se još bavio nogometom. Vojo nema puno radova čija je tematika sport, što je zapravo čudno za nekoga tko se toliko dugo bavio sportom.

– Bio sam dobar, vrlo dobar, sve do ozljede – govorio je o svojim rukometnim danima na Pećinama.

Snažna želja za životom i stvaralaštvom

Radili smo monografiju dugo, predugo. Nekih pet godina od prve „klape“, ustrajno, pedantno ali sporo, prekidajući je za svakog njegovog odlaska na liječenje, oporavak, odmor… Vojo je imao snažnu želju za životom, spašavao se najgorega u posljednjih desetak godina i uvijek nekako uspijevao, vraćao se pokrpan i uspravljen, opet željan rada i događaja.

Raditi zapravo nije prestajao ni po bolnicama i talasoterapijama, barem onima kojima sam ja svjedočio i gdje bih mu donosio materijale, zabilješke, skice, farbe. Naročito ga je radovalo ilustrirati primorske štorijice i jadranske legende: „Daj, donesi mi toga još, to me zabavlja“.

Negdje u intermezzima njegovih oporavaka, kad bi boravio kod kuće u neboderu na Vežici u svom neformalnom ateljeu, iznova smo hvatali zalet za njegovo životno djelo, monografiju koju će kasnije nazvati „San“, i o kojoj će kasnije jedna tv-kolegica značajno reći: „Vojin je umjetnički izričaj San u kojem poželite ostati.“

Zajedno s obitelji preživjeli smo sve njegove odlaske i povratke, scile i haribde, pa čak i poplave. Da, dogodilo se to negdje usred rada na monografiji, kad mu je jednog poslijepodneva poplavljen cijeli stan.

Vojo je zapisao i taj događaj:

„Skoro je zaškurilo i nakon popodnevnog odmora s hodnika su doprli neki glasovi i galama. Otvaram oči, čini mi se da svuda nešto curi. Kao da su se sve špine iznad nas otvorene i ide voda. Preko zidova, utičnica, preko slika, biblioteke, materijala koje sam pripravljao za monografiju, a koji je bio složen, voda – sve pliva.

Dižem se i gazim po vodi. Otvaram vrata, na hodniku susjeda Francuskinja pokušava ugurati karton ispod svojih vrata ne bi li zaustavila curenje vode iz hodnika u stan, a zapravo ne zna se gdje ima više vode – u stanu ili hodniku.

Stanara iz čijeg stana curi voda nema. Pozivam njihov broj, ali nitko se ne javlja. Policija vatrogascima ne dopušta bez naloga ući u stan zatvoriti dovode vode. Konačno, nakon dva sata stiže dozvola i zatvaraju se popucali radijatori. Susjedi iznad nas zimu su proveli u stančiću u gradu i u dogovoru s predsjednikom zgrade zatvorili radijatore ne misleći da u cijevima ima vode. Voda se zaledila, pa odledila i probila cijevi. Cijeli stan odjednom se našao pod vodom.

Dolazi Marko, reporter Novog lista, kao da je znao. Počinje fotografirati, ali mu policajac ne dopušta. Trebao sam odmah poskidati sve slike sa zidova. Naročito one na platnu jer su te odmah dobile fleke za vječna vremena. Policajac me pita koliko otprilike košta jedna takva slika?  Kći upada u razgovor i kaže da je po njezinoj procjeni ovo sve što je sada poplavilo vrijedno milijune. Tada je policajac rekao da moramo zvati kriminaliste i procjenitelje. I doista. Došla su dva mlada čovjeka i počela popisivati. Donosio sam im slike, a oni su ih popisivali – nazive pa oštećenja i fotografirali ih.

Skulpturu „Zlato moje“ u Fužinama 2009. uz jezero Bajer, Vojo je posvetio supruzi Zlati

Nakon sat vremena mukotrpnog rada inspektor je pitao koliko toga imam, a ja sam mu odgovorio da ih je u stanu otprilike stotinjak. Da mu olakšam posao, donio sam mu jedan od zadnjih kataloga izložbe gdje stoji moja bibliografija i broj od preko 170 samostalnih izložbi. Prva je iz 1958. godine. On čita, čita, čita, pa me upita:

– Jeste li Vi, gospodine, nešto u životu korisnog radili?“

Pomorac bez broda

Vojo je u Rijeku došao iz Zagreba još tamo 1945., a u Zagreb iz Boke. Igrom slučaja rođen je 1930. godine u Slavonskoj Požegi, ali je porijeklom iz Boke i u Kotoru je živio do jedanaeste godine. Njegovi roditelji nisu bili bogatuni i  trgovci, bili su srednje imućni i Vojo se sjeća da su kao obitelj lijepo živjeli: „Imali smo brod, veliku barku i kuću. To je bio prekrasan dio mog djetinstva  i u meni je ostavio puno tragova. No, 1941. godine kad su došli Talijani mog su oca odveli u logor gdje je kasnije i stradao. U potrazi za poslom mati se preselila u Zagreb jer smo praktički ostali bez igdje ičega.“

Kad se Radoičićevoj majci ukazala prilika  da se zaposli u riječkoj Tvornici papira, preselili su se ovamo. U Rijeci su se našli iznova našli nadomak moru i u bliskom krugu bokeljskih prijatelja, pristiglih  pod utjecajem ratnih zbivanja. U Rijeci, koju će Vojo trajno prigrliti (i ona njega) sve do kraja života, završio je pomorsku tehniku, zatim i Pomorski fakultet, s paklenom namjerom da bude pomorac: „Ja sam uvijek zamišljao kako bilo bi krasno kad bi  čovjek mogao ploviti, a onda se u svakoj od tih luka malo zaustaviti i nešto skicirati.“

Turistički autobus oslikan je po Vojinoj ideji 2007.

Ali, zaplovio nije nikad – na brodovima bez klime, među ruzinavim bokaportima i bakulima što se bez straha šeću palubom. Čežnja za plovidbom vidjet će se kasnije u stotinama njegovih motiva.

Umjesto toga, od onih poslijeratnih godina službovanja u Zoni B koje bi rado zaboravio, pa kroz pedesete kao godine umjetničkog sazrijevanja do prve izložbe 1958., ilustrator i karikaturist Vojo Radoičić s vremenom se uspio afirmirati kao ozbiljan umjetnik.

Vojo Radoičić: Pitur u Nevjorku
Nedjelja je. U New Yorku kažu da je to indijanska jesen i iako je poodmaklo vrijeme, moglo se još gotovo u košulji šetati. Htio sam iskoristiti neradni dan bez obveza pa sam, kao prvo, prošetao do 42. ulice gdje se nalazi velika pošta koja tamo čak i radi. Poslije sam kao gušterica sjeo na klupu da napravim koju skicu. Tu i tamo netko bi prošao, ni promet nije bogzna kakav, a ja bilježim nekakvo čudno zdanje s kašunom na krovu. Objasnili su mi poslije da je to zapravo crpka za vodu, ali nije štos u tome. Dolazi neka grupa ljudi, njih pet-šest, i kako su mi se približavali i prilično glasno govorili, učinilo mi se da je melodika jezika nekako drukčija. Bijeli jesu, Portorikanci ili Kubanci nisu, a kad su stigli sasvim blizu, do uha mi dođe riječ koja mi je jako zvučala na naš domaći ča. Zaustavilo se društvo i sad se ne mogu odlučiti kamo će – lijevo ili desno, a jedna ženskica, kad me ugledala na toj klupi, rekla je društvu: „Ljudi, ča nije ovo onaj naš pitur ča riše barke i more?“

Iako bez akademije, Vojo je uspio. Poznata je ta priča pokušaju upisa na akademiju u klasi Krste Hegedušića: „Preko neke svoje simpatije Dubrovkinje upoznao sam se s majstorom. Vidjevši moje radove, uzviknuo je: „Koga vraga studirate ekonomiju, od sljedećeg semestra kod mene!“ Preko ljetnih ferija otišao sam u Italiju na studentsku razmjenu i narisao nekih dvjestotinjak, ako ne i više, kojekakvih crteža: od sjevera do Sicilije. Sa zakašnjenjem od dva mjeseca došao sam kod Krste s hrpom tih radova. Listao je listao i odjedanput mi rekao: „A kaj će vam ‘to’? Nisam shvatio na što je mislio, a on je nastavio: „Mladiću, vi ste ih sve prešli. Ovdje bih vas pretvorio u jednoga malog Hegedušića, a ovako ste već svoj!“. I vratio se u Rijeku.

U šezdesetima Vojina se koncepcija ustalila oko dvaju motivskih uporišta, Beča i Rijeke, vezanih uz njegovu nomadsku narav i zavičajnu ljubav, tako da sva Vojina djela imaju karakter autobiografskih zapisa. U Beču je kontinuirano živio petnaest godina i etablirao se kao jedan od značajnih kazališnih scenografa, a izuzetno je bio ponosan na prijateljstvo i suradništvo s velikim austrijskm arhitektom i slikarom Friedensreichom Hundertwasserom.

Vojotova kuća

A u Rijeci i Primorju Vojo je postao i ostao neka vrsta imenskog identiteta, čimbenik prepoznavanja, sudjelujući u nebrojenim kreacijama primorskog identiteta, kako u knjigama, slikovnicama i časopisima, tako i u dnevnom tisku, kazalištu velikom i lutkarskom, u konobama i restoranima, instalacijama na javnim prostorima, samostalnim i grupnim izložbama, oslikavanjem tapeta po bolnicama, kazališnih zastora, alegorijskih kola, kiosaka i – turističkog autobusa. Njegova velika želja, da oslika silos za žitarice u riječkoj luci, pitanje je hoće li se ikada ostvariti.

I premda omiljen u svom gradu, nikako mu nije bilo jasno da fundus Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ima otkupljena svega dva ili tri njegova rada. Manje od jednog Potočnjaka, a deset puta manje od Kaline.

Vojo

– Od vremena kada sam počeo ozbiljno raditi skupio se velik broj slika, rekao je jednom prilikom Radoičić. – Iako je moja malenkost tijekom 60 godina načinila preko 170 samostalnih izložba, a moji su radovi izlagani na 200-250 grupnih – u MMSU otkupljena su svega dva rada… Kad sam to rekao na jednoj press-konferenciji preksutradan je na stranicama kulture došao oštar odgovor direktora da nije istina o otkupu dva, već tri rada. I svi kasnije direktori ili ravnatelji očito su smatrali da je kvota od 3 rada potpuno zadovoljavajuća za jednog samouka i vrtirepa što izlaže sve u šest ili na 8 strana svijeta – požalio se na svoj način, pomirljivo.

I sada dolazimo do onoga što je autor ovoga teksta htio reći. Vojo može stanovati u legendi i u kolektivnom sjećanju, ali ne zadugo. Njegova je ostavština tolika i toliko vrijedna da zaslužuje u ovom gradu ono što bi se moglo u lokalnom gramatički iskrivljenom izričaju zvati Vojotova kuća.

Ne mora to biti ni kuća, bukvalno. Dovoljna je etaža nekog javnog prostora. To zapravo i nije moja ideja, došla je iz HDLU-a Rijeka, a ja je ovdje samo glasno iznosim. To je ujedno i prijedlog riječkom Sveučilištu, koje zajedno s Gradom, likovnjacima, obitelji i prijateljima ujesen želi obilježiti rođendan i sjećanje na likovnoga barda.

Monografija Voje Radoičića San dostupna je putem webshopa Naklade Val.       

Oproštaj od umjetnika – s promocije monografije „San“ Voje Radoičića 27. lipnja 2017. u riječkoj Gradskoj vijećnici

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!