NA VALU: TURIZAM ĆE NAS SPASITI

Među brojnim naricateljima na vijest o zatvaranju bilo je i onih koji nikada u 11 godina nisu zašli u kultnu knjižaru Ribook ali su se osjetili pozvani komentirati taj prostor, njegovu poziciju i djelovanje. Najblaže što mislim o tome jest da je to nepristojno.

Nakon 11 godina ugasio se pogon knjižare Ribook u riječkom Starom gradu na adresi Janeza Trdine 9a. Bio sam neslavno prvi koji će o tome obavijestiti javnost na društvenim mrežama, čudeći će istodobno zašto to ne čini i kad će to već jednom učiniti vlasnik knjižare. Javnost je tako o zatvaranju knjižare Ribook saznala samo tri dana prije njenoga zadnjeg dana rada 30. ožujka 2019.

I u samom poslovanju s Ribookom u posljednje vrijeme bilo je vidljivo da teško prate obveze po odjavama, a na vijest otprije nekoliko mjeseci da ih je napustila dugogodišnja voditeljica, bilo je naslutiti da je kraj vrlo blizu.

Možda je kraj blizu i svima nama koji vjerujemo u knjigu. Možda smo mi ostaci ostataka one generacije koja je čitala, jer je morala i jer je htjela. Paradoksalno, svaki put kad pogledam osmrtnice u Novom listu pomislim, kako se među tim čituljama zapravo krije obavijest o smrti dijelova vlastite publike, onih ostataka čitateljske publike dnevnih novina koji nas napuštaju jer biologija, nesreća i sudbina čine svoje. Dnevne novine s osmrtnicama zapravo su kroničari i vlastita umiranja. Možemo biti sigurni da su među objavljenim novim pokojnicima i strastveni čitatelji dnevne štampe.

Ali vratimo se knjižarstvu u Rijeci, koje je uz Senj najstarije u Hrvatskoj. Bilo je vjerovati da je Rijeka vjerojatno jedini grad u kojem knjižare mogu opstati zahvaljujući politici i podršci Grada.

Kad je Ribook krenuo prije 11 godina, i izlicitirao taj prostor u borbi s Ex Librisom, gradska uprava je smanjila početnu cijenu najma za knjižarsku djelatnost u iznosu 30 posto. Kasnije je ta pomoć za sve knjižarske prostore u gradu narasla na 50 posto. To je nemala pomoć ovoj djelatnosti, ali u slučaju Ribooka  ni to nije bilo dovoljno. Zato sam opet podsjetio da knjižarstvo nije vađenje nafte nego nuđenje srca i dobre volje za čitanjem. Među brojnim naricateljima ispod mog posta na Facebooku bilo je i onih koji nikada u 11 godina nisu zašli u kultnu knjižaru Ribook ali su se osjetili pozvani komentirati taj prostor, njegovu poziciju i djelovanje. Najblaže što mislim o tome jest da je to nepristojno.

Bilo je onih koji su krivnju pokušali svaliti na Grad (jer, kako to Grad uopće dopušta!), ili na EPK 2020. Ali, nažalost po hejtere, dotično trgovačko društvo Rijeka EPK 2020 doista nema veze s trgovačkim društvom Superknjižara d.o.o. iz Zagreba.

Radi se zapravo o kolektivnoj krivici. Ne čitamo dovoljno, ne kupujemo knjige, ne širimo kulturu čitanja, i onda se čudimo da nam se knjižare zatvaraju ispred nosa. Ne zbog toga jer žele, jer je vlasnik bahat i sad će malo uvoziti banane i pistacio, nego zato jer ne mogu opstati. Jer je računica brutalna: u srazu minusa i plusa matematički minus pobjeđuje.

Tako su nestale i druge knjižare u Rijeci, baš zbog te neumitne matematike. Sjećate li se Mladosti, prekoputa gradske Ure, prostora u kojem se sada nalazi trgovina ženskog donjeg rublja. Mnogi su moji vršnjaci tamo kupili svoju prvu knjigu. Na Jadranskom trgu bila je knjižara i papirnica Naprijed, a u Krešimirovoj kod autobusnog kolodvora Knjižara Nova, krasan prostor koji je sada naravno – kockarnica.

Ne toliko davno, 2010. godine, bučno su otvorene u Rijeci dvije nove knjižare – VBZ-ova na Korzu u prizemlju Filodrammatice na 400 kvadrata i Profilova na Jelačićevom trgu od 600 četvornih metara prostora na tri etaže. Ni jedna ni druga danas ne postoje; u prvu je uselio Središnji odjel Gradske knjižnice a drugu je nakon kolapsa Profila i Algoritma preuzelo zagrebačko Znanje.

Dakle, ako nešto iz ovoga možemo naučiti jest da se radi o djelatnosti koja pompozno počne a tiho skonča u matematičkoj jednadžbi.

Ali što je to sve skupa prema djelatnosti brodogradnje koja ovih dana u Rijeci proživljava najteže dane u dvostoljetnoj povijesti. Na te grozne brojke o broju radnika koji je preostao u „3. maju“ i mjesecima koji su prošli bez primljene plaće, možemo samo reći: ljudi, bježite, spasite se!

Propašću brodogradnje Grad će ostati bez milijuna kuna od poreza, prireza i komunalne naknade, ljudi bez radnih radnih mjesta, obitelji bez egzistencije, a brojne industrijske grane naslonjene na brodogradnju mogle bi proći kao ribe na suhom.

Brod je bio najveći hrvatski izvozni proizvod a sada je to turizam. On će nas spasiti. Kao i prodaja sladoleda ljeti. U ovoj vukojebini ostajemo još siromašniji i duhom i takujinom, pred zavarenim vratima brodogradilišta.