NA VALU: ŽIVOT U DOBA KORONE

Temperamentni, neukrotivi, tvrdoglavi i bahati postaju najveće žrtve ubojitog virusa. Ustrojeni, disciplinirani, poluvojni sustavi poput izraelskog, kineskog i južnokorejskog usporavaju virus.

Imamo dvije kile brašna za palačinke, deset litara trajnog mlijeka, veliko pakiranje Violeta wc papira, ulja i octa, imamo svega i svačega, puni smo kao brod. Razno meso lukavo smo i strateški zamrznuli na obiteljske porcije, a kako nam nije stalo u ledenicu dio smo proslijedili susjedi (jer ona ima tri frižidera).

Moglo bi se reći da smo opskrbljeni do Uskrsa. Tu su i rezervne žarulje, dvije wi-fi mreže, tri mobitela i fiksna linija, MaxTv, Netflix i HBO. Mi smo u bunkeru i navijamo za Beroša.

Kladim se da dijelimo slično iskustvo.

Preko noći smo kao društvo uskočili u sasvim novi svijet interakcija, u beskontaktne odnose. Prisila izolacije u kojoj se nalazimo ustoličila je konačnu premoć virtualnih odnosa naspram kulture dodira. Socijalno se prenijelo na viralno, svo naše bivstvo preselili smo na internet, dok se tamo u stvarnom svijetu događa prava katastrofa uzrokovana nevidljivim smrtonosnim virusom.

Sa stajališta tv konzumenta doima se kao film, blockbuster, ali nije.

Ponajmanje nije film ako k tome živiš u Zagrebu i trese te najjači potres u 140 godina.

Zamračenja, podrumi, skloništa

Virusna pošast pozvala nas je na brod na kojem su svi ukrcani. Bez iznimke.  Nova situacija je veliki globalni socijalni eksperiment, u kojem će gore proći nacije i društva nesklona discipliniranju. Temperamentni, neukrotivi, tvrdoglavi i bahati postaju najveće žrtve ubojitog virusa. Ustrojeni, disciplinirani, poluvojni sustavi poput izraelskog, kineskog i južnokorejskog usporavaju virus. Tako barem pokazuje Coronavirus Map.

Socijalno ponašanje koje od nas zahtijeva borba s pandemijom, poznavali smo samo donekle u doba nedavnog rata. Zamračenja, podrumi, skloništa, sirene, uzbunjivanja, granatiranja, prelijetanja, izvanredne vijesti i pozdravi braniteljima ma gdje bili, disciplinirao je ovaj narod i angažirao sve njegove resurse.

Neki među vama koji se tada još niste rodili, znaju za to samo iz priča. Bila je to neka vrsta jedino moguće poludiktature kakvu je iznjedrila ratna stvarnost, a društvo oivičeno mnogim ograničenjima i zabranama kao patnja na duge staze. Normalan život bio je velika čežnja.

Istovremeno, pokazalo se nažalost, da je ta poludiktatura bila kao stvorena za legalnu pljačku društvene imovine, osiromašenje ljudi i stvaranje novih elita.

Dok smo se mi ovdje borili u naravi s mnogo jačim neprijateljem, u toj eksperimentalnoj enklavi posljednjeg europskog rata, susjedne su zemlje uglavnom mirno i u rukavicama promatrale nečuveno klanje na Balkanu. Mi smo jedina članica EU koja je svježe ratovala za svoju samostalnost. Danas mi se to ipak čini kao prednost, u smislu društvene kohezije i kolektivne memorije.

Jer, kad je strah i ugroza, ne čuju se više ni lijevi ni desni. Na cijeni su normalni, sabrani i stručni.

Otrežnjenje tek dolazi

Druga je stvar pitanje ekonomije. Država s tako nepovoljnom strukturom proizvodnih djelatnosti kakva je naša, sudbinski ovisna o turističkom prihodu, može nakon normalizacije života očekivati enormne probleme i značajan gubitak radnih mjesta. Otrežnjenje tek dolazi. U kulturi, koja je na začelju prehrambenog lanca, moglo bi nestati pola kulturne scene. Već smo i zaboravili da je Rijeka aktualna Europska prijestolnica kulture. Nepovratno je izgubljen ritam programa EPK, a s njim i entuzijazam koji ga je pratio. Kakva kultura – zdravlje je ipak važnije.

Umjesto sporta – zdravlje!

I sport je doživio veliki udarac. Od amaterskih do profesionalnih razina, od individualnih do kolektivnih sportova. Sve je zamrlo, sve je zabranjeno mjerama i odlukama. Nema pristupa dvoranama, stadionima, teretanama, bazenima. Europske nogometne smotre ovog ljeta neće biti. Olimpijske igre preskočene su dosad samo u doba svjetskih ratova. I sada su ljetne igre u japanskom Tokiju napokon i ekskluzivno odgođene, s jakim argumentom globalne pandemije.

A što je život bez sporta, znaju oni pretplaćeni na sportske programe. Ne želim gledati jedinu dostupnu ukrajinsku ligu, ni reprize nacionalnih derbija u ligama petice. Prekrižili smo sport na neko vrijeme. Kruha ima, ali teško je bez igara.

Bergamo, iz kojeg ovih dana stižu najpotresnije scene borbe s galopirajućim koronavirusom, grad je u regiji Lombardia pored Milana. Stanovnika kao Rijeka. Jedna povijesna utakmica njihove Atalante u Ligi prvaka ustanovljena je kao okidač za koronavirus. U publici je već bilo puno zaraženih koji nisu željeli propustiti utakmicu. Ovdje se, u ekstremno negativnom kontekstu, vidi golem utjecaj sporta na društvo.

Kao u pravom ratu, valja znati obraniti svoje i sačuvati glave na ramenima, dok medicinska znanost ne otkrije rješenje. Kao vjerojatno i vi, ne pamtim u svom životu ništa usporedivo s ovom situacijom. Ratna paralela funkcionira na nekoliko dodirnih točaka, ali ovdje je u pitanju strategija igranja bunkera – u nedostatku efikasnijeg načina od eksponencijalnog rasta pandemije branimo se izolacijom, ukidanjem socijalnih kontakata, druženja, šetnji, proslava rođendana, pozdrava, rituala, navika, običaja, u jednom, načina ponašanja koji su rezultat tisućljeća evolucije.

Igramo bunker kao Mourinho. To je u redu, jer je rezultat važniji od igre.

#stayathome #ostanidoma #staymarried

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!