”Norma“ Bellinijev operni dragulj, uskoro na sceni ”Zajca“
Među njima je i proslavljena mezzosopranistica, zvijezda stuttgartske Opere i miljenica europske publike, Diana Haller koja se vraća na opernu scenu rodnog grada i to kao Adalgisa.
Rijeka – Bellinijevo remek-djelo i istinski vrhunac belcanta, opera „Norma“ bit će premijerno izvedena na sceni HNK Ivana pl. Zajca 11. lipnja u 19 sati, a potom reprizno 14. lipnja u 19 sati te 16. lipnja u 18 sati.
Umjetnička voditeljica projekta Dunja Vejzović, hrvatska diva svjetskog glasa i zapamćena Adalgisa te redatelj Christian Romanowski okupili su iznimne soliste koji će, uz orkestar i zbor riječke Opere, Zbor Muzičke akademije iz Pule te članove baleta, a pod dirigentskim vodstvom Stefana Rabaglie, pred riječku publiku donijeti Bellinijev operni dragulj o ljubavi, dužnosti i razdoru.
Među njima je i proslavljena mezzosopranistica, zvijezda stuttgartske Opere i miljenica europske publike, Diana Haller koja se vraća na opernu scenu rodnog grada i to kao Adalgisa. U toj će, za nju vrlo izazovnoj ulozi, debitirati upravo u riječkom HNK ivana pl. Zajca, a potom je pjevati u Stuttgartu i Hamburgu. Ulogu Norme, jednu od najopsežnijih i najzahtjevnijih opernih sopranskih rola uopće, tumačit će Daria Masiero, koja je nakon završene Akademije Teatra alla Scala, s velikim uspjehom nastupala na opernim scena svijeta uz partnere, najveće umjetnike današnjice kao što su primjerice Jose Carreras, Placido Domingo, Leo Nucci. U ulozi Pollionea nastupit će pak Mario Zeffiri, tenor međunarodne reputacije i jedan od vodećih interpreta belcanto repertoara koji redovno surađuje s poznatim dirigentima među kojima su Riccardo Muti, Roberto Abbado, Daniele Gatti, Daniel Oren i drugi.
U ostalim će ulogama nastupiti Slavko Sekulić kao Oroveso, Emilia Rukavina (u alternaciji s Dominikom Glinšek) kao Clotilde te Matej Predojević Petrić kao Flavio.
Redatelj Christian Romanowski, koji ujedno potpisuje scenografiju i oblikovanje svjetla, o „Normi“ u današnjem vremenu navodi: „Postoje u ovom djelu brojne znane nam situacije, u kojima se uvijek nanovo nalazimo. Dvije žene, a da ne znaju jedna za drugu, vole istog muškarca. Kad to saznaju, dovoljno je konfliktne građe za dramu, što se već varira u mnogim operama. Ili pak ovako: jedan je muškarac započeo odnos s jednom ženom, pa bi sad u opijenosti novom strašću htio promijeniti ljubavnicu. A može i ovako: jedan je muškarac stupio u odnos sa ženom iz nekog njemu stranog svijeta, iz nekog arhaičnog kulturnog kruga, potpuno suprotnoga od civiliziranog društva iz kojega potječe. Za njega je to dražesna pustolovina, ali u svijetu različitih normâ mogu nastati problemi. A moglo bi i drukčije: dvoje ljudi iz neprijateljski nastrojenih naroda međusobno su se zaljubili. Poznajemo li to? Poznajemo, dakako. Dvije kulture stoje bez razumijevanja jedna naspram druge. Kad se sukobe dvije različite slike svijeta, kad se bore jedna protiv druge i međusobno se ograničavaju. A zbog toga pati pojedinac, onaj koji iskače iz norme, baš kao i „Norma”. Postavlja se pitanje na što sve čovjeka mogu natjerati razočaranje, očaj i bijes?“
I umjetnička voditeljica projekta Dunja Vejzović odgovara na slično pitanje, o Bellinijevoj glazbi danas i ovdje: „Postoji neka duboka religioznost koja se širi zrakom čak za vrijeme najbanalnije probe. Ponavljajući „Casta diva“, kao i druge Bellinijeve melodije, svaki puz iznova nastaje tajac. Imam osjećaj da mi u današnjem društvu, što se više udaljujemo od empatije, humanosti i dobrote, postajemo osjetljiviji na ono na što nas to podsjeća. Bellinijeva glazba upravo to čini i upozorava nas moćnom snagom svoje jednostavnosti.“
Kostimografiju potpisuje poznata hrvatska kazališna i filmska kostimografkinja te modna dizajnerica Dženisa Pecotić. Koncertni je majstor Anton Kyrylov, za vokalnu pripremu zadužena je Nicoletta Olivieri, ujedno, s Domenikom Briškim, i zborovođa.
Vrhunsko melodiozno djelo rane talijanske romantike „Norma” Vincenza Bellinija, opera u dva čina i četiri slike praizvedena je 26. prosinca 1831. godine u Teatru alla Scala. Brojni muzikolozi proglasili su je najboljom tragičnom operom do Verdijeva „Otella” 1887. godine. Wagner je kazao kako se od Bellinija može učiti što je melodija, te da „’Norma’ sjedinjuje najbogatiji tok melodije s najdubljim žarom istine”. Verdi je hvalio „uvjerljivost i snagu” ove opere. Najpoznatija i najizvođenija je velika Normina arija „Casta Diva” iz prvog čina, a završni prizor s istaknutom Norminom pjevačkom dionicom ubraja se u najljepša finala romantične opere.
„Norma”, glazbena Medeja, kako su je prozvali neki talijanski kritičari nalazeći sličnosti opere s motivima tragedije prema starogrčkom mitu, zahtjeva sopranisticu specifičnih glasovnih mogućnosti te vrsnu mezzosopranisticu za ulogu tehnički iznimno zahtjevne Adalgise. Skladan se ženski pjevački par cjelovitih interpretkinja teško nalazi zbog čega je ta opera relativno rijetko na repertoarima.
Libreto je napisao najbolji libretist onoga vremena Felice Romani (1788 – 1865), libretist milanskog Teatra alla Scala, prema francuskoj tragediji u stihovima Alexandrea Soumeta „Norma ili Čedomorstvo”.
