[OPATIJSKI VREMEPLOV] Bikeri opatijskog podneblja

Snimak u Crikvenici početkom sedamdesetih: lijevo Gršković, u sredini jašu motore Gojko, iza njega Bule i Lučo Rossmann, a Radovan Vertel i s njim brat Ivota „Laverde“, pa Ivo Anić na Laverdi i s njim Armando Tropper, ostali su nepoznati

Međutim, ono što privlači već desetljećima i ne jenjava, kao da ima eliksir dugotrajnosti, su svakako motocikli i motociklisti, a neke bismo spominjali kao „bikere“ ukoliko su pripadnici bikerske subkulture.

Čim sam ugledao ovu fotografiju s motoristima, u trenu sam pomislio na neke prizore iz filma „Goli u sedlu“ iz 1969. godine, gdje se dva prijatelja u putujućoj sceni voze motociklima do odredišta na osami golog krajolika. Dok jure bespućima na motociklima naročitog izgleda, u pozadini ih prati dinamična glazba poznatog hita grupe Steppenwolf „Born to be wild“ (Rođen da bude divlji) koja daje sceni maksimu.

Neke osobe jednostavno imaju izraženu prikrivenu snagu i nose u sebi svojstven čin djelovanja (rekli bismo da imaju karmu). Znaju se nametnuti generacijski okolini po stilu oblačenja, ponašanja, bunta. Jednostavno nastalu zasićenost pomodnog stila života prelome novim odnosima pa kao po dogovoru to postaje trend ponašanja jedne mladosti i tako do novog zasićenja.

Opatijski „bajkerski“ recept

Međutim, ono što privlači već desetljećima i ne jenjava, kao da ima eliksir dugotrajnosti, su svakako motocikli i motociklisti, a neke bismo spominjali kao „bikere“ ukoliko su pripadnici bikerske subkulture.

Nekolicina Opatijaca je početkom sedamdesetih isticala privrženost motociklima bikerskog izraza, samo na daleko skromniji način, što je koštalo truda, znanja, vremena... Motocikli su tada bili još uvijek rijetkost na cesti i ne baš kupovno lako dostupni. I to nije bilo sve, jer osim što su ostvarili san posjedovati crno obojeni veliki motocikl, trebalo je nositi i crnu kožnu jaknu zakovicama ojačanih ramena, poluvisoke ili visoke čizme i izlizane traperice, podužu kosu oko ozbiljnoga lica, zračiti odvažno, neustrašivo i sve nešto tako.

Kazimir Major – Tac neposredno pred start utrke na automotodromu „Grobnik“

Neuništivi Gojko se prisjeća tog razdoblja pa tako zbori:

– Ja san kupil motor od mojga majstora (Anton Brdar) z Pašca. Bil je to BMW ča ima po strane cilindri, takozvani boxer motor. Va to vreme je bilo dosta teh odbačeneh motori od rata, ča „zindapi“ ča „benvejci“, uglavnom bez dokumenti. Manje-više, skoro si ovi motori na slike su nabavjeni kot zapušćeni motori ča su ležali po konobah, aš njin je neš falilo. Trebalo je samo nabavit al storit kusi ča fale; trebalo je znanja i, najvažneje, dobre voji. Va ono vreme se ni moglo doć do kusi od motora pa se šlo va Trst i prošvercalo jih. Pul teh „benvejci“, za pojačat kubikažu od 500, bi pasali cilindri od Škode 1000 MB, samo jih je trebalo malo proširit da stane košuljica va njih i ni trebalo poć va Trst. Pojam je bil imet timun „Tomaselli“, pa se one kromirane manice za gas al fren. Naravno, falilo je teh ukrasi kako bi motor zgledal kot z filma „Divljak“ (The Wild One) z 1953. kade Marlon Brando va kožnoj jakete vozi onaj Triumph pa se potuče z onen, brutalnega izgleda, Lee Marvinun. Kako ni bilo teh specijaliziraneh prodavaoni za motori, bimo opiturali kožne radničke rukavice va črno, preinačili poluvisoki zimski postoli. Kacige ni bilo nigdere za kupit ma nisu ni bile obavezne, ča je dobro, aš nan se videlo lice pa su judi znali ki smo i za nekega bili važni... I tako se neš, pa i naljepnicu BMW smo va Trste kupili. Malo je ti motori trebalo doradit da zgledaju opako, divljački, da prkose snagom. Stavjali su se malo veći, predelani rezervari da to zgleda moćno, da nose neku snagu i moć. Tako smo se i mi na njemu osjećali, pa kad bimo to oteli naglasit onda bimo, ono na meste, stalno dodavali gas da se ča više čuje, da grmi, da se si obrnjuju. Tu je auspuhi trebalo predelat i znat pogodit zvuk.

Oktani u krvi

Osobno se sjećam plesnjaka na novom kupalištu „Slatina“ i kao slučajnog dolaska opatijskih motociklista koji su istom skrenuli na sebe centar pažnje, a poglavito kod ljepšeg spola, pa bi u povratku već na zadnjem sicu sjedila koja sretna izabranica. Na plesnjaku je glazbu izvodila grupa „Joni Gligorov” koja je na repertoaru izvodila neke stvari grupe „The Doors“ što je lako sljubilo motocikle s tim glazbenim izričajem. Od poznatih lica sa slike je, među ostalima, i Matuljac Radovan Vertel, izrazito svijetle kose, frizure poput vokala Garfunkela iz tada popularnog dvojca „Paul Simon & Art Garfunkel“. Radovan za svoje Matuljce kaže da su tradicionalno „cijepljeni“ za motocikle i motociklizam. Posebno se sjeća kada mu je pokojni Puc (tragično stradao u vožnji motociklom na Šmogorskoj cesti) posudio kožnu jaknu da bi upotpunio željeni image. Evo, na kraju, ističem i dvojac iz neizbježnog okruga kvarantaboksa Armando Tropper (kao suvozač na „Laverdi“ motocikliste Ive Anića) i Lučo Rossmann, ča je znal se od motori. Konačno, i ta dečina okruga kvarantaboksa imaju neš benzine va krve pa je tako par generaciji mlaji Kazimir Major – Tac vozil korši i bil nekoliko puti prvak države va svojoj kategorije.

Tako i u današnje vrijeme u Matuljima djeluje jedna aktivna grupa putnika na dva kotača pa kao monokruzeri svako ljeto obilaze motociklima zacrtani itinerar prostranstvima istočnog Balkana.

Piše: Dragan Kinkela / List Opatija

Follow @torpedo_media