[RAZGOVOR] Adelka Činko u najelitnijem sudačkom razredu

Opatijska profesorica matematike i informatike prva je hrvatska vrhovna teniska sutkinja s Zlatnom značkom.

Opatijka Adelka Činko prva je hrvatska vrhovna teniska sutkinja sa Zlatnom značkom. Ova profesorica matematike i informatike, koja je diplomirala na Pedagoškom (Filozofskom) fakultetu u Rijeci, 1996. godine započela je svoju sudačku tenisku avanturu. Avanturu koja se pretvorila u životni poziv. Nakon što je diplomirala, Adelka se zaposlila u struci i osam godina radila na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a suđenje joj je tada bio hobi. Godine 1996. položila je nacionalni sudački ispit, u Luksemburgu 2000. godine stigla do Bijele značke. Potom, 2007. godine u Amsterdamu i do srebrne značke (referee), a dvije godine kasnije u Kairu do Brončane značke (chair). Njezina promocija u suca sa Srebrnom značkom (chair) dogodila se 2018. godine, a ove je godine stigla do Zlatne značke u kategoriji referee, odnosno za vrhovnog suca u tenisu. Uz svo stečeno iskustvo i nova znanja u suđenju, paralelno je završila i Višu trenersku školu – smjer tenis u Zagrebu.

- U profesionalne sudačke vode krenula sam 2008. godine i evo sada stigla do Zlatne značke za vrhovnog suca, što je i prva zlatna značka u Hrvatskoj. Zlatnu značku, ali za glavnog suca, u Hrvatskoj ima Marija Čičak, a unazad nekoliko godina u ulozi voditelja sudačke službe Zlatnu značku imala je i Suzana Knežević. Voljela bih razjasniti što rade vrhovni suci. To nisu oni koji sjede u stolici na teniskom terenu ili koje ćete uočiti na televizijskom ekranu, osim ako ne sjede do terena. Vrhovni suci rade ždrijeb, raspored, postavljaju glavne suce na mečeve, šalju rezultate… Ja sam nekako obje te uloge (referee i chair) u teniskom suđenju paralelno obavljala, a uz to sam trenutno i review official ili nogometnim rječnikom VAR sudac. Znači, međunarodni sam glavni sudac od 2009. godine, a međunarodni vrhovni sudac sam od 2007. godine, što je uopće rijedak slučaj i u svjetskim okvirima - da netko prvo položi Level 3 školu za vrhovnog suca pa tek poslije Level 3 školu za glavnog suca, objašnjava 46-godišnja Opatijka Adelka Činko.

Koliko ste radili da bi izborili ovaj najelitniji sudački rang u tenisu?
Za Zlatnu značku u ulozi vrhovnog suca trebalo je dugi niz godina rada na međunarodnim turnirima. Konkretno, u mom slučaju 15 godina, iako ne mogu reći da mi je refereeing uvijek bio u prvom planu. Uvijek sam nastojala kombinirati više uloga jer sam smatrala da sam bolji sudac, ako imam šire znanje.

Što vam nosi ova Zlatna sudačka značka?
Recimo da ću s ovim korakom veću važnost dati ulozi vrhovnog suca te ću s vremenom sve manje suditi kao glavni sudac - što nekako prirodno dolazi i s godinama. Nadam se da ću s novom značkom dobiti prilike suditi na važnim teniskim turnirima u svijetu. I ne, nećete me vidjeti u stolici na finalu prestižnih turnira, ali možda jednog dana budem na takvim turnirima iza kulisa.

Zahvaljujući sudačkom pozivu proputovali ste svijet, sudili na najprestižnijim turnirima. Koji turniri su vam najdraži i gdje su gostovanja najugodnija?
Kad počneš suditi kao linijski i glavni sudac uvijek je cilj isti - Grand Slam turniri i Olimpijske igre. Zapravo, kad uspiješ suditi na svim Grand Slam turnirima to predstavlja veliki uspjeh, jer doći na takve turnire nije nimalo lako niti kao linijski sudac. Svoj prvi Grand Slam turnir kao linijski sudac čekala sam jako dugo i on se dogodilo 2012. godine u Wimbledonu. Prije toga sam četiri godine sudila samo kvalifikacije Wimbledona. Pozitivna strana suđenja u tenisu su putovanja u razne zemlje svijeta i prilike za upoznavanje različitih ljudi i kultura. Moje je pravilo da kada prvi puta odlazim u neku zemlju, po završetku turnira, ostanem nekoliko dana duže kako bi razgledala znamenitosti, upoznala kraj. Nakon brojnih destinacija, mogu reći da me je najviše fascinirao Japan.

Jeste li ikada imali okršaj "na crti" s nekom teniskom zvijezdom? Koju anegdotu najviše pamtite?
Dogode se svakakve situacije, ali sve to što kreiraju igrači je u žaru borbe te se na kraju uvijek izgladi. Ako igrači pretjeraju, za to postoje propisane kazne. Anegdota - pamtim kako sam uspjela promašiti vlak za Budimpeštu na kolodvoru u Zagrebu, na putu za turnir u Portugal. Čekala sam na peronu 1 vlak za Budimpeštu. U jednom trenutku dolazi vlak s tri vagona te na razglasu kažu – „vlak za Osijek stiže na peron 1“. Pomislila sam, ovo sigurno nije taj vlak – očekivala sam da će imati bar 7-8 vagona. Onda sam počela vrtjeti po glavi – kod nas vlakovi uvijek kasne, sad će otići ovaj za Osijek, a stići onaj veliki za Budimpeštu. Nakon 20 minuta, shvatila sam da taj vlak za Budimpeštu ne stiže. Odgovor zaposlenih na željezničkoj stanici bio je „pa otišao je pred 20 minuta“. Na tom sam reagirala i rekla „pa to je bio vlak za Osijek“, a oni meni: „Da, ali jedan vagon je bio za Budimpeštu, onaj koji se odvaja u Koprivnici.“. Srećom, tog poslijepodneva išao je još jedan vlak u tom smjeru pa sam stigla na let za PortugaI. Evo, na kraju, proputovala sam cijeli svijet, a doma, u Zagrebu „profulala“ sam vlak.

Nekoć ste igrali tenis, kada i kako ste se odlučili za sudački poziv?

Tenis sam počela trenirati u osnovnoj školi jer su mi prijatelji iz razreda išli na tenis. Intenzivnije sam igrala u sedmom i osmom razredu, u srednjoj školi i kroz cijelo vrijeme studija. Na području Rijeke, Opatije i okolice u to vrijeme nije bilo puno tenisača moje generacije pa smo često svi na tom području znali zajedno trenirati i igrati sparing mečeve. Tijekom jednog boravka u TK „Kvarner“ vidjela sam obavijest da se u Rijeci održava tečaj za glavne i linijske suce, a pokojni riječki sudac Jovica Ljubisavljević, koji je zaslužan za organizaciju tog tečaja u Rijeci, mi je savjetovao da dođem na tečaj. Rekao mi je; „Nikad ne znaš, možda će ti to dobro doći.“. I zaista je dobro došlo.

Je li bilo teško krenuti iz jednog malog grada i osvojiti svijet? Imate li kakvu poruku za mlade?
Smatram da ništa nije teško, ako radiš ono što voliš. Možda je sucima iz Zagreba bilo lakše, ali ako nešto zaista želiš i voliš onda se i mi ostali iz manjih sredina dodatno potrudimo da se dokažemo. Ponekad razmišljam koliko vremena potrošim na putovanje od aerodroma do kuće, ali svoju Opatiju nikad ne bih mijenjala. Mladima bih preporučila da se bave sportom, prvenstveno jer je to zdravo, a osim toga sport kasnije otvara i druge mogućnosti – možete postati treneri, suci, sportski menadžeri...

Izgradili ste zavidnu sudačku karijeru, no postoji li nešto za čim žalite? Imate li neku neostvarenu želju?
Da, žao mi je da se nisam uspela na planinu Fuji. Taj plan imala sam pred odlazak na Olimpijske igre u Japan, no koronavirus mi je poremetio planove. Olimpijske igre 2020. godine bile su odgođene te su održane 2021. godine u posebnim uvjetima – odnosno svi mi sudionici Igara smo imali ograničeno kretanje na relaciji hotel – teniski teren. Nisam ostvarila tu svoju želju, ali sam barem uživala u izvedbama naših tenisača, koji su nam osigurali hrvatsko finale u konkurenciji muških parova.

Može li se od suđenja živjeti, koliko je to unosan, a koliko
zahtjevan posao?
Na međunarodnom nivou, ako se do njega uspijete probiti, onda se od suđenja može živjeti. Ipak, novac, koji zarađuju suci u tenisu, ne može se uspoređivati s onim kojeg zarađuju igrači. Suđenje je zahtjevan i odgovoran posao, treba konstantno biti u toku i paralelno se obrazovati i usavršavati. Isto tako, iako su putovanja s jedne strane povlastica, s druge strane ona mogu biti i jako naporna. Sama činjenica da si toliko odsutan od kuće nije uvijek olakotna okolnost.

Mijenja li se "bijeli" sport? Da li njegova popularnost pada?
Mijenja se, u tenis ulazi tehnologija. Ne bih rekla da tenisu pada popularnost. Dolaze "neki novi klinci" koji su već sad popularni.

Kakva je hrvatska teniska stvarnost? Imamo li na vidiku kvalitetnih igrača i sudaca?
Tenis je individualni sport, a hrvatska je talentirana sportska nacija. Prije ili poslije iskočiti će neki novi igrači, a nadam se i suci. Za razvoj sudaca je izuzetno bitno imati dovoljan broj međunarodnih profesionalnih turnira.

[RAZGOVOR] Damir Batistić brojnim izložbama i predavanjima vrijedno čuva sjećanje na Domovinski rat

[RAZGOVOR] Primorski skijaši, Dea i Lukas Šepić: ''Na skijanje uzimamo i školsku torbu“

Razgovori z dihun / PodUčkun.net

Follow @torpedo_media